Ulla Lenze je autorica koja je za svoj spisateljski rad nagrađena brojnim književnim nagradama, a roman o kojemu je ovdje riječ, “Radioamater”, nominiran je za prestižnu nagradu Uwe Johnson. To su podaci i činjenice koji stvaraju određenu vrstu horizonta očekivanja svakom čitatelju ovoga romana. Roman je utemeljen na istinitoj priči. Glavni lik je Josef Klein, radioamater, koji naglo postaje dio velikog historijskog mehanizma zahvaljujući svom talentu. Priča pripovijeda o predratnom New Yorku i poratnoj Njemačkoj te predstavlja hibrid obiteljske (pri)povijesti i špijunskog trilera. Može se čitati i kao povijesni roman i kao triler. Što se događa s horizontom očekivanja čitatelja koji uranja u ovaj tekst? Nešto vrlo neobično. Roman kao da se već od prvih svojih stranica cijepa na dvoje: na priču o međuljudskim odnosima s jedne strane i priču o Velikoj povijesti s druge strane. Pritom je prva priča ispričana majstorski, a druga, nažalost, i ne baš toliko virtuozno. Pripovjedačica skače iz jedne vremenske perspektive u drugu, ali to ne čini na način koji bi dinamizirao radnju, nego postiže efekt konfuzije i entropije, pa se čitatelj mora “hvatati” za radnju i pokušavati domisliti što se to upravo događa i tko su ovi ljudi, što žele, smjeraju i kuda idu, a potom odjednom slijedi novo poglavlje u kojem čitatelj svjedoči briljantnom prizoru između glavnoga junaka i neke od njegovih žena, iz kojega je sasvim jasno da je Ulla Lenze sjajna pripovjedačica, koja razumije međuljudske odnose te zna stvoriti dijalog muškarca i žene u kojem je sadržan cijeli užas njihovih individualnih povijesti i strepnja nad neizvjesnom budućnosti, kao i tjeskoba sadašnjeg trenutka nemogućnosti ostvarenja punoga kontakta.
Nema sumnje da je Ulla Lenze nadarena pripovjedačica, jer su neki dijelovi romana sjajne minijature, ali možda ovaj spoj privatnog i ratnog, malenog i Velikog, i nije bio najsretniji odabir za pripovjedačicu ovakvog senzibiliteta. Da je odabrala pisati priču o međuljudskim odnosima glavnoga lika, njegovoj obitelji i ljubavima, u kojoj bi rat bio samo podmukla pozadina, roman bi vjerojatno bio puno bolji. Ovako stavlja čitatelja u pomalo shizofrenu situaciju, gdje zatječe sam sebe kako čita zapravo dva romana, nejednake kvalitete. Možda je stvar odabira modaliteta pripovijedanja: da je Ulla Lenze odabrala pripovijedati svoju priču linearno, možda bi čitatelju bilo lakše. Ovako je to čitanje s neprekidnim skokovima, koji nemaju estetsku funkciju ni vrijednost, ne dinamiziraju radnju niti donose očuđenje - samo zbunjuju. Tako da se stječe dojam da je roman trebao biti upola kraći i da je rat u njemu trebao biti sasvim drukčije postavljen. Ovako rat postaje zapravo glavni lik priče, ali to nije usluga priči. Dojam konfuznosti bio bi funkcionalan kad bi se radilo o avangardnom romanu eksperimentalnog tipa. Ali Ulla Lenze pripovijeda fakturom realističkog pripovjedača. Njena namjera nije pisati eksperimentalnu prozu. Naravno, moguće je da nekom čitatelju ništa od ovoga neće biti konfuzno, nego sasvim lako, jednostavno, tečno, pitko i logično, o čemu svjedoče nagrade i priznanja, ali treba svejedno istaknuti razliku u kvaliteti iznošenja građe koja je privatnog, intimnog karaktera od one koja je javnog, povijesnog, Velikog i Svjetskog. Puno je više ljepote i snage u prizorima Josefovih sitnih konverzacija s bratovom ženom u kuhinji, nego u cijeloj priči o ratnoj mašineriji i ulozi radioamaterstva u istoj. Treba, ipak, pošteno reći da se stvar ponešto popravlja prema kraju romana i da njegovo pripovjedačko tkivo postaje ujednačenije, ali svejedno je opći dojam koji ovakvo pripovijedanje ostavlja - konfuznost i kaotičnost, koja je možda i bila cilj njegove autorice, ali u tom slučaju nije jasna njegova realistička impostacija na svim drugim pripovjednim razinama. Otišla bih korak dalje i konstatirala da je najveća snaga ovoga romana u eskapističkim strategijama koje iznosi: ovo jest roman o ekskapizmu. “Ali on nije htio govoriti o ratu i gladi. Bilo mu je draže slušati njezin glas, glas koji mu je bio bliskiji od lica.” Ovaj roman podsjeća, pomalo iznenađujuće, na dva romana, od kojih je jedan svjetski bestseler, a drugi nevidljivi, “manjinski” roman: prvi je roman Elizabeth Gilbert, “Grad djevojaka”, a drugi roman Sime Mraovića “Konstantin Bogobojazni”. Oba se ta romana događaju u ratnom vihoru, a slave život na raskalašen, pustopašan, karnevalski način. Natopljena su strašću, čulnošću, željom za životom. Ali isto tako, pripovijedaju o strategijama eskapizma od užasne zbilje koja stoji u pozadini priče. Ako tako pristupimo romanu “Radioamater”, dobit ćemo od njega puno više. Jer rečenice koje izgovaraju likovi dobivaju na drami čitamo li ih na fonu rata i katastrofe. A kad čitamo izravno o ratu i katastrofi, ne dobivamo mnogo.
Ulla Lenze
Zašto se dogodio takav efekt? To je teško reći. Možda je stvar selekcije sadržaja, možda senzibiliteta pripovjedačice, možda želje da se ispriča priča koja pripovijeda o Svemu. Ako nas je povijest književnosti (ili bilo koje umjetnosti) naučila ičemu, onda nam je svakako nabila na nos poučak o nemogućnosti obuhvaćanja totaliteta ljudskog iskustva. Upravo zato je sinegdoha - uz metaforu - jedna od stožernih figura i način da se ispriča priča o užasu jest upravo kroz sinegdohu, a ne kroz varivo intimnosti i povijesnosti, koje kuha i vrije, skače iz jednog vremenskog odsječka u drugi i priča nam priču koja je zapravo - koliko god to nemoguće zvučalo - nedovoljno uvjerljiva iako je istinita.
