Zaprešićka Fraktura objavila je ovih dana knjigu “Što čini jabuku?”, koju autorski supotpisuju Amoz Oz i njegova izraelska urednica Šira Hadad. Šira Hadad doktorirala je književnost na Sveučilištu Columbia. Dugo je radila kao urednica suvremene hebrejske proze u nakladničkoj kući Keter, dok trenutačno radi kao samostalna urednica i piše scenarije za dramske serije. Knjigu je s hebrejskog na hrvatski prevela Andrea Weiss Sadeh. Knjiga ima podnaslov “Šest razgovora o pisanju, ljubavi, osjećaju krivnje i ostalim užicima”. Radi se zapravo o seriji razgovora koje je Šira Hadad vodila s Ozom o gotovo svim važnijim aspektima njegove proze. Posebna vrijednost ove knjige sastoji se u tome što Šira Hadad ne podilazi Ozu, nego njihov razgovor često prijeđe u polemiku. “Oprosti mi što se smješkam”, kaže Ozu na jednome mjestu Šira Hadad. “Zašto ‘oprosti’? Pa nisam rekao ništa seksistički”, kaže Oz. “Nisi. Ali počeo si pričati o sebi u trećem licu jednine”, kaže mu ona. Hadad zna biti i duhovita. Na jednome mjestu Oz govori o vlastitu spisateljskom egu, gdje kaže da ponekad jako zavidi nekim piscima, pogotovo piscima koji pišu bolje od njega, ali kako im ne zavidi zbog njihova “uspjeha”, zbog postignute slave, nego stoga što su se više od njega približili “savršenstvu”. Hadad mu na to kaže: “Ja ti vjerujem, ali dvojim hoće li ti povjerovati i ostali?”. Pogotovo se taj polemički ton između pisca i njegove urednice odnosi na dijelove razgovora koji se tiču ženskog pitanja, u kojima Oz žestoko i neuvijeno govori o radikalnom feminizmu, koji uspoređuje s vjerskim fanatizmom, odnosno s tradicionalnim vjerskim puritanizmom, po kojemu je sve ono što se veže uz seksualnost “povezano uz iskonski grijeh”. Po njemu, militantni feminizam u svojim najekstremnijim oblicima sklon je tome da “erotiku žrtvuje na oltaru nekog posve drugačijeg ideala - pravde, slobode, jednakosti”. “Na svijetu postoji i fanatični feminizam”, kaže Oz, “i on nije mnogo bolji od ostalih vrsta fanatizma. Jedan njegov dio zaglavljen je u dogmatičnom odbijanju činjenice da razlike ipak postoje. (...) ... ne bih suzio ni razliku koja postoji između muškarca i žene. Da, naravno da bih suzio i iskorijenio nepravdu koja iz te razlike proistječe”. U tom dijelu razgovora Oz i Hadad dotiču se i muško ženskih odnosa, pozivajući se prije svega na Ozov roman “Priče o ljubavi i tmini”. Oz, također, zna biti iznimno duhovit. Govoreći na jednome mjestu o pornografskim časopisima kaže: “Ono što sam mogao naučiti o djevojkama iz tih sirovih časopisa otprilike je isto ono što se može naučiti o Židovima iz Hamasovih udžbenika”. Ili na jednom drugome mjestu, gdje priča o filmu koji je rađen prema jednom njegovu romanu, “Moj Michael”: “Nakon što sam ga pogledao, sjećam se da sam rekao: ovo je tako lijepo i dirljivo, no meni je tako neobično, kao da sam napisao djelo za violinu, a onda ga odjednom odsviraju na glasoviru”. Oz i Hadad su se u svojem razgovoru dotaknuli i pokreta Me Too. Oz na jednome mjestu povlači paralelu između Me Too pokreta i makartizma. “Makartizam je ugnjetavačko djelovanje moćne većine nad nejakom manjinom. Opasnost u kojoj se nalazi pokret Me Too dijametralno je suprotna. To je opasnost da se klizne niz padinu između razumljivog i opravdanog revolucionarnog žara i boljševičke svireposti: žrtvama je dopušteno da budu suci bez suđenja... (...) Ta je revolucija dobrodošla, ali njezine rubove, kao i kod svake revolucije, zasjenjuje fanatizam.” Radi se u principu o autopoetičkoj knjizi koja nam daje uvid u majstorsku radionicu Amosa Oza i zbog toga je dragocjena. Ne samo ova, nego i druge autopoetičke knjige, od kojih neke, poput meni najdraže autopoetičke knjige, Carverovih “Krijesova”, objavljene 2006. godine, predstavljaju vrhunsku književnost same po sebi. “Što čini jabuku?” ne spada u tu kategoriju knjiga, ali je unatoč tome važna, pogotovo za pisce, jer progovara o gotovo svim aspektima pisanja. “Kad ti znaš da si završio pisanje knjige?”, pita ga na jednome mjestu Šira Hadad. “Kad je više ne mogu živu vidjeti. Onda prepustim rukopis u ruke urednika ili urednice”, odgovara joj Oz. Vjerujem da je svakom piscu blizak sličan osjećaj. I sam naslov knjige povezan je s pisanjem.
Oz u jednom svom odgovoru, govoreći o priči i pričanju, pravi usporedbu između jabuke i priče. “Uzmi na primjer jabuku. Što čini jabuku? Voda, zemlja, sunce, drvo jabuke i malo gnojiva. Ali ona nije nalik ni na jednu od tih stvari. Napravljena je od njih, ali nije na njih nalik. Tako je i s pričom, i ona je sigurno načinjena od zbroja susreta, pokušaja i slušanja.” Oz na sjajan način govori i o pisanju općenito. Po njemu, pisanje je slično porivu za pričanjem priča, da se nešto spasi “od kandži vremena i zaborava”, odnosno da se “dâ druga prilika onome što se nikad više neće moći ostvariti”. “Sila koja pokreće piščevu ruku jest i želja da ne bude izbrisano, da ne bude kao da nikad nije ni postojalo.” A još jedna stvar koja je Ozu iznimno važna, “koja pokreće njegovu spisateljsku ruku”, je znatiželja. Pisanje je za njega vrhunaravna kategorija. O tome na najbolji način govori odnos prema nedovršenim rukopisima, od kojih je u jednom trenutku odustao, često i nakon višegodišnjeg rada. Priznao je u razgovoru kako je te rukopise uništio. Izrezao ih je u sitne komadiće i bacio u zahodsku školjku, ne želeći doživjeti Kafkinu sudbinu. Oz govori i o književnoj kritici, često s gorčinom. Tu pomalo podsjeća na Miroslava Krležu, koji je jednom, govoreći o negativnim književnim kritikama, zapisao kako “žalosnije sudbine jedna književna kritika ne može doživjeti nego kad je književno djelo nadživi”. “Razumijem kritiku”, kaže Oz, “i ja sam napisao nekoliko takvih tekstova o knjigama. Ali knjiga koja se meni ne sviđa, nema sile na ovom svijetu koja me može natjerati da pišem o njoj. Čemu? Zar bih trebao upozoravati javnost da ne kupuje u toj trgovini jer tamo hrana nije svježa? Pa, radi se samo o jednoj knjizi! Još se nitko nije razbolio zato što je pročitao osrednju ili lošu knjigu. (...) Zapravo, pored svih užasnih i čudovišnih stvari koje ljudi čine svakoga dana na ovom svijetu - ubijaju, siluju, muče, potlačuju, ponižavaju, varaju - pisanje knjige tako je bezazleno. (...) Napisao si lošu knjigu? Pa, dobro, i što onda? Neka kritičar lijepo napiše, ovo je jedna loša knjiga i neka lijepo objasni zašto nije dobra. No ti porivi za nasiljem i pogledom koji ubija, poriv da u književnoj kritici smlavimo tog pisca, popišamo se na njegovu knjigu, čini mi se da neki književni kritičari to dovlače sa sobom iz nekih zakutaka svog privatnog života”. Oz, također, u jednom od razgovora govori o životu, budućnosti i svojim strahovima, među kojima je i strah od smrti. “Ja se bojim. Najviše od svega pobjede bilo koje vrste fanatizma. Nisam očajan, zato što ne znam što će biti u budućnosti. Mogu se dogoditi užasne stvari, no isto tako se mogu dogoditi dobre stvari, takve o kojima se nitko nije usudio ni pomisliti.” Oz život uspoređuje s vožnjom automobila čije je prednje staklo potpuno zatamnjeno, a “vozaču” ostaje samo retrovizor u kojemu može vidjeti “dio puta” koji je ostavio iza sebe. Budućnost je nepredvidiva, tvrdi Oz, književnost je “licem i dalje okrenuta prošlosti”. “Gramatičko prošlo vrijeme voda je u kojoj živi riba zvana književnost.” U knjizi se govori i o književnim utjecajima. Oz priznaje kako postoje filmovi i knjige koji su mu promijenili život. Navodi u tom smislu roman “Zločin i kazna” i zbirku