Kultura
238 prikaza

Karakašev show case i tupa Penovićeva zafrkantska oštrica

1/3
Bez obzira na razorne uvjete u kazalištu, ipak kronično nedostaje temeljitijeg rada, ali i svijesti, tako svojstvene mlađim generacijama redatelja-dramaturga, da nisu baš toliko sveznajući koliko misle

Kad Francuz izgovara da je pun stomak najveća svetinja, to će biti tek jedna u nizu sitnih agresija koje će ispreplitati ljubavni odnos između dva muškarca u psihodrami Damira Karakaša “Avijatičari”. Premijerno izvedena drama u Teatru &TD u režiji Tamare Damjanović pripada pariškom ciklusu ranijeg “Snajpera” (ZKM, r. Franka Perković, 2013.), u kojem je impulzivnost bez kontrole, a naivnost ubrzo prelazi u novi oblik manipulacije. U formi klasično dramski tekst sadržajno donosi zanimljivu dinamiku gay para punu sitnih igrica, mučenja i zlostavljanja koju prati izvanjska kataklizma u vidu požara. Paralelna je priča Kikijevih roditelja preko kojih se par namjerava obogatiti. Damjanović od početka svu pozornost usmjerava upravo na izvanjsko trpajući dramski tekst i scenu mnogobrojnim referencama, ponavljanjima, šumovima, ružičastim i plavičastim svjetlima (Luka Matić) te scenografijom stalnih uspona u skučenoj straćari nalik onoj u “Parazitu” (Alma Trtovac). Prema ustaljenom običaju, nezgrapno dekonstruira tekst stalno usporavajući radnju. Time psihotriler vrlo brzo prerasta u tromu grotesku s odjecima ekološke katastrofe, korupcije, grupe Gorgona, svih tih videoprojekcija (Martin Šatović, Luka Matić), neupadljivih kostima čiju monotoniju razbijaju gas maske (Marita Ćopo), a sve to začinjava staromodna pali-gasi režija.

Posljedično se rad s glumcima svodi na čudne kodove koji prelaze u nevjerojatnu sporost i repetitivnost ili s druge strane glasnu agresiju. Solidni protagonisti Francuz (Sven Jakir) i Kiki (Robert Španić) nerijetko su na improviziranom krevetu na kat, spuštaju se i penju, maze i mlate, urlaju i uzmiču. Malo je tu erotike, a suviše bijesa. Doris Šarić-Kukuljica je majka koja traži još jedan ples, preplašena, u jecanjima, nevjerojatno sporih replika. Ozren Grabarić je paranoični, primitivni otac koji komentira priproste fenomene takvom intonacijom hrvatskog standardnog jezika kao da se upravo sprema za igranje Shakespearea. Prenatrpanost režije tu se itekako odražava na glumce. Umjesto da se bavi dramskim tekstom i odnosima, Damjanović se posvetila praznim efektima. Stoga u čitavoj predstavi nijedan element nije stabilan, čvrst i dosljedan, nego se svi izmjenjuju kao show case na pokretnoj traci bez jasnog smisla i vizije. “Avijatičarima”, bez obzira na razorne uvjete kojima svjedočimo trenutačno u kazalištu, ipak kronično nedostaje temeljitijeg rada, ali i nešto svijesti, tako svojstvene mlađim generacijama redatelja-dramaturga, da nisu baš toliko sveznajući koliko misle.

Tupa zafrkantska oštrica ‘Neprijatelja naroda’

Dok Bidenova administracija neumorno radi na rješavanju krize stvarnosti - pojma toliko bizarnog da se čini kao da čitate Dossier Ufo, a ne jedan veliki The New York Times - uviđamo kako vlada u sprezi s određenim medijima nikad nije bila agilnija u stvaranju tolerantnijeg, slobodnijeg i demokratičnijeg društva. Pojam cara realnosti, modernog Big Brothera, angažiranog da se bori protiv dezinformacija i ekstrema u Americi, zvuči distopijski. No takav je valjda i svijet u kojem živimo proteklih godinu dana pa stoga ne čudi posezanje za borbenim aktivizmom u Ibsenovu “Neprijatelju naroda”, posljednjoj koprodukciji ZKM-a, Schauspiel iz Stuttgarta i Nowy Teatra iz Varšave. 

 | Author: ZKM ZKM

Redatelj i dramaturg Ivan Penović prepoznatljiv je po kazalištu produljene adolescencije, zatvorenom u zafrkanciju glumačkog, ujedno i autorskog tipa, koji se tupom oštricom obračunava s pokojom društvenom anomalijom, a sam odavno izlazi iz off okvira Teatra &TD i KunstTeatra te postaje prepoznatljivi mainstream. Iza njega su, doduše u različitim redateljsko-dramaturškim ulogama, Splitsko ljeto i Dubrovačke ljetne igre, nagrada za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti, prošle godine HNK i sad ZKM, iako zapravo nakon “Flexa” (KunstTeatar, 2019.) nije napravio iole ozbiljnu predstavu. Sa samim Ibsenom nije znao što bi pa su tu videoprojekcije (Lovro Mrđen), loše iskorišteni elementi lutkarstva (Miljenko Sekulić), glazba koja sliči elektro Legenu i Kriesu (Karlo Mrkša i Filip Triplat) i natrpana, iako vizualno dojmljiva, scenografija stalnog zakretanja Zdravke Ivandije Kirigin, koju prati šarenilo kostima Ane Fucijaš. U programskoj knjižici autorski tim zamjera Ibsenu bolnu naivnost, no oni je ironično dosljedno provode koristeći se jeftinim trikovima iz crtića i podcrtavajući defetističku tezu kako je nemoguće djelovati iz isključivo humanističke pozicije. Njihov će Thomas Stockmann (Jasmin Telalović) u borbi za kupalište uzvikivati kako je potrebna dezinfekcija društva, ali će ostati prešućeni njegova slobodoumnost i posljedično vrijednosti. Uostalom, teško je s njim suosjećati. On je elitist i hvalisavi paun. Sam protiv svih, buntovnički duh koji ne želi procvat grada na močvarnom zemljištu laži i prijevare. 

 | Author: ZKM ZKM

Sve te slojeve Penović ne zahvaća prekidajući komunikaciju i svaku ozbiljniju situaciju novim lošim dosjetkama.
 Tako je Stockmannova supruga (Anđela Ramljak) iritantna karikatura mekanih palatala, Horster (Ugo Korani) neka vrsta zaigrana izviđača, brat Peter (Pjer Meničanin) jedini ozbiljniji birokrat u crvenom odijelu, a novinarski duo utjelovljuje Adrian Pezdirc s redateljevom glavom na ramenu. Riječ je o još jednom bezuspješnom pokušaju Hitchcocka. Ewelina Pankowska, Jan Sobolewski i Jerzy Nasierowski preko videa u organsku izvedbu upisuju nešto humora. I nakon više od stotinu godina “Neprijatelj naroda” otvara mnogobrojna pitanja o cijeni idealizma i poštenja stalno sukobljavajući osobno i političko, vješto mijenjajući perspektive te propitujući opće dobro tako strano vremenu radikalnog individualizma. Upućuje na to koliko je važna Millova rasprava “O slobodi” (1859.), jer je nekoć i danas upravo disident onaj koji je prijetnja društvu, a demokracija je na sve krhkijim temeljima u kulturi otkazivanja i stalnom forsiranju političke korektnosti. No Penovića upitnici ni strane ne zanimaju, on je prema njima potpuno indiferentan. Tu se možda i krije odgovor na pitanje zašto je takva poetika silno prijemčiva mlađim generacijama i trenutačnom kazalištu - jer je ništa bitno izvan nje same ni ne zanima. Povijest ne počinje sa svakim novim autorom.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.