Knjiga mjeseca: 'Štajga ili put' u maglu Ivane Šojat

Prije nuklearne katastrofe 1986. ukrajinski je grad Pripjat nastanjivalo gotovo 50.000 duša. Osim kao dom za obitelji mladih inženjera i početak novog života, trebao je stajati kao upotrebljiv spomenik vrhuncu nadnacionalnog napretka. No dok prirodoslovac David Attenborough za potrebe svojeg posljednjeg dokumentarca “Život na našem planetu” korača po njegovim zaboravljenim ruševinama, pazeći da se ne poreže na staklo što ga je vjerojatno izbio vjetar ili da se ne spotakne o zahrđalu armaturu izniklu iz krnjih zidova, nemoguće je zamisliti da je tim ispražnjenim prostorom ikad odzvanjao ljudski smijeh ili bat užurbanih koraka. 
Ne treba, s druge strane, imati mnogo mašte da bi se interijere zaboravljenoga grada zamislilo u ulozi vinkovačkog željezničkoga kolodvora kakvoga ga u svojem osamnaestom ukoričenju, a sedmom i posljednjem romanu, “Štajga ili put u maglu”, vidi osječka književnica, esejistica, pjesnikinja i prevoditeljica Ivana Šojat. Istina, Pripjat je propao brzo; potpuno napuštanje kojem je prethodila černobilska eksplozija dogodilo se u manje od 48 sati, a Vinkovci, sa svojim kolodvorom, egzistiraju i danas. No je li održavanje na životu mučnim životarenjem doista bolje od brze i učinkovite smrti? I je li nuklearna katastrofa gora od one ratne?
Zapravo, opominje autorica već na početku teksta, propast vinkovačke željeznice kao i propast Slavonije nije isključivo pitanje rata. Rat je, čak i u kontekstu suvremene povijesti, poodavno završio. Ostalo je izmijenjeno stanje kolektivnog uma, razlomljen duh i ruševine od ljudi. Jedna takva, iako nipošto u pripovijesti najveća, njezin je pripovjedač, skretničar i fokalizator, kolodvorski šef Andrija, dijete željeznice čiji su otac i djed na vinkovačkoj “štajgi” dočekali mirovinu i posljednji izdanak željezničarske obitelji. Njegovo će umirovljenje staviti točku na željezničarsko djelovanje obitelji Pavičić, a vjerojatno i na njezino postojanje u Vinkovcima. Možda će tad, petnaestak godina nakon što Ivana Šojat odsječak njegova puta uspori pred čitateljem, ostarjeli Andrija, baš kao nedavno Attenborough, lutati ruševinama odumrloga grada, no zasad prebire “samo” po krhotinama vlastitog života, u čijem su središtu neuspjesi. Osobni, jer se šutnja upletena u njegov alkoholom nagrizen brak s učiteljicom Katarinom prelila i na njegov odnos sa sinovima Krunom i Hrvojem, koji život grade na studiju ili trajnom radu negdje daleko, oca zovu rijetko, a kući dolaze još rjeđe. I kao glavnu, zapravo i jedinu osobinu kojom ih autorica u tekstu ocrtava, nose proključali prezir prema vlakovima.