Zbog provokativne izjave Johna Lennona da su Beatlesi popularniji od Isusa Krista u ljeto 1966. gorjele su ploče i posteri liverpulske četvorke na ulicama i trgovima nekoliko gradova američkog Juga. Kontroverzna Lennonova blasfemija izvučena je iz intervjua za London Evening Standard koji nije izazvao naročito burne reakcije u pretežno sekularnoj Velikoj Britaniji. John je bio anglikanac, isto kao i Ringo, dok su Paul i George došli iz katoličkih obitelji, ali The Beatles su se uglavnom držali podalje od Crkve i možda bi ovaj incident prošao bez težih posljedica da njihov glasnogovornik uoči ljetne američke turneje nije proslijedio intervju njujorškom tinejdžerskom magazinu Datebook. Kad je grafički urednik Datebooka stavio Lenonove riječi na naslovnicu, opasno se zakuhalo na širem području bogobojaznog Deep Southa.
Južnjačke radiopostaje masovno su bojkotirale Beatlese, pojedine su otvoreno pozivale na spaljivanje njihovih ploča, a osim razularenih tinejdžera, u akciju je krenuo i Ku-Klux- Klan. Napetost je kulminirala na zamalo otkazanom koncertu u Memphisu gdje je usred svirke na pozornicu bačena petarda, dok se negativni publicitet praćen zabranama na državnom radiju proširio od Meksika do Španjolske. Kratkotrajna posljedica bila je neopoziva odluka da The Beatles više ne sviraju koncerte, a slučaj je tragično okončan 8. prosinca 1980., kad je Lennonu presudio psihički poremećeni vjerski fanatik Mark Chapman. U većini američkih crkava bučna i raskalašena rock glazba bila je anatemizirana i prije nego što je WASP-ovska ulična inkvizicija otvorila sezonu lova na Beatlese, ali od sredine ‘60-ih čuli su se i drugačiji glasovi. Kršćanski autoriteti s manje predrasuda koji su pažljivije proučili novi subkulturni fenomen brzo su došli do ispravnih zaključaka kako to nije još jedna prolazna ludorija poput twista i kako vokalnoinstrumentalna rock glazba s moćnim električnim zvukom i solidnom literarnom nadgradnjom može biti vrlo praktičan medij za širenje Božje riječi među mladima.
Veliki Open Air zapamćen kao Jesus Woodstock
1966., kad su se neki surferi iz Los Angelesa presložili u garažni gospel rock sastav The Crusaders i snimili slabo zapaženi album “The Crusaders Make a Joyful Noise with Drums and Guitar”. Drugi korak napravili su 1968. psihodelični kršćani Mind Garage iz Zapadne Virdžinije s puno ambicioznijim albumom “Electric Liturgy”, koji je donio možda najpotpuniji glazbeni prikaz kršćanske frakcije hipi kontrakulture poznate kao Jesus freaks. Kršćanska frakcija preživjela je naglo urušavanje hipi pokreta početkom ‘70-ih i pokazala se u velikom broju na šestodnevnom festivalu Explo ‘72 u Dallasu.
Veliki open air zapamćen kao Jesus Woodstock obilježili su nastupi Johnnya Casha, Krisa Kristoffersona i teksaškog kantautora Larryja Normana, koji je 1969. albumom “Upon His Rock” postavio temelje suvremenog angloameričkog kršćanskog rocka. Europa je kasnila za Amerikom najviše zbog toga jer Larry Norman i drugi istaknuti predstavnici ranog kršćanskog rocka nisu imali značajnije domete u Engleskoj koja je u to doba držala i do 90% europske rock scene. Kontinentalna europska rock glazba razvijala se sporije, a jedan od pouzdanijih indikatora višegodišnjeg zaostatka za Amerikom i Engleskom bio je kasniji prelazak sa singlova za srednjoškolske plesnjake na albume za ponešto zahtjevniju publiku. U studenom 1968., kad su Beatlesi promovirali svoj deveti album, Jugoton je objavio dugosvirajući prvijenac hrvatskog i jugoslavenskog rocka album “Naši dani” Grupe 220, što se manje-više podudaralo s najranijim LP pločama električnih rokera u zapadnoeuropskim diskografijama.
Kardinal je razumio potencijal Beatlesa
Nepuna dva mjeseca poslije epohalnog albuma “Naši dani” iz Jugotona je izašao još jedan LP domaćih električara, samo to izdanje nije imalo baš puno veze s tadašnjom europskom rokerskom praksom. Sastav Žeteoci došao je sa zagrebačkog Katoličkog bogoslovnog fakulteta, a njegov album “To nije tajna” Jugoton je otisnuo za Glas Koncila, koji je ploču prodavao u crkvama. Studenti teologije, Mijo Gabrić, Mato Dukić, Josip Pustički i Mijo Bergovec, koji je poslije prešao na medicinu i specijalizirao se u kardiologiji, svirali su zajedno od jeseni 1966. pod imenom Bijeli kolari. Nije poznato što je zagrebački kadinal Franjo Šeper mislio o Beatlesima i drugim bjelosvjetskim električarima, ali njihov potencijal je itekako razumio. Kad su Bijeli kolari postali Žeteoci, od kardinala Šepera dobili su električnu gitaru, koja je sasvim odgovarala preporukama Drugog vatikanskog sabora za otvaranje Crkve prema modernom društvu (aggiornamento).
Zagrebački električari u haljama predstavili su se najširoj javnosti već 1967. gostovanjem u emisiji beogradske televizije “Koncert za ludi mladi svet” što znači da su bili jedan od prvih zapaženih kršćanskih beat ili rock sastava u Europi, ako ne i u svijetu. Gitare su svirali Mato Dukić i Valent Bogadi, koji je zamijenio Josipa Pustičkog, na orguljama je bio Mijo Bergovec, neformalni vođa grupe Mijo Gabrić sjeo je za bubnjeve, a produkciju albuma “To nije tajna” potpisao je Jugotonov urednik Pero Gotovac. Materijal snimljen uživo u studiju otkrivao je glazbene utjecaje popularnih engleskih bendova poput The Animalsa, no najvažniji uzor bio je francuski katolički šansonijer Aime Duval, pa su se na ploči našla četiri prepjeva njegovih duhovnih pjesama. Koncertna promocija održana je u veljači 1969. u dvorani Istra.
Zbog velikog interesa ubrzo je dogovoren i nastup u Studentskom centru, koji je u zadnji čas bio zabranjen. Nezadovoljnu publiku morala je smirivati milicija, a Žeteoci su tjedan dana kasnije ipak zasvirali u SC-u. Potom su gostovali u Austriji, Italiji, Švicarskoj, Americi i Kanadi, dok im je kardinal Šeper dogovorio svirku za Papu. U nekoliko mjeseci prodana je početna naklada od 10.000 primjeraka, pa je Glas Koncila od Jugotona naručio drugo, zatim i treće izdanje albuma, svako s drugačijim omotom. Prije odlaska na svećeničke dužnosti, dvije godine poslije nastupnog albuma Žeteoci su objavili singl s pjesmom Arsena Dedića “Majka Marija”. U međuvremenu je njihovim tragom krenulo nekoliko kršćanskih rock sastava. Pokojni fra Inocent Mikić je u zagrebačkim studentskim danima osnovao VIS Prijatelji, s kojim je do 1974. snimio tri singla. Dublji trag i znatno opsežniju diskografiju ostavio je sarajevski franjevački sastav VIS Jukić.
Riječkim rokerima često je posuđivao instrumente
Prije tri godine objavljen je album “Pjesma nad pjesmama” s obradama njegovih skladbi u interpretacijama zvijezda hrvatske estrade, no VIS Jukić je u početku bio malo više rokerski nastrojen, pa je njegov pokojni frontmen, fra Marko Gelo, zapamćen i po tome kako je pjevao “Hey Joe”. Tijekom ‘70-ih veliku ulogu u suvremenoj hrvatskoj duhovnoj glazbi imao je pokojni dominikanac Mijo Horvat, koji nije snimao ploče, ali je inicirao osnivanje mladih bendova diljem Hrvatske. U sastavu Akvinac je 1974. okupio srednjoškolce iz sjemeništa u Bolu na Braču, među kojima je bio i današnji ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić. Pater Mijo je četvrt stoljeća stolovao u riječkom dominikanskom samostanu sv. Jeronima, pa je kroz njegovu glazbenu radionicu prošlo barem pola riječke rock scene - od Termita do alter bendova iz ‘90-ih. S riječkim rokerima se družio u njihovim klubovima te im je često posuđivao instrumente i pojačala uz obavezu da ih vrate do nedjeljne mise, koju je držao uz gitare i bubnjeve. Rokerska struja u hrvatskoj duhovnoj glazbi ipak nije prevagnula.
Pokretanjem Uskrs festa, koji je utemeljen 1979. kao festival duhovne šansone, došlo je do stapanja različitih stilova objedinjenih pod nazivom Cro Sacro i uglavnom razvodnjenih po ukusu većine vjerničkog puka. Travnički dominikanac Anto Bobaš, kojeg je ratno nevrijeme potjeralo u Varaždin, više puta je zapeo na natječaju za Uskrs fest sa svojim white metal bendom Glasnici nade. U kršćanskom glazbenom mainstreamu heavy metal je još od vremena ranog Black Sabbatha bio ozloglašen kao svratište okorjelih sotonista, ali to su uglavnom bila ishitrena i površna tumačenja osim u nekim doista ekstremnim slučajevima skandinavskih black metalaca. U rokersku pjesmaricu i koncertni ritual upravo su heavy metalci unijeli najviše kršćanskih motiva što je potvrdio i talijanski kapucin Cesare Bonizzi kad je svoju fascinaciju Metallicom prenio u kršćanski bend Fratello Metallo. Početkom ‘80-ih američku rock scenu preplavio je glam metal, koji su ljubimci MTV-ja, Bon Jovi i Motley Crue, komercijalizirali do neslućenih razmjera.
Album "To Hell With The Devil" srušio je barijere
Među njih se spretno ubacio kalifornijski kršćanski metal bend Stryper, koji je trećim albumom “To Hell with the Devil” zahvatio najširi auditorij, premašio milijunsku nakladu i presudno utjecao na profiliranje white metala koji don Anto neumorno vrti ponedjeljkom navečer u svojoj emisiji “Oni rokaju za Gospodina” na Hrvatskom katoličkom radiju. Za moderniji zvuk programa HKR-a još više je zaslužan njegov glavni glazbeni urednik Slavko Nedić. Više od 40 godina posvećen duhovnoj glazbi, Slavko je počeo karijeru u bračkom sjemeništu kao član Akvinca. U diskografiju kršćanskog rocka upisao se sa zagrebačkim sastavom Karizma, a kroz kasnija samostalna izdanja pokazao je kako ga najviše privlače simfo rock i ambijentalna glazba. Na Hrvatski katolički radio došao je kao autor emisije “Sacro ritam”, a kad je preuzeo mjesto glazbenog urednika, pojavio se na presici rokerske nagrade Crni mačak s prijedlogom da se otvori nova kategorija za kršćanske rokere koja bi se zvala Bijeli mačak.
Thompson i njegova egzaltirana publika
Na Crnom mačku nije prošao, ali jest na Porinu, gdje se od 2000. godine dodjeljuju nagrade za najbolja djela duhovne glazbe. To je bila možda prijelomna točka na kojoj je suvremeni hrvatski katolički rock ušao u glazbeni mainstream, makar su ga sveprisutni nositelji duhovne obnove tumačili na različite načine i na kraju podijelili u najmanje tri frakcije. Najeksponiraniju frakciju predstavljaju Marko Perković Thompson i njegova egzaltirana publika, ali njihov ritual ne počinje i ne završava onako kako ga je zamislio “djed kršćanskog rocka” Larry Norman.
Pokrivaju manifestacije od uličnih do festivalskih
Kod Thompsona je podjednako zastupljena vjerska, nacionalna i zavičajna komponenta, što mu je donijelo bezrezervnu potporu Katoličke crkve, ali i ovacije većeg dijela političkog establishmenta, pa je zadani okvir kršćanskog rocka naprosto preuzak za najpopularnijeg hrvatskog pjevača. U usamljenoj kritici iz crkvenih krugova, pokojni bosanski franjevac Luka Markešić svojedobno je Thompsonov koncertni nastup čak protumačio kao antikršćanski. Druga frakcija hrvatskog katoličkog rocka sastavljena je od nekoliko desetaka mlađih bendova koji se više ili manje uklapaju u koncept Cro Sacro i pokrivaju gotovo sve crkvene manifestacije - od uličnih do festivalskih. Najambicioznije spotove i najveći broj klikova na You- Tubeu ima zagrebačka Božja pobjeda, nedavno zapažena na skupu potpore projektantima crkve na Savici.
Postavljen drugačije od klasičnog benda, slavljenički tim katoličke karizmatske zajednice Božja pobjeda iz crkve sv. Mati Slobode na Jarunu možda više predstavlja generacijski nego glazbeni fenomen, makar se njegova interpretacija kršćanskog soft rocka polako približava slično nastrojenim američkim neokonzervativnim sastavima. Američke uzore imaju i članovi mladog benda Slyric 33 iz Dugog Sela, ali oni najviše briju na prvaka kršćanskog hip-hopa Tobyja Maca i deklariraju se kao Jesus freaks. Zagrebački pretežno ženski sastav RiM stilski je bliži staroj školi kršćanskog rocka, a to znači da su sestre Ružica i Maja najviše utjecaja ipak pokupile od tate Slavka Nedića, koji ih autorski pomaže od prve pjesme “Žena pod križem”, a na koncertima uskače kao gitarist. Malobrojnu žensku ekipu Cro Sacro scene nedavno je osvježila splitska vjeroučiteljica Ankica Cicvarić novim projektom Anjel i albumom “Povratak ocu” u izdanju Dallasa. Kao veliki fan Ramonesa, Ankica je odabrala razvodnjeni kršćanski punk koji se baš i ne uklapa u njezinu poetiku, pa je malo vjerojatno da će njezin prvijenac imati jači odjek.
Vjerojatno će uvijek zvučati prežestoko
Treća frakcija hrvatskog katoličkog rocka zadržala se na marginama klupske alternative s koprivničkim HC punk bendom Božje ovčice i riječkim metalcima EffaTha, koji su se od prvog zajedničkog koncerta u KSET-u svrstali na istu stranu. Božje ovčice vjerojatno će uvijek zvučati prežestoko ili izgledati preotkačeno za lokalne vjerske manifestacije, ali na taj problem nisu naišli u Poljskoj koja je najjače europsko uporište kršćanskih punkera.
Nakon poljskog izdanja debitantskog albuma “Beeeeee!!”, koji je kod nas dostupan samo u digitalnom formatu preko Bandcampa, tamo su dobacili do festivalskih nastupa pred desetak tisuća gledatelja i neće biti nikakvo čudo ako Božje ovčice dospiju i na polumilijunski “Poljski Woodstock” neizravno povezan s udrugama katoličke mladeži. Riječki metalcore bend EffaTha vodi veteran lokalne alter scene Marin Katava, bivši frontman grupe Nepal.
Nadahnuta kampanjom za zabranu pobačaja
Marin je spas našao u vjeri, ali pokušaji da to iskustvo podijeli sa slabije pobožnim rokerskim undergroundom još ga nisu doveli do dugo najavljivanog debi albuma “Nijemi krik”. Naslovna pjesma, koju je napisala Marinova majka Ljubica nadahnuta kampanjom za zabranu pobačaja patera Marka Glogovića i udruge Betlehem, objavljena je na kanadskoj kompilaciji katoličkog metala “Praising Him Loudly”.