pripovjedaka “Winesburg, Ohio” američkog pisca Sherwooda Andersona. Uz Andersonovu knjigu veže se jedna zanimljiva i lijepa priča. Prije desetak godina, kad je gostovao u Hrvatskoj, Oz je spomenuo Andersonovu zbirku kao knjigu koja je najviše utjecala na njega. Godinu-dvije nakon toga, 2012. godine, koprivnički Šareni dućan, ponukan Ozovim intervjuom, objavio je hrvatski prijevod ove knjige, izvorno objavljene davne 1919. godine. (O ovoj iznimnoj knjizi bit će riječi u nekom od sljedećih brojeva Expressa.) “Onaj kojemu u životu knjiga, film, slika ili glazba nisu barem nešto promijenili, uzalud je živio”, kaže Oz na jednome mjestu. O politici Oz uglavnom iznosi odranije poznate teze iz zbirke eseja “Pozdrav fanaticima”, o idealizmu, kompromisima i fanatizmu. Zajednički nazivnik svih politika, “intelektualno plitke desnice i naivne ljevici”, jest taj što se politika pretvara u “ogranak industrije zabave”, odnosno da se radi o “sistematskom podjetinjavanju čovječanstva”.
Nekako u vrijeme kad je objavljen hrvatski prijevod knjige “Što čini jabuku?”, britanski Guardian objavio je članak o memoarima Ozove najmlađe kćeri Galie, književne kritičarke i dječje spisateljice, u kojima ona teško optužuje oca zbog zlostavljanja. Časopis Times of Israel prenosi riječi izraelskog književnika Yehude Atlasa, prijatelja Galije Oz, koji je ustvrdio da je odranije znao za te priče. “Teško je nama ljevičarima”, izjavio je Atlas, “Amos Oz bio je naš zlatni princ, ali čini se da čak i Mjesec ima tamnu stranu”. Drugo dvoje Ozove djece, Fania Oz-Salzberger i Daniel Oz, negiraju Galijine optužbe. “Cijeli svoj život poznajemo vrlo različitog Amosa, toplog i privrženog čovjeka koji je duboko i nježno volio svoju obitelj”, napisala je Fania. Daniel Oz je u podužem postu na Facebooku napisao da njegov otac “nije bio anđeo, nego samo ljudsko biće”. “Ali on je bio najbolji čovjek kojeg sam ikad imao privilegiju poznavati. Za razliku od nas, moja srednja sestra Galia sjeća se da je doživjela teško roditeljstvo i zlostavljanje od našeg oca. Siguran sam - odnosno znam - u njezinim izjavama postoji zrnce istine.” Da postoji određeni “nesporazum” između Galie i ostatka obitelji Oz, svjedoči i jedna druga izjava Fanije Oz-Salzberger: “Moj je otac mrtav i ne može stajati na optuženičkoj klupi i izjašnjavati se da je nevin niti može braniti one koje je volio. Mi smo samo svjedoci... (...) Stoga su to naša sjećanja, s našeg osobnoga gledišta, koje je ograničeno (kao i svačije). I svoje ću objašnjenje kontradikcije između naših priča zadržati za sebe”. Može li nam knjiga “Što čini jabuku?” dati neki odgovor na ovaj obiteljski rašomon? Djelomično - može. Oz, po vlastitim riječima, nosi osjećaj krivnje zbog toga što nije ranije napustio kibuc u kojemu je živio, prvenstveno zbog djece: “Kad bih mogao vratiti vrijeme, otišao bih iz kibuca mnogo, mnogo ranije. Još prije no što je Daniel dobio astmu. Otišao bih, jer mojim djevojčicama nije bilo dobro u kući za boravak djece”. Također, Galia Oz se u knjizi spominje jako malo, za razliku od Fanie i Daniela, i to kao “najstroža obiteljska kritičarka” Ozovih djela. U zahvali na kraju knjige, što je znakovito, za razliku od supruge Amosa Oza, Fanie i Daniela, Galia se ne spominje.
