Kultura
193 prikaza

'Ključ od velikih vrata': Što napraviti s neograničenom moći?

1/2
PROMO
'Ključ od velikih vrata' punokrvan je žanrovski hibrid, spoj zatvorskog romana, logorologije, humora, pikarskog romana i znanstvene fantastike, nastao u vrijeme u kojem su slični književni postupci bili još u povojima

Priče o izgubljenim rukopisima, što je vrlo čest književni motiv, bilo da se radi o onim fiktivnim ili stvarnim, počesto su zanimljive podjednako kao i sam rukopis. Roman Hinka Gottlieba "Ključ od velikih vrata" pomalo je jedinstven u tom smislu: sudbina rukopisa i sve ono što se događalo oko njega mnogo je dramatičnija i tragičnija nego fiktivni svijet koji se opisuje u njemu, a koji se nesumnjivo naslanja na autobiografsko. Ovo je prvo hrvatsko izdanje ovog romana. Hinko Gottlieb rođen je 1886. godine u podravskom Đurđevcu. Bio je pisac, odvjetnik i židovski aktivist. Uz odvjetnički posao, kojim se bavio uoči Drugog svjetskog rata, pisao je pripovijetke, feljtone, komedije, prevodio s njemačkog... Objavljivao je uglavnom u židovskim publikacijama. Njegov književni rad nije bio zamijećen, osim jedne komedije, "Eksperimenti profesora Evansa", koja je praizvedena u osječkom kazalištu 1937. godine. Od 1936. do 1941. radio je kao urednik časopisa Omanut, u kojem je pisao antinacističke feljtone i satire. Dolaskom nacista u Zagreb, Gottlieb je zbog svojih tekstova i aktivizma uhićen i poslan u zatvor u Graz i Beč. Upravo o iskustvu bečkog zatvora govori roman "Ključ od velikih vrata". Bio je svestran. Pisao je i o fizici i kemiji te poznavao Einsteinovu teoriju relativnosti, što je vrlo važno za ovaj roman. Nakon što je pušten iz zatvora, Gottlieb sa suprugom bježi u Primorje, na područja koja su pod talijanskom okupacijom, jer su se Talijani, iako su imali rasne zakone, mnogo humanije ponašali prema Židovima od ustaških vlasti. Na tim područjima Talijani su često internirali Židove da bi ih na taj način zaštitili od ustaškog terora. Gottlieb je interniran u logor Kraljevica, u barake s betonskim podom, trpeći glad, studen, međutim zatvorenici nisu odvođeni na prisilni rad, a logorska uprava im je dopuštala neke elementarne društvene i kulturne aktivnosti. Gottlieb je bio cionist i vrlo odlučna i samosvjesna osoba. U zatvoru je preuzeo duhovno vodstvo među zatočenim Židovima te umjesto njih pregovarao sa zatvorskom upravom.

Njegov život obilježila je obiteljska tragedija: njegov mlađi sin Danko odveden je iz Zagreba krajem svibnja 1941. godine, s još 165 drugih židovskih mladića, u novootvoreni logor Jadovno, gdje mu se izgubio svaki trag. Drugi sin, Vladimir, poginuo je 1944. u prometnoj nesreći u Bariju, na slobodnom teritoriju. Hinko i njegova supruga Ruža odlaze nakon toga, 1945. godine, u Palestinu. Gottlieb je prvu verziju romana "Ključ od velikih vrata" počeo u zimu 1942., u logoru Kraljevica. Završava ga 1943. U srpnju 1943., kad talijanske okupacijske vlasti sele kraljevički logor na Rab, Gottlieb nosi sa sobom u dvije mape i svoje rukopise. Među njima je kratki dnevnik njegova sina Vladimira, popis djece iz logora koju su pokušavali spasiti, crteži i akvareli slikara Ivana Reina te Gootliebova prepiska s logorskim vlastima. Ti rukopisi pronađeni su 2007. na jednom tavanu u Novalji na Pagu, a objavio ih je nedugo potom Mladen Kušec u knjizi "Propusnica za koncentracijski logor Kraljevica". Rukopis romana "Ključ od velikih vrata" Gottlieb je ponio sa sobom, na Rab. Međutim, u vrijeme jedne njemačke ofenzive skriva ga u jednu špilju, s drugim partizanskim tiskarskim materijalom. Nažalost, Nijemci su pronašli špilju i sve uništili. Drugu verziju romana Gottlieb piše u Bariju, na slobodnom teritoriju, kamo je stigao da bi organizirao evakuaciju preživjelih hrvatskih Židova. Dovršio ju je krajem 1945., u Palestini. Roman je osobno preveo na njemački, međutim nije uspio pronaći za njega izdavača. Ipak, 1947. ugledni američki nakladnik Simon & Schuster 1947. objavio je engleski prijevod romana, "The Key to the Great Gate", opremljen izvrsnim i duhovitim ilustracijama Sama Fischera. Roman je dobio pohvalne recenzije, međutim Gottlieb je očekivao mnogo više. Sljedeće godine je umro. Pokopali su ga na groblju u Tel Avivu.

