Kultura
276 prikaza

Knjiga mjeseca: 'Štajga ili put' u maglu Ivane Šojat

1/4
Pixsell/Express
U knjizi nema prostitutki ili drugih seksualnih radnica, previše je to jadno mjesto da bi ondje čak i birtije opstale Prljavština ‘štajge’ krije se u kolektivnoj šutnji i kolektivnom sramu...

Prije nuklearne katastrofe 1986. ukrajinski je grad Pripjat nastanjivalo gotovo 50.000 duša. Osim kao dom za obitelji mladih inženjera i početak novog života, trebao je stajati kao upotrebljiv spomenik vrhuncu nadnacionalnog napretka. No dok prirodoslovac David Attenborough za potrebe svojeg posljednjeg dokumentarca “Život na našem planetu” korača po njegovim zaboravljenim ruševinama, pazeći da se ne poreže na staklo što ga je vjerojatno izbio vjetar ili da se ne spotakne o zahrđalu armaturu izniklu iz krnjih zidova, nemoguće je zamisliti da je tim ispražnjenim prostorom ikad odzvanjao ljudski smijeh ili bat užurbanih koraka. 
Ne treba, s druge strane, imati mnogo mašte da bi se interijere zaboravljenoga grada zamislilo u ulozi vinkovačkog željezničkoga kolodvora kakvoga ga u svojem osamnaestom ukoričenju, a sedmom i posljednjem romanu, “Štajga ili put u maglu”, vidi osječka književnica, esejistica, pjesnikinja i prevoditeljica Ivana Šojat. Istina, Pripjat je propao brzo; potpuno napuštanje kojem je prethodila černobilska eksplozija dogodilo se u manje od 48 sati, a Vinkovci, sa svojim kolodvorom, egzistiraju i danas. No je li održavanje na životu mučnim životarenjem doista bolje od brze i učinkovite smrti? I je li nuklearna katastrofa gora od one ratne?
Zapravo, opominje autorica već na početku teksta, propast vinkovačke željeznice kao i propast Slavonije nije isključivo pitanje rata. Rat je, čak i u kontekstu suvremene povijesti, poodavno završio. Ostalo je izmijenjeno stanje kolektivnog uma, razlomljen duh i ruševine od ljudi. Jedna takva, iako nipošto u pripovijesti najveća, njezin je pripovjedač, skretničar i fokalizator, kolodvorski šef Andrija, dijete željeznice čiji su otac i djed na vinkovačkoj “štajgi” dočekali mirovinu i posljednji izdanak željezničarske obitelji. Njegovo će umirovljenje staviti točku na željezničarsko djelovanje obitelji Pavičić, a vjerojatno i na njezino postojanje u Vinkovcima. Možda će tad, petnaestak godina nakon što Ivana Šojat odsječak njegova puta uspori pred čitateljem, ostarjeli Andrija, baš kao nedavno Attenborough, lutati ruševinama odumrloga grada, no zasad prebire “samo” po krhotinama vlastitog života, u čijem su središtu neuspjesi. Osobni, jer se šutnja upletena u njegov alkoholom nagrizen brak s učiteljicom Katarinom prelila i na njegov odnos sa sinovima Krunom i Hrvojem, koji život grade na studiju ili trajnom radu negdje daleko, oca zovu rijetko, a kući dolaze još rjeđe. I kao glavnu, zapravo i jedinu osobinu kojom ih autorica u tekstu ocrtava, nose proključali prezir prema vlakovima. 

 | Author: Dubravka Petrić/PIXSELL Ivana Šojat Dubravka Petrić/PIXSELL

Premda i sam ima više nego dovoljno razloga za razvoj takvih emocija, Andrija prijezir, ako i prema kome, osjeća prema sebi, a prema željeznici gaji nježnu nostalgiju kakvu čovjek osjeća prema komadićku veselije prošlosti koja se, unatoč čežnjama, neće vratiti. I u tom se trenutku njegova povijest, obiteljska pripovijest povezuje s poviješću grada; od isprva živopisnih pa sve sumornijih vinjeta Šojat gradi mozaik s 1878., godinom otvaranja pruge u Vinkovcima, kao početnom koordinatom. Nekoliko je sretnih slika, posebnom je bojom označena 1911., kad željeznicom prolazi milijunti putnik, a jednaku važnost ima i podatak o gotovo 3000 radnika što ih je željeznica u najboljim danima zapošljavala, a od kojih su mnogi svojim plaćama gradili kuće. Svoje kao i tuđe, najčešće vlasnika birtija natiskanih oko štajge, pet kilometara duge gradske žile kucavice i prometnog središta razgranatog u šest pravaca. No kako se eliptična priča u svojoj vrtložnosti približava otvorenom kraju, slike postaju sve sumornije, radnici sve pijaniji, a njihove supruge sve nervoznije. Sve je više briga kojima su pritisnuti i, naposljetku, njima opterećeni ne vide da će željeznicu, a da se niti milimetra ne pomakne, progutati “daljina” i da će Vinkovci zavidnom brzinom preskočiti nekoliko slova i od “pupka” postati “šupak svijeta” i time pokazati kako sitnom igrom jezika, a kao proizvod namjernog zanemarivanja, jedan prostor može značiti dva mjesta. Jer ono što je bila Slavonija iz Andrijina djetinjstva više ne postoji. Paradoksalno, zbog sloma željeznice i s njime uzročno-posljedično povezanih događanja poput sloma industrije, nedostatka radnih mjesta i nemogućnosti održavanja čak i privida normalnog života, iz ravnice su otišli mladi, a danas pruga oživljava tek kad tijekom školske godine prevozi školsku djecu ili dok njome klopoću cisterne. 

