Neporecivo je ipak da Hamsunova proza odolijeva ne samo vremenu, nego i naknadnom kontekstu njezina autora. A ovdje je ona proslava jezika, ljubavi, seksualnosti, nesputanosti i užitka, jednako kao i zavisti, okrutnosti, osvetoljubivosti, tinjajuće zlobe. Svega onog ljudskog. Svega, naposljetku, prirodnog
Sredina je 19. stoljeća, godina 1855. i bivši poručnik Thomas Glahn provodi ljeto u kolibi duboko u norveškoj šumi, negdje na sjeveru. Traje beskrajni dan, noći su nezamislivo svijetle, ponoć se razaznaje svjetlucanjem mora i njemu vlastitim izborom odvojenom od civilizacijskih blagodati ne preostaje drugo nego tako posvećeno promatrati prirodu, sav taj tihi šumski život, kako bi po tim njegovim mijenama mogao brojiti dane od jednog ljubavničkog susreta do drugog. Nema u tome nestrpljenja, nema očajavanja. Taj je junak toliko uronjen u prirodu oko sebe i na nju usmjeren da se svaki doticaj s ljudima, sa svijetom uređenim po kalendarima, kurtoaziji i normama, čini nasilnim prema toj kao višom voljom uspostavljenoj ravnoteži.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
