Kultura
368 prikaza

Karakaš poznat po svom vrhunskom književnom stilu i perfekcionizmu u 'Okretištu' je otišao korak dalje

1/6
PIXSELL
Roman 'Okretište' Damira Karakaša je knjiga mjeseca. 'Okretište' na izniman način pokušava odgovoriti na neodgovorivo: ‘što nam se ovo dogodilo?’

Teško je u Hrvatskoj, pa i šire, naići na pisca poput Damira Karakaša, toliko posvećena pisanju. U svim svojim intervjuima Karakaš, poput kakvog književnog redovnika, govori gotovo isključivo o pisanju. I to na vrlo zanimljiv, neobičan način, tretirajući pisanje kao neku vrstu sudbinske bitke s tekstom, opisujući pritom i način na koji piše. Jednom je izjavio kako zna objesiti na zid neku rečenicu teksta na kojemu radi, da mu je stalno pred očima, pa je na taj način danima dotjerivati. Sve ovo možda ne bi bilo toliko zanimljivo da rezultat takvog pristupa pisanju nije izniman. Svaka Karakaševa knjiga svojevrsni je književni događaj. Pa tako i njegov najnoviji roman “Okretište”, o kojemu je ovdje riječ. Cilj opravdava sredstva, rekli bismo. Odnosno tu muku pisanja. Pa i kad govori o nečemu drugom osim pisanja, Karakaš je drugačiji: direktan, koncizan i iskren. Prije nekoliko je godina, tako, u jednom intervjuu, na pitanje novinara je li on ljevičar, odgovorio na sljedeći način: “Nisam ja ni ljevičar ni desničar. Ako sam na gay paradi, ako se zalažem za ljudska prava, ako ne volim rasiste, ustaštvo, to trovanje mladih ljudi, to ne radim kao ljevičar, nego kao ljudsko biće. To su civilizacijski dosezi”. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

