Sredina je 19. stoljeća, godina 1855. i bivši poručnik Thomas Glahn provodi ljeto u kolibi duboko u norveškoj šumi, negdje na sjeveru. Traje beskrajni dan, noći su nezamislivo svijetle, ponoć se razaznaje svjetlucanjem mora i njemu vlastitim izborom odvojenom od civilizacijskih blagodati ne preostaje drugo nego tako posvećeno promatrati prirodu, sav taj tihi šumski život, kako bi po tim njegovim mijenama mogao brojiti dane od jednog ljubavničkog susreta do drugog. Nema u tome nestrpljenja, nema očajavanja. Taj je junak toliko uronjen u prirodu oko sebe i na nju usmjeren da se svaki doticaj s ljudima, sa svijetom uređenim po kalendarima, kurtoaziji i normama, čini nasilnim prema toj kao višom voljom uspostavljenoj ravnoteži.
To je “Pan” Knuta Hamsuna, remek-djelce iz 1894. godine i uz “Glad” vjerojatno najpoznatije djelo velikog i kontroverznog autora. Kolika je njegova književna veličina, jasno je već utoliko što ni otvoreno simpatiziranje, štoviše poticanje nacističke ideologije i de facto izdaja domovine, nisu učinili da se o Hamsunu prvenstveno govori kao o kvislingu, pa tek onda o piscu, Knut Hamsun zadužio je svoj jezik (kasnije nazvan norveškim, u njegovo vrijeme gotovo istovjetan i danskom) i književnost iznimnim opusom koji nedvojbeno stoji u temeljima moderne književnosti te tako istu domovinu osudio na vječiti podsjetnik na njezinu kolaboracionističku povijest. “Da nije bio genij, kao kvisling već bi bio zaboravljen”, pisao je svojevremeno u svojoj “Subotnjoj matineji” o njemu Miljenko Jergović. 130 godina od objavljivanja “Pana” prisjetit ćemo ga se kao književnika, kvisling će nažalost uvijek biti tu u prikrajku.
Kad čitam Hamsuna, uvijek mi u sjećanje dolaze riječi mog srednjoškolskog profesora iz filozofije, jedna izjava (koju ću nespretno parafrazirati) kako “sve velike knjige koje opstaju kroz stoljeća i postaju klasicima opstaju jer govore o univerzalnim idejama, o nečemu krajnje ljudskom” - otprilike tako i to je ono što se opire vremenu, rekao je, po ljudskom u njoj prepoznajemo vrhunsku književnost. Tad sam to podosta naivno protumačila kao da u svakoj velikoj književnosti ima iskonske dobrote, da je ono što opstaje čovjekoljublje, da su te univerzalne ideje na taj način uzvišene i čiste. I zapravo dugo nisam u to posumnjala i istina je, pri tome i dalje stojim, dobar dio velike književnosti zaista počiva na jednoj suštinskoj dobroti. Kako je onda moguć jedan Hamsun? I nije u tome usamljen. Puno je bilo diletantskih režimskih poklonika među piscima, daleko manje, ali i dalje začudno puno, velikih pisaca čija je ideja o dobroti bila tako daleko od one za koju i dalje vjerujem i silno želim vjerovati da je ispravna.
Sad treba reći, nema u “Panu” puno te dobrote: njegov je “junak” surov, mizantropski nastrojen, manipulativan i ishitren. Živi u spomenutoj kolibi sa psom Ezopom, dane provodi u lovu, prožimaju ga “slatki trnci miline kad Sunce se rađa, u nijemu tad ushitu zabaci pušku na rame i zaputi se u šumu” (moram skrenuti pozornost na prijevod Muniba Delalića!). Odlazi do lučkog pristaništa i tamo se povremeno iz nužnosti socijalizira, ali jedini ljudski dodir koji ga zanima onaj je ženski, koji je opet po svemu i više od svega prirodan, nagonski, ti odnosi čak i svojim tijekom slijede mijene prirode.
Suprotnost njegovu iskonskom je Edvarda, svojeglava i nepokorna trgovačka kći iz dobrostojeće kuće, naviknuta na ugodu i sve blagodati industrijalizirane civilizacije. Utjelovljenje je građanskog morala s kojom Glahn započinje nešto nalik međusobnom oblijetanju, lovu u kojemu se lovac i lovina neprestano izmjenjuju. Njihova igra započinje u proljeće, Glahn s njom poliježe na travnatu poljanu u ljeto, da bi u jesen i zimu nastupilo ono što po svim zakonima prirode mora nastupiti... Zaista je doživljaj iz današnje perspektive čitati njihove replike, zaigrane i humorne, bez ljubavnog patosa, nego pune svjesne manipulacije s Glahnove strane: on zavodi sve žene u svojoj blizini (takav je, jasno, nagon), svjesno izaziva ljubomoru i neskriveno uživa u njezinoj patnji (a to je tako suptilno, upravo nevjerojatno napisano).
Taj je patos rezerviran za Evu, služavku u kući Edvardina oca, koju ljubav prema Glahnu i zaluđenost njime pretvara u istinsku patnicu, pa i unatoč činjenici da je Eva poštena udana žena. Ona će zbog toga trpjeti i ugnjetavanja od strane Edvardina oca, trpi i pati u tišini, čeka svoj tragičan i nesretan kraj. Mali je roman prepun fine erotike, jezična igra postaje onom ljubavničkom, ali i u tome je, u namjernom samoranjavanju, u užitku u tuđoj boli i nečeg zloslutnog: nikad ljepše ispisane nelagode.
Da ima nečega što je, kako se to kaže, “loše ostarjelo” u ispovijesti tridesetogodišnjeg poručnika za kojim žene naprosto lude čim ih blagoslovi svojim pogledom, pa on u svoju kolibu odvodi i mlade, vrlo mlade djevojke - iz današnje perspektive itekako ima. No prije nego što okrenemo očima (a može i nakon, na trenutke je neizbježno), oprostimo 19. stoljeću i sjetimo se tih stotinu i nešto godina koje nas dijeli od tog svijeta. Vrijedno je toga jer ono što ne zastarijeva je jezik, jer velika književnost opstaje. Neporecivo je ipak da Hamsunova proza odolijeva ne samo vremenu, nego i naknadnom kontekstu njezina autora. A ovdje je ona proslava jezika, ljubavi, seksualnosti, nesputanosti i užitka, jednako kao i zavisti, okrutnosti, osvetoljubivosti, tinjajuće zlobe. Svega ono ljudskog. Svega, naposljetku, prirodnog. Jer ono što odolijeva vremenu nije dobrota - jer ni ljudi napokon nisu, možda na našu veliku žalost, nipošto sasvim dobri. Ne bi li priroda prva bila okrutna prema nama, u jednakoj, ako ne i većoj mjeri nego što je blagonaklona? Nije li to u svojoj suštini onaj Pan koji “sjedi možda na nekom drvetu (...) i cijelo se stablo potresa od njegova nijema smijeha kad spazi da sobom više ne vladamo”?
Za kraj ostavljam jedan citat Hamsuna, istovremeno obožavanog i omraženog, ostraciranog pa revitaliziranog, kvislinga Hamsuna u svojstvu genija: “Neka su blagoslovljeni život i zemlja i nebo, blagoslovljeni bili svi moji protivnici, u ovom bih času želio biti milostiv i prema svom najvećem neprijatelju, i zašto ne, kleknuti i poljubiti mu skute, zavezati mu cipelu...”. Dalje od toga suvišno je pisati.
