Amos Oz: Ja se bojim. Najviše od svega pobjede bilo koje vrste fanatizma

Zaprešićka Fraktura objavila je knjigu “Što čini jabuku?”, koju autorski supotpisuju Amoz Oz i njegova izraelska urednica Šira Hadad. Šira Hadad doktorirala je književnost na Sveučilištu Columbia. Dugo je radila kao urednica suvremene hebrejske proze u nakladničkoj kući Keter, dok trenutačno radi kao samostalna urednica i piše scenarije za dramske serije. Knjigu je s hebrejskog na hrvatski prevela Andrea Weiss Sadeh. Knjiga ima podnaslov “Šest razgovora o pisanju, ljubavi, osjećaju krivnje i ostalim užicima”. Radi se zapravo o seriji razgovora koje je Šira Hadad vodila s Ozom o gotovo svim važnijim aspektima njegove proze. Posebna vrijednost ove knjige sastoji se u tome što Šira Hadad ne podilazi Ozu, nego njihov razgovor često prijeđe u polemiku. “Oprosti mi što se smješkam”, kaže Ozu na jednome mjestu Šira Hadad. “Zašto ‘oprosti’? Pa nisam rekao ništa seksistički”, kaže Oz. “Nisi. Ali počeo si pričati o sebi u trećem licu jednine”, kaže mu ona. Hadad zna biti i duhovita. Na jednome mjestu Oz govori o vlastitu spisateljskom egu, gdje kaže da ponekad jako zavidi nekim piscima, pogotovo piscima koji pišu bolje od njega, ali kako im ne zavidi zbog njihova “uspjeha”, zbog postignute slave, nego stoga što su se više od njega približili “savršenstvu”. Hadad mu na to kaže: “Ja ti vjerujem, ali dvojim hoće li ti povjerovati i ostali?”. Pogotovo se taj polemički ton između pisca i njegove urednice odnosi na dijelove razgovora koji se tiču ženskog pitanja, u kojima Oz žestoko i neuvijeno govori o radikalnom feminizmu, koji uspoređuje s vjerskim fanatizmom, odnosno s tradicionalnim vjerskim puritanizmom, po kojemu je sve ono što se veže uz seksualnost “povezano uz iskonski grijeh”. Po njemu, militantni feminizam u svojim najekstremnijim oblicima sklon je tome da “erotiku žrtvuje na oltaru nekog posve drugačijeg ideala - pravde, slobode, jednakosti”. “Na svijetu postoji i fanatični feminizam”, kaže Oz, “i on nije mnogo bolji od ostalih vrsta fanatizma. Jedan njegov dio zaglavljen je u dogmatičnom odbijanju činjenice da razlike ipak postoje. (...) ... ne bih suzio ni razliku koja postoji između muškarca i žene. Da, naravno da bih suzio i iskorijenio nepravdu koja iz te razlike proistječe”. U tom dijelu razgovora Oz i Hadad dotiču se i muško ženskih odnosa, pozivajući se prije svega na Ozov roman “Priče o ljubavi i tmini”. Oz, također, zna biti iznimno duhovit. Govoreći na jednome mjestu o pornografskim časopisima kaže: “Ono što sam mogao naučiti o djevojkama iz tih sirovih časopisa otprilike je isto ono što se može naučiti o Židovima iz Hamasovih udžbenika”. Ili na jednom drugome mjestu, gdje priča o filmu koji je rađen prema jednom njegovu romanu, “Moj Michael”: “Nakon što sam ga pogledao, sjećam se da sam rekao: ovo je tako lijepo i dirljivo, no meni je tako neobično, kao da sam napisao djelo za violinu, a onda ga odjednom odsviraju na glasoviru”. Oz i Hadad su se u svojem razgovoru dotaknuli i pokreta Me Too. Oz na jednome mjestu povlači paralelu između Me Too pokreta i makartizma. “Makartizam je ugnjetavačko djelovanje moćne većine nad nejakom manjinom. Opasnost u kojoj se nalazi pokret Me Too dijametralno je suprotna. To je opasnost da se klizne niz padinu između razumljivog i opravdanog revolucionarnog žara i boljševičke svireposti: žrtvama je dopušteno da budu suci bez suđenja... (...) Ta je revolucija dobrodošla, ali njezine rubove, kao i kod svake revolucije, zasjenjuje fanatizam.” Radi se u principu o autopoetičkoj knjizi koja nam daje uvid u majstorsku radionicu Amosa Oza i zbog toga je dragocjena. Ne samo ova, nego i druge autopoetičke knjige, od kojih neke, poput meni najdraže autopoetičke knjige, Carverovih “Krijesova”, objavljene 2006. godine, predstavljaju vrhunsku književnost same po sebi. “Što čini jabuku?” ne spada u tu kategoriju knjiga, ali je unatoč tome važna, pogotovo za pisce, jer progovara o gotovo svim aspektima pisanja. “Kad ti znaš da si završio pisanje knjige?”, pita ga na jednome mjestu Šira Hadad. “Kad je više ne mogu živu vidjeti. Onda prepustim rukopis u ruke urednika ili urednice”, odgovara joj Oz. Vjerujem da je svakom piscu blizak sličan osjećaj. I sam naslov knjige povezan je s pisanjem.