 | Author: Fraktura Fraktura

Inače se tim simbolom slavonskog posrnuća širi miris ustajale kanalizacije, čišćenju unatoč balast “prodiše” kad se za njim voda ne povlači redovito, a skončavanja nesretnih života pod naletima jurećih mašina jedine su prilike za malo brojnija kolodvorska okupljanja. I tako “štajga” od okupljališta ponosnih radnika uprljanih mašću za podmazivanje tračnica postaje zrcalna slika najvećeg ljudskog jada. Nema ondje, kako bi se zbog dvostrukog značenja germanizma moglo očekivati, prostitutki ili drugih seksualnih radnica, previše je to jadno mjesto da bi ondje čak i birtije opstale, a utučeni muškarci rane vidali kupljenom ljubavlju. Prljavština “štajge” krije se u kolektivnoj šutnji i kolektivnom sramu, u muškarcima koji suze obuzdavaju alkoholom, a vrištali bi od muke jer nisu uspjeli osigurati budućnost svojoj djeci, mirnu starost sebi i suprugama, jer će njihovim odlascima kuće ostati prazne… O svemu tome, gradeći svijet na granici uobrazilje i zbilje, svijet u kojem se prošlost i sadašnjost povezuju sjećanjem, Ivana Šojat piše vrlo emotivno, pritom niti jednom ne ulijećući u zamke patetike. Nije, naravno, slavonska željeznica jedini prikaz unazađivanja hrvatske zbilje. Samo u kontekstu prometne infrastrukture, uz mnoge su stare ceste nekoć stajale gostionice čijim su vlasnicima gosti gradili kuće, a janjci školovali djecu. I ta su mjesta danas uništena, no za razliku od željeznice, koja se prometnula u simbol sustavnog zanemarivanja, presudile su im autoceste, simboli napretka. Pretvarajući željeznicu u najvažnijeg protagonista romana i vođu njegova puta, hraniteljicu i otimačicu, Ivana Šojat otvorila je snažnu temu, ozbiljnu i duboku. Izvanredno odmjeren, gotovo poetski, a opet ozbiljno prizemljen stil i lakoća kojom je napisan, čitatelja nagone da u čitanju ustraje, da od kolodvora, makar ovakvog papirnatog, ne odustaje ni kad je teško jer i u toj se teškoći krije mnogo životnog humora. “Put u maglu” nije metafora vještog mazanja čitateljskih očiju nego prikaz stanja svijesti u kojemu magla ili omara zastiru sjećanja, pa postaje teško razlučiti što je bilo, a što je u jadu izmišljeno. No “Štajga” na vrlo stvaran način progovara o stvarnim problemima. 
Autorici je stalo jer njezini su likovi i ona sama; Andrijin djed Jozo i baka Ana upoznali su se na željeznici, kao i njezini, kojima i posvećuje knjigu, a Vinkovce je u djetinjstvu često posjećivala. Stalo joj je toliko da je, kao uvertiru romansiranoj “Štajgi”, napisala dramski predložak za istoimenu predstavu, premijerno izvedenu u vinkovačkom gradskom kazalištu u siječnju 2020. Tema joj je toliko bitna da nije priču samo prepisala nego je od istih mitema izgradila drukčiju, dublju i prošireniju fabulu. A onda je, po prepoznavanju siline autorskog angažmana, stalo i čitatelju. Ivana Šojat u fikciji dokumentira povijest, ali tom istom poviješću ne opravdava fikciju. Progovara iz mjesta nelagode, ali ne docira, ne pretvara se da ima odgovore, ali ne dopušta čitatelju da se sa stanjem pomiri ili s njime sraste. U jednoj mikrosceni romana Andrija svojoj supruzi govori kako neke knjige ne zaslužuju biti pročitane. Možda i ne zaslužuju, ali “Štajga ili put u maglu”, oknjiženi prikaz slavonske tuge, nije jedna od njih.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.