U zoru 27. veljače 1925. godine, u dvorištu Kraljevskog sudbenog stola u Osijeku vješala i više od 3000 ljudi čekali su na Jovana Stanisavljevića Čarugu. Kad ga je općinski činovnik prozvao: “Jovan Stanisavljević!”, Čaruga je nadodao: “Ja sam Jovan Stanisavljević Čaruga. Moj naklon, gospodine krvniče. Zbogom narode, Čaruga putuje!”. Legenda o pokopu slavnoga slavonskog razbojnika prenosila se iz generacije u generaciju uz najrazličitije priče o njegovu junaštvu i za razbojnika prilično neobičnom karakteru jer je u narodu slavljen kao zaštitnik siromaha koji napada samo bogate, baš poput Robina Hooda, koji se pak kroz stoljeća u mitskom sjećanju od pljačkaša transformirao u plemića-domoljuba. Što nas danas može privući jednom razbojniku koji je s istočnog bojišta pobjegao krivotvoreći svoje isprave i time postao “ranjeni natporučnik Fett kojega su slali u pozadinu na liječenje i odmor po odobrenju satnika Horvata”, da bi potom tijekom i nakon Prvoga svjetskog rata ubijao i znalački pljačkao na prostorima Slavonije i Like?
I je li nam zapravo zanimljivija priča o avanturističkom životu jednog bandita, pljačkaša i seoskog ubojice ili nas možda privlači kompleksnost vremena u kojem se sve to događalo? Za predstavu u Bjelovaru, prvu profesionalno produciranu predstavu u novom kazalištu, kojemu bi pozavidjela mnoga europska teatarska središta, izabrali smo komediju Ivana Kušana napisanu u isto tako zanimljivom vremenu, godine 1976. Sam je autor svoje djelo opisao kao - “tešku, ali vjerodostojnu tragediju gospodina Jurja Ardonjaka iz Feričanaca u Slavoniji koji je umoren u najneobičnijim okolnostima poradi ljubavi nevjerne mu i bludne supruge što ju je osjećala prema mjerniku Borisu Možboltu te posredno unajmila lupeškoga harambašu Jovu Stanisavljevića zvanoga Čaruga da ga ukine sa života i u kojoj se vidi neizmjerna zloća dotične i mnogih drugih sljepilo pohlepe, pohote i ostalih poroka, kao i sramotan kraj gotovo svih zlikovaca”. Kušanov je Čaruga antijunak, komični šeprtljavi razbojnik, lošeg vida i slabog sluha, kojega na životu održava tek mit o njemu samome te se ne uspijeva snaći u vremenu u kojem se predstavlja tek kao smiješna karikatura u usporedbi s onim pravim prikrivenim razbojnicima. Jer od katastrofičnog vremena između dvaju ratova, preko traumatiziranih 70-ih godina 20. stoljeća u doba sloma Hrvatskog proljeća, do današnjeg vremena koje bilježi čak nekoliko ratnih sukoba, postpandemijske nevolje, ekonomske frustracije i ekološke katastrofe, priča Jove Stanisavljevića, i to ona koju iz izokrenute perspektive pričaju Kušanovi likovi, postaje vjerodostojnija od one koju bi nam danas prepričao pravi Čaruga. Junaci medijskih napisa iz našega vremena mnogo su spretniji od Čaruge i njegovih ortaka. Iako ni njima u pljačkama nije toliko bitna narodnost, nego količina plijena i lakoća njegove dostupnosti, oni se u usporedbi s njim puno bolje prikrivaju, djeluju iz pozadine, gotovo anonimno, naizgled nesvjesni da svojim kriminalnim “vrlinama” određuju smjerove društvenih kretanja. Koruptivnost našeg doba puno je suptilnija od one između dvaju ratova gdje se pljačkalo po šumama i plijen raspoređivao po seoskim gostionicama. Čaruga se već nije uspio snaći ni u Kušanovu vremenu, ovo naše bilo bi mu posve strano. Njegov je odvjetnik Bujher na raspravi godine 1924. rekao: “Ne treba zaboraviti, gospodo suci, da su zločinačka djela moga štićenika nastala u vremenu potpune političke i socijalne anarhije, u društvu koje je i samo, