Znanstvenici, zabavljači, istraživači i oni u čijim je rukama kretanje svijeta već dugo, a u posljednje vrijeme sve snažnijim intenzitetom, koriste umjetnu inteligenciju kao odgovor na izazove društvenog, ekonomskog i svakog drugog razvitka. Dalo bi se iz toga zaključiti, i tim zaključkom uznemiriti tehnofobe diljem svijeta, da se umjetnu inteligenciju doista koristi za “veće dobro” - mnoge su znanstvene studije dokazale niz dobrobiti što ih njezino korištenje može donijeti poljima poput zdravstva ili brige o okolišu. Sudeći prema oblikovanju narativa i usmjeravanju fokusa njegova posljednjeg romana “Klara i Sunce”, proučavanjem takvih studija bavio se i Kazuo Ishiguro, možda i prije nego što je 2017. Švedska akademija njegovu vještinu da “u romanima velike emocionalne snage razotkrije bezdan ispod našeg iluzornog osjećaja povezanosti sa svijetom” ovjenčala Nobelovom nagradom za književnost. Njegova je Klara Umjetna Prijateljica, što kao termin (Artificial Friend) mnogo bolje funkcionira u engleskom nego u hrvatskom jeziku, oblik posthumanog života i otjelovljeni oblik već postojeće Replike, uz to i privatna bolničarka, pokazat će se i ekološka aktivistkinja, nesebična, empatična, odana i predana, usmjerena na druge, vješta slušačica i promatračica... Ukratko, sve ono što ljudi danas, u globalu, nisu. Ipak, s ljudima Klara dijeli jednu važnu osobinu; u igranju svoje, nametnute joj ili za nju napisane uloge, vrlo je neuvjerljiva. Tu karakteristiku s njom, na- žalost, dijeli i najveći dio ostalih vrlo ploš- nih likova. Poput kućanskog pomagala ili kakvog rasno uzgojenog kućnog ljubimca, Klara svoje dane provodi seleći se s jednog kraja razmjerno luksuzne trgovine na drugi. Voditeljica je smješta i premješta, osigurava joj atraktivne lokacije ili je kažnjava guranjem u zapećak, a sve kako bi se Klara, kao već pomalo zastarjela generacija UP-a, uspjela prodati.
Dok dane provodi u promatranju, prije nego promišljanju svijeta oko sebe i iščekivanju povratka djevojčice čijim je UP-om obećala postati, ne događa se mnogo toga, što ostavlja dovoljno prostora čitateljskom zaplitanju o prijevod. Uloga prevoditelja kao nevidljivog arbitra između autorova izvornika i krajnjeg korisnika teksta isprva je narušena tek pretenciozan, ali ne i pogrešnim prijevodom, dok će se kasnije, s porastom Klarine podređenosti životnom ritmu njezine djevojčice, i prevoditeljske pogreške usložnjavati uzrokujući naposljetku da se ionako dječjom naivnošću ispisana priča o doživljajima nesebičnog robota čita kao školska zadaća razmjerno inteligentnog, ali pretjerano ambicioznog srednjoškolca. To nipošto ne znači da Kazuo Ishiguro prvim postnobelovskim romanom odustaje od izrazite lakoće uz čiju je pomoć gradio, a potom se i probijao, kroz sve dosad ispisane, a nimalo jednostavne, priče. Ali prvi je ovo put da njegov tekst stoji kao opipljiva autorova težnja za aktualiziranjem i ispisivanjem priloga pomodnom aktivizmu. Dosad su, naime, Ishigurova djela bila aktualna baš zbog svoje univerzalnosti, vremenska zbog bezvremenosti, važna za promišljanje konstrukta sjećanja stoga što sama pitanje promišljaju kao usputno, a krucijalno. No Klara, od trenutka kad napokon stigne u dom svoje djevojčice Josie, nepoznatom bolešću napadnute 14-godišnjakinje, kao da ima tek dvije misije: služiti i promatrati. Promatra Josie kako bi oponašajući je u bizarnoj i perverznoj igri služila majci, samoživoj sebičnjakinji kakvu se rijetko pronalazi na stranicama knjiga, bdije noćima kako bi teško bolesnoj djevojčici, koja za svoju bolest gotovo i ne mari, bila na apsolutnoj usluzi, a jednom kad u svojem umu vrlo naivno posloži komadiće slagalice i takva je logika dovede do spoznaje da samo Sunce može pomoći pri djevojčinu ozdravljenju, odlazi nagoditi se s njim. Iako planetu vjerojatno prijeko potrebna, pogodba kakvu postiže Klara ponovno je naivna i služi kao trenutak dubokog uranjanja u prizemni aktivizam.
Također, u trenutku kad robot o Suncu govori kao o dobrom, ali vrlo zauzetom, raspiruje se od ranije prisutna sumnja - Klarino je Sunce podignuto na razinu božanskog, njegove su moći bezgranične i, poput novozavjetnog Stvoritelja, ma koliko željelo pomoći svima, previše toga visi o njegovim zrakama. No kao poklonica kakve new age religije štovatelja Sunca, Klara vjeruje i u toj se je pobožnosti (posunčnosti?) spremna i žrtvovati. No je li ta žrtva uopće potrebna? U Ishigurovu univerzumu, unutar korpusa njegove književnosti “velike emocionalne snage”, možda i jest, ali u Klarinu je svijetu zapravo minorna. Jer koliko bi empatija uopće značila u svijetu u kojem su Umjetni Prijatelji poželjno društvo, a djeca se posebnim genetskim modifikacijama “uzdižu” kako bi uopće dobila valjanu početnu poziciju u životu? Naravno, ako život uopće dočekaju, jer ni jedan dogovor s vragom ne dolazi bez bjanko zadužnice. I bilo bi zanimljivo da se autor malo dulje zadržao te dublje proniknuo u temu genetskog inženjeringa i etičkoj dimenziji korištenja Umjetnih Prijatelja, kao i otvaranjem pitanja granica služenja čovjeku, no umjesto toga Kazuo Ishiguro odlučio je napisati naivnu, dječju, ali ne i priču namijenjenu djeci. Za koga je onda? Za sve željne salonskih lamentacija bez pretjerane dubine ili pravog uporišta. Za kavanske intelektualce. No njima je dosad bio namijenjen rad jednog drugog japanskog autora...
