Kultura
1448 prikaza

Brutalan obračun Svetislava Basare s jugonostalgijom i balkanskim mentalitetom

1/5
Sandra Šimunović/Pixsell
Nitko u srpskoj književnosti i okolici nije mitove doveo u pitanje tako okrutno kao Svetislav Basara. 'Andrićeva lestvica užasa' je sjajno napisana knjiga koju kao da je napisao Krleža s Andrićevom strpljivošću te savršenim smislom za pogani i brutalni balkanski humor, jedna od onih knjiga koja kod pisaca izaziva “spisateljsku zavist”, kad vam na trenutke bude žao što je niste sami napisali, što je gotovo siguran pokazatelj da se radi o iznimnom djelu, barem iz nečije subjektivne perspektive

Kako u najkraćem opisati roman suvremenog srpskog pisca Svetislava Basare “Andrićeva lestvica užasa” podnaslovljen kao gotski roman? Iako se to naslovom romana sugerira, ovo je ponajmanje roman o Ivi Andriću, on je Basari samo poslužio kao savršen lakmus papir preko kojega progovara o balkanskome mentalitetu. Ovaj roman je, također, jedan brutalan obračun s jugonostalgijom. “Hrvate i Srbe treba uvek držati odvojeno, kao dvokomponentne eksplozive”, kaže se na jednome mjestu. Jedno od poglavlja romana zove se “Yugonostalghia”, i to onaj dio koji se odnosi na Kaloperovićev boravak u Hrvatskoj, ali se sigurno neće svidjeti onima u Hrvatskoj koji su skloni bez rezerve vidjeti u tom vremenu samo ono loše, jer su Basara i njegovi likovi nemilosrdni prema svima, a ponajviše prema sebi. Hrvatska je u toj priči prošla neusporedivo bolje od Srbije, s tim da Basara to još dodatno razblažuje time što neskriveno sugerira kako je njegov glavni lik, sredovječni pisac Kaloperović, zapravo “ekstremist” koji dolazi u Zagreb unatoč negodovanju Milorada Pupovca. 

 | Author: 24 sata 24 sata

Na jednome mjestu, kad Kaloperović negdje u Hrvatskoj dobije od konobara besplatno kavu, on to iz svoje šovinističke perspektive objašnjava na način kako se sigurno radi o “etničkom Srbinu”, jer to nije svojstveno Hrvatima, dok se o Jugoslaviji kao zajedničkom prostoru govori jedino u kontekstu čistoće, odnosno zapuštenosti zahoda. Roman započinje kad Kaloperović, dobitnik Ninove nagrade, krene na put za Zagreb na promociju svoje knjige na poziv Prosvjete, a u sklopu Dana srpske kulture u Zagrebu. Kaloperović usput skrene s autoceste i svrati kod prijatelja, ostarjelog slikara Stojkovića, mizantropa, pedofila, čudaka, rasista, antisemita te tajnog Andrićeva prijatelja. Cijeli roman je napisan u formi dijaloga dvojice prijatelja, što je slično postupku koji je na ovim prostorima kanonizirao Ivo Andrić u svojem romanu “Prokleta avlija”. Znači, sve bitno u romanu posredno je ispripovijedano preko likova, poput povijesti nesuđenog sultana Džema u Andrićevu romanu. Basara na neki način i upućuje na svoj uzor, jer već u uvodnom dijelu romana dvojica prijatelja razgovaraju o skandalu tijekom dodjele prve Ninove nagrade, kad je “Prokleta avlija” proglašena dužom pripovijetkom, a nagrada dodijeljena piscu kojemu Stojković i Kaloperović iz higijenskih razloga “ne žele spomenuti ime”. (Radi se o Dobrici Ćosiću, koji je Ninovu nagradu 1954. dobio za roman “Koreni”.) Basara u svojem pripovijedanju koristi brutalan humor koji je najbliži onome što se, na primjer, može vidjeti u “South Parku”. Tijekom njihova susreta Stojković podere Politiku i kaže: “Upamti, Kaloperoviću, još dva feljtona o Andriću i svršeno je s Andrićem”, na što Kaloperović pomisli kako je “politika opet nešto gadno prosrala o Andriću”. To je samo jedan od primjera sjajnog Basarina humora. Ili jedan drugi primjer, kad Stojković komentira Andrićev pogreb: “Dođe mi da se ponovno latim kičice i da Srbiju naslikam u bošovskom maniru, kao krst sklepan od jagnjećih ražnjeva poboden na vašarskom gumnu, na kome se, uz pisku i ciku trubačkih orkestara, Isus danonoćno razapinje”. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Svetislav Basara Sandra Šimunović/PIXSELL

