Činjenica da smo nakon ljetnih mjeseci ušli u mjesec rujan, koji će nam osim jeseni donijeti i neke književne festivale te početak nove školske i studijske godine, ponukala me da se malo zamislim kako se to “kadrovski obnavlja” naša knjižna branša.
Vjerojatno ste ne jednom izašli iz neke knjižare nezadovoljni načinom na koji ste bili usluženi, knjižarima udubljenima u ekrane kompjutora koji vas ne primjećuju ili ne znaju pronaći knjigu na policama, a kompjutor im neumoljivo pokazuje da se ona tu negdje skriva, ali gdje? Ili vam se čini da u izlogu nikad ne možete vidjeti neke “drugačije” knjige koje vas zanimaju, a vjerujete da bi zanimale i druge samo kad bi ponekad i one “isplivale” na pult ili u lijepo posložen izlog? Ili vam se dogodilo da listajući neku knjigu zaključite kako je bilješka o autoru površna, blurb o sadržaju knjige na koricama prenakićen (sve je hiper naj), a ni izbor fonta ili prijelom nisu baš oku ugodni, pa se onda pitate tko se to u procesu proizvodnje knjige nije dovoljno potrudio ili se s godinama umorio?
Kad sam početkom 1980-ih tek počeo raditi u knjižarstvu, nisam imao nikakvo prethodno iskustvo rada u knjižari, štoviše niti previše jasnu sliku što me sve pri tome čeka. Knjižare mi nisu bile nepoznati prostor iako sam zapravo više vremena provodio u antikvarijatima u potrazi za knjigama kojih u knjižarama više nije bilo. Doduše, za moj početak u knjižarstvu važnije je bilo biti dobar u zbrajanju i oduzimanju, komunikaciji s kupcima kojima je trebalo “uzeti” novac za kupljene knjige... Blagajnik početnik tek je kasnije postao i knjižar početnik. Jer stakleni kavez blagajne kraj ulaza u Znanstvenu knjižaru na popularnom Cvjetnom trgu ubrzo mi je postao pretijesan, mamio me je ostatak knjižare, police i pultovi krcani knjigama, duboki izlozi okrenuti prema Preradovićevoj ulici i trgu, no ponajviše me intrigirao neposredniji kontakt s kupcima, ali bez staklene barijere. Bilo mi je jasno da upravo ta komunikacija s kupcima čini srž knjižarskog posla, oko koje se “omataju” još mnoge druge vještine.
Koliko mi je u tim knjižarskim počecima koristilo studiranje književnosti na Filofaksu, čitanje sve brojnijih knjiga, pa i pisanje o njima u časopisima i novinama, njihovo promoviranje na radiju? Posredno neizmjerno mnogo, u savladavanju knjižarske prakse mnoge su stvari dolazile intuitivno, ali sve to bilo bi nedostatno bez usmjeravanja i “transfera” nedostatnog mi znanja od strane neponovljive ekipe od mene iskusnijih knjižarki i knjižara koji su tad radili u Znanstvenoj. Kasnije sam na sličan intuitivan način ušao i u kratkotrajni period bavljenja knjižnim izdavaštvom.
Danas na Filozofskom fakultetu u Osijeku postoji diplomski Studij nakladništva u trajanju od dvije akademske godine (4 semestra), u sklopu Studija informacijskih znanosti u Zadru studenti slušaju kolegij Osnove nakladništva i knjižarstva, dok na Filozofskom fakultetu u Zagrebu postoji kolegij Nakladništvo i knjižarstvo. A onda se većinom zaposle ne kod nakladnika, ne u knjižari, nego u - knjižnici. Iako je koncentracija hrvatskog nakladništva više od 90% u Zagrebu, zanimljivo je da zagrebačko Sveučilište nije uspjelo iznjedriti jedan sveobuhvatniji studij koji bi regrutirao više potencijalnih kadrova u nakladničko-knjižarskoj branši. No je li normalno da zapravo i ne postoji interes branše za nečim takvim, da nema suradnje između Zajednice nakladnika i knjižara i spomenutih studija, nego se npr. praksa (i njezino financiranje, ako je uopće bude) za studente osigurava individualno, tek u vrlo malom krugu zainteresiranih nakladnika i knjižara. A mladih kadrova u branši treba, no dulji je i upitni put njihova osposobljavanja ako i ona elementarna znanja počinju dobivati tek u poslovnim sredinama, umjesto da u njih dolaze već koliko-toliko pripremljeni, i u teoriji i u praksi, pod pretpostavkom da im nisu “trasirane” pogrešne smjernice u samom startu, tj. tijekom studija.
Ali, kao što sam već nebrojeno puta napisao, samorefleksija knjižne branše nešto je što tek u rijetkih postoji makar u tragovima, i posljedično tome ne prepoznaju se mogući načini na koje bi se moglo odvijati obnavljanje branše. Zato su knjižna branša i akademska zajednica slične - u svojoj inertnosti (čast malobrojnim iznimkama na obje strane).