U istom intervjuu Karakaš je također izjavio: “Susjed je imao poljski WC, a kao ‘tariguz’ koristio je ruske klasike koje je odnekud dovukao. Tolstoj, Dostojevski, Puškin..., time se brisala guzica. Ja sam krao te knjige i čitao ih u šumi. Već sam kao dječak pročitao većinu ruskih klasika. Ali u Lici se moralo skrivati da čitaš. Ma koje čitanje, uhvati se posla”. Ili, kako bi se to reklo kod nas u Bosni i Hercegovini, zemlji s kojom se često uspoređuje Karakaševa Lika, “mani se ćorava posla, gledaj ono od čega se živi”. Mene ovaj detalj pomalo podsjeća na neobičnu sudbinu jednog drugog posvećenika, Srinivasa Ramanujana, velikog indijskog matematičara koji je živio na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Po legendi, za koju mnogi tvrde da je istinita, Ramanujan se počeo baviti matematikom s 15 godina, kad je slučajno negdje pronašao knjigu o elementarnoj matematici. Samo na osnovu te knjige Ramanujan je, bez ikakvog prethodnog formalnog matematičkog obrazovanja, riješio neke matematičke probleme za koje se stoljećima vjerovalo da su nerješivi. I, ako hoćete, još jedno ime uz ono Ramanujanovo, da bih što bolje pojasnio ono što želim reći, pada mi na pamet jedino još Goran Bare, koji je u biografskom dokumentarnom filmu “Bure Bareta” izjavio kako su mu dva albuma The Stoogesa, “Fun House” i “Rock ‘n’ Roll Animal”, koje je slučajno poslušao, iz temelja promijenili život. I nije nevažno naglasiti da se sve ovo događa u skrajnutoj Indiji, slavonskoj provinciji i u bespućima Like, kao čvrsta i važna poveznica, a koja govori na svoj način o nekoj vrsti sudbinske predodređenosti. Nakon brutalnog fizičkog napada na ulici i povratka iz bolnice, o čemu govori najnoviji Karakašev roman, za njega pisanje predstavlja čin povratka u normalan život: “...izvukao sam iz frižidera zaleđeno meso, odložio ga u sudoper, stajao pored prozora; malo poslije počeo sam, pun osjećaja i želja, kovati planove za novi roman; povukao sam ciferšlus na majici da lakše završim misao o tome: čekam samo da se javi potreba za tim pisanjem...”.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Prije nekoliko godina Damir Karakaš je fizički napadnut na ulici i brutalno pretučen, i to na okretištu tramvaja, od tuda i naslov romana, u blizini zgrade u kojoj živi, nakon čega je završio u bolnici, gdje su mu se liječnici danima borili za život. Za to se do sada nije znalo, jer pisac nije želio mučno razvlačenje po medijima. Umjesto osvete odlučio se na pisanje romana. Dakle, možemo u ovom slučaju govoriti o pisanju i kao činu osvete, o jednom novom iskustvu koje je, po autorovim riječima, bilo gotovo fizički bolno: “Boljelo me svako slovo koje sam udario”. Posebno je u ovom smislu zanimljiva epizoda koja na svoj način govori i o Lici, kad djed pokloni pripovjedaču romana, kao najveću dragocjenost koju posjeduje, bajunetu iz Prvog svjetskog rata, koja je pripadala jednom njegovu pretku koji se u tom ratu iskazao svojom hrabrošću. Ovaj detalj na jedan posredan način govori o neosviještenom topovskome mesu koje je ginulo za tuđe interese i bilo ponosno na to, i gdje je osveta neka vrsta običajnog prava. Na jednome mjestu pripovjedač zamišlja što bi napravio njegov prijeki otac kad bi kojim slučajem saznao što mu se dogodilo. Uvjeren je kako bi iz istih stopa došao u Zagreb istjerivati pravdu sa svojim “tetejcem”. Pripovjedač u početku mašta kako će se osvetiti upravo tim bajunetom, koju je donio sa sobom iz Like u Zagreb, a koja na kraju završi u smeću, ali taj poriv vremenom slabi, pa prelazi u mirenje sa sudbinom, što je neka vrsta odmaka od zavičajne Like. Od svega ostaje tek neka vrsta stida, koji je možda povezan i sa zavičajnom popudbinom, gdje su i čitanje i pisanje nešto u najmanju ruku zazorno, a pogotovo nešto slično, “biti žaba”, odnosno žrtva koja šutke prelazi preko počinjene mu nepravde. Kad se dovoljno oporavio, pripovjedač zamoli suprugu da mu donese u bolnicu dvije knjige. Ona mu nakon nekoliko dana donosi jedan roman Thomasa Bernharda i Maradoninu biografiju, koje je nasumice uzela s police. Je li joj slučajno u ruci ostala upravo knjiga Thomasa Bernharda ili se radi o fikcionalnom detalju, manje je važno. Važnije je nešto drugo: preko ovoga detalja, preko sudbine velikog austrijskog pisca, pripovjedač na neki način progovara o svom tragičnom nesporazumu sa zavičajnom Likom, zemljom koja je po svemu ono što je Borges nazivao “žilavom zemljom”, u što je ubrajao Irsku i neke južnoameričke i balkanske zemlje. Karakašu je Lika otprilike ono što je Joyceu Irska. Joyceovu Irsku spominje Danilo Kiš u jednoj svojoj priči: “Zemlja tuge, gladi, očajanja i nasilja, kako je naziva jedan drugi istraživač, manje sklon mitu a više tegobnoj zemaljskoj prozi”. Karakaš je pisac nesklon bilo čemu drugom osim “tegobnoj zemaljskoj prozi”, u čemu se krije, možda, ključni razlog njegova “nesporazuma” sa zavičajem, duboko potonulim u mitske magle, gdje je “pametnije” pisati o “narodnim običajima”, kako je Karakašu ljutito predlagao jedan njegov rođak, nakon što je objavljen njegov roman “Proslava”, misleći na jednog drugog ličkog pisca, sklonog mitskom, kojega je to u konačnici odvelo u zločin.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Karakaš, inače poznat po svom vrhunskom književnom stilu i perfekcionizmu, u “Okretištu” je otišao i korak dalje. Naprosto fascinira način na koji on, minimalistički, opisuje skučeni bolnički svijet, toliko istančano i s toliko književnog i jezičnog umijeća, da neke banalne sitnice poprimaju neke potpuno nove dimenzije: “...po zidovima vise raširene mape ljudskog tijela: odmaknuo sam glavu od tih pojedinosti ljudske fizionomije; vraćam se stubama gore; pravim sve više koraka; gledam kroz prozor radnike kako uređuju zelene nasade; neki muškarac dolje na blagoj kosini puši, a žena s crnim žalobnim velom preko lica nešto mu govori...”. Mene ovo pomalo podsjeća na jedan detalj iz Andrićeve “Čaše”, kad fra Petar, koji leži na samrtnoj postelji, na jednome mjestu kaže: “Ali kome je sav svijet soba i sva zemlja dušek, tome je ova šara na serdžadi i sunce i mjesec, i insan i ajvan, a ovi sati što biju - sav razgovor”. Dakle, od tih “nevažnih”, banalnih detalja Karakaš gradi veliku priču. A tu su i brojne rečenice koje vas iznenade i oduševe jedinstvenim, slikovitim usporedbama, poput ove: “Uokolo su glasno trčala djeca, kao uskličnici na kraju rečenica...”. Nakon što uz pomoć supruge napusti bolnicu, još trpeći jake bolove, uz šok i nevjericu, koje na najbolji način opisuje jedno suprugino pitanje bez odgovora: “Što nam se ovo dogodilo?”, a što se ne odnosi samo na njih dvoje, nego i na društvo u cjelini, uslijedi mučni oporavak. Ovaj roman zapravo na jedan izniman način pokušava odgovoriti na neodgovorivo: “Što nam se ovo dogodilo?”. “Odgovor” će, u što sam uvjeren, nesumnjivo oduševiti svakog književnog sladokusca.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.