Ipak, moji favoriti su dvije scene iz romana: prva je Stojkovićeva lamentacija o Andrićevoj književnoj zadužbini. Najprije opisuje Andrića kao patološkog škrca uspoređujući ga s gospođicom Radaković, junakinjom Andrićeve “Gospođice”, te da je štedio na sebi da bi sav novac ostavio raspikućama iz zadužbine koji su istu osnovali na prevaru. “Ako se prisetimo”, kaže Stojković, “sa koliko miliona dolara i koliko stotina hiljada franaka raspolaže Andrićeva zadužbina i koliko novaca traći na nabavke vijagre, španskih buva, bičeva, maski, vibratora, kurtona i ostalog, kako se to kaže, potrošnog kancelarijskog materijala, neophodnog za nesmetano poslovanje Zadužbine.” Druga scena je “najviša lestvica Andrićeva užasa”. Nakon što Andrić Stojkoviću kaže kako je Jesenjin “ništavni stihoklepac i pijandura”, koji je imao sreću roditi se u Rusiji, gdje takvi kao on jedino i mogu biti uvaženi pjesnici, otpjeva Jesenjinove stihove: “Sedmero je oštenila kučka, sedmero je oštenila žutih” na melodiju pjesme “Alaj mi je večeras po volji”. “Čuvši umilno Andrićevo pojanje, reče Stojković, pomalo se snebivajući, neki je pijani prolaznik, a takvih na Kalemegdanu uvek ima tuša i tma, pao u dert, pritrčao Andriću i dirnut pesmom velikom piscu na čelo zalepio novčanicu od petsto dinara”. Andrić je nakon toga, kao “osvedočeni bakteriofob” obrisao pljuvačku s čela, a “novčanicu uredno presavio i stavio u novčanik”. Za samog Andrića Stojković tvrdi, a to mu je “povjerio” sam pisac, nisu predstavljali problem oni koji ga nisu čitali, nego oni koji su ga čitali površno.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Andrićeva literatura zahtijeva “velikog čitatelja”, jer bez velikih čitatelja nema velike književnosti. Andrić je Stojkoviću, također, “povjerio” svoju “nacionalnost”, oko čega su se najčešće lomila međunacionalna koplja oko ovoga pisca. “Pošteno govoreći, Stojkoviću, ni Srbija ni Hrvatska ni Jugoslavija nisu ispunjavale ni elementarne uslove da bih se makar na trenutak osetio Srbinom, Hrvatom ili Jugoslovenom. Moja strategija je oduvek bila da ne budem ništa, bar ništa opipljivo.” O drugim aspektima Andrićeva lika i djela protagonisti ovoga romana razgovaraju isključivo u svjetlu čaršijskih tračeva koji su se o njemu širili - da je bio erotoman, škrtica, pedofil, hipohondar opsjednut vlastitom probavom... Stojković i Kaloperović u romanu ironiziraju sve čega se dotaknu, od nacionalnih mitova, tiska, slikarstva, pisaca... O hrvatsko-srpskim odnosima Stojković govori posredno, govoreći o odnosu Njemačke i Francuske, za što mu je najviše “materijala”, odnosno suludih rasističkih teorija o Francuzima, točnije Francuskinjama, s kojima je navodno baratala Hitlerova ratna propaganda, dao sam Andrić koji je u njih čvrsto vjerovao. Stojković ironično tvrdi kako je mnogo vjerodostojnija povijest tih naroda napisana na osnovu ratnih propagandi obaju strana, nego nacionalni mitovi koje su ti narodi stvorili o sebi. “Upamtite, Stojkoviću, šta ću vam reći, rekao je Andrić, takozvana kultura nije ništa drugo do veština prikrivanja varvarstva, šamanizam modernog doba, a ratovi izbijaju u trenucima kad narodi nisu u stanju podneti mučnu istinu koju im neprijateljski narodi grubo sasipaju u lice.”

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Osim Andrića, samo se još jedan motiv provlači kroz cijeli Basarin roman, radi se o “najstarijem dnevnom listu na Balkanu”, beogradskoj Politici. Preko tog motiva Basara se dotiče uloge medija. Tako, po Stojkoviću, “novinari Politikine rubrike za kulturu, gnusna, sublunarna stvorenja, i dan-danas žive od Andrićeve smrti, koji svoje porodice hrane otkuvanim Andrićevim prljavim vešom”, te kako su u tom listu vjerodostojne samo dvije rubrike: “Impresum i In memoriam”. Doduše, teško je bilo koji dnevni list mogao toliko toga “prosrati” o Andriću, nego što to rade dvojica naših junaka. O piscima Basarini junaci razgovaraju u svjetlu anegdote iz Kišova “Časa anatomije”. To je ona anegdota kad je Andrić, koji je po Kišu znao katkad biti jako pogan, Draganu Jeremiću, Kišovu oponentu u najpoznatijoj književnoj polemici na ovim prostorima, pohvalio font u knjizi. Po Stojkoviću, kad Andrić ne bi imao ništa pohvalno reći o knjizi nekog pisca, rekao bi kako ovaj ima “lep rukopis”. “Andrić je govorio suštu istinu, lep rukopis je u pravilu bio (i ostao) najviši domet spisateljske veštine naših pisaca, a većina ih se nikad nije dovinula ni do čitkog.” Basara se dotiče i odnosa Beograda i hrvatskih Srba. “Srbija i Beograd Srbe iz Hrvatske vole i o njima brinu isključivo kad su u zaklanom stanju i - kao takvi - pogonsko gorivo za raspirivanje mržnje prema Hrvatima i neiscrpna inspiracija za rodoljubive stihoklepce.” Završetak romana je također urnebesno smiješan. Kaloperović je svojem prijatelju Stojkoviću kao suvenir iz Zagreba donio limenku “čistog hrvatskog zraka” kojim se Stojković otrovao. Umro je odmah nakon što je otvorio limenku i udahnuo “čisti hrvatski zrak”. Što reći na kraju? “Andrićeva lestvica užasa” je sjajno napisana knjiga koju kao da je napisao Krleža s Andrićevom strpljivošću te savršenim smislom za pogani i brutalni balkanski humor, jedna od onih knjiga koja kod pisaca izaziva “spisateljsku zavist”, kad vam na trenutke bude žao što je niste sami napisali, što je gotovo siguran pokazatelj da se radi o iznimnom djelu, barem iz nečije subjektivne perspektive. 

 | Author:

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.