 | Author: PROMO PROMO

Roman "Ključ od velikih vrata" možemo bez ikakvih dvojbi svrstati u logorologiju. Međutim, on je u tom smislu potpuno atipičan, neočekivan, pogotovo ako ga usporedimo s prozom iz toga korpusa, gdje prevladavaju autobiografska iskustva ispripovijedana gotovo naturalistički, ne samo kad je riječ o Holokaustu nego i u "ruskom odvojku" ovog tipa proze, koji govori o Staljinovim logorima. Upravo je taj odnos autobiografskog i fiktivnog nešto što je za to doba bilo u književnom smislu daleko ispred svog vremena. Ako to dovedemo u kontekst neobične sudbine rukopisa, neminovno se nameće ona uvriježena dilema: što bi bilo da je bilo. Odnosno koje bi mjesto ovaj sjajni roman zauzeo u povijesti književnosti ovih jezika. O tome piše Miljenko Jergović u Pogovoru knjige: "Kako bi izgledala hrvatska književnost da je 1947., kad i u New Yorku, u nas objavljen 'Ključ od velikih vrata'? To ne znamo."

"Ključ od velikih vrata" je punokrvan žanrovski hibrid, spoj zatvorskog romana, logorologije, humora, pikarskog romana i znanstvene fantastike, nastao u vrijeme u kojem su slični književni postupci bili još u povojima. Radnja romana odvija se u ćeliji bečkog zatvora u vrijeme Drugog svjetskog rata, i to u razmaku od tri dana. Govori o misterioznom Dovu Tarnopolskom, poljskom Židovu, fizičaru, kojeg jedan dan dovedu u zatvorsku ćeliju u kojoj se nalaze pripovjedač (Gottlieb), bečki odvjetnik Hans Anton Strauss, plašljivi pokršteni Židov, i solunski nadrabin. Tarnopolski je potpuno atipičan lik za ovu vrstu literature: drzak, duhovit i u svemu nadmoćan zatvorskim stražarima. On je, također, konstruktor "stroja za kondenzaciju prostora", pomoću kojeg stvara svoj "privatni kozmos", u kojem ništa nije nemoguće: u ćeliji se niotkuda pojavljuje čokoladni kolač, liker, živi pijetao, koncertni klavir, pa čak i cijela kuća iz varšavskog predgrađa. Tarnopolski je, u najkraćem, neka vrsta autorova nadmoćnog i izmaštanog alter ega, na sličan način na koji je to Woland u Bulgakovljevu "Majstoru i Margariti". U oba slučaja, i u Bulgakovljevu i u Gottliebovu, autobiografsko i književno je neodvojivo, samo se donekle razlikuju po načinu na koji se pretapaju iz autobiografske u književnu sferu, i po tome su ova dva romana zapanjujuće slični. Ivo Andrić se, propitujući suodnos između autobiografskog i fiktivnog, zapitao "koliko pisac od onoga što piše, što posmatra i o čemu razmišlja - unosi u svoj život". Gottlieb je, hrabro se suprotstavljajući talijanskim logorskim vlastima u Kraljevici, nešto od svoje osobnosti utkao u lik Tarnopolskog, potvrđujući na taj način ovu Andrićevu tezu.

 | Author: PROMO PROMO

Gottlieb je i sjajan pisac. Cijeli je niz zapanjujuće točnih i dobro napisanih dijelova, primjerice onaj koji govori o Gestapu, koji je ujedno mini esej o strahu: "Ta mamutska gestapovska organizacija, o kojoj se dugo vjerovalo da sve zna i sve vidi, bila je u stvari samo teroristički aparat koji je, proviđen najširim ovlastima, a odriješen svake odgovornosti, živio takoreći od svojeg rđavog glasa. (...) Svrha toga postupka nije bila da stanovita lica koja su se ogriješila o njemačke interese pritegnu na odgovornost i učine neškodljivima, nego im se, prije svega, radilo o provođenju principa da svagdje, kamogod upadnu, sredstvima brutalnog terora što prije stvore atmosferu zaprepaštenja, straha i nesigurnosti."

Gottliebov roman u prvom redu tretira i jedno vrlo važno filozofsko pitanje - što napraviti s neograničenom moći. S ovim pitanjem je povezan i naslov romana: "ključ od velikih vrata" je zapravo simbol nedostižne utopije. Ove teme dotiče se i Kurt Vonnegut u svom remek-djelu "Zatvorska ptičica". Zanimljivo je da Gottliebov roman u jednom detalju neodoljivo podsjeća na Vonnegutov, po tome što teme iz najmračnijeg perioda ljudske povijesti obrađuje na humoran način. U Vonnegutovoj "Zatvorskoj ptičici" bivša logorašica jednog od nacističkih logora smrti, mnogo godina nakon rata, na jednome mjestu izgovara zapanjujuću zdravicu: "U zdravlje Boga Svemogućeg, najljenijeg čovjeka na svijetu i okolici". Logika njene zdravice je jednostavna i nedvosmislena: ako je Bog svemoguć, a nije se ukazao u nacističkim logorima smrti, jedini razlog je božanska lijenost. Dov Tarnopolski nije Vonnegutov "lijeni Bog" nego neka vrsta skeptičnog, depresivnog Boga, koji je svjestan toga da ne postoje utopije, pa ni "ključ od velikih vrata", nego samo onaj "od malih", koji omogućuje kratkotrajne, osobne slobode, koje su u neslobodnom, zarobljenom kozmosu nevažne, svodive na kap vode u moru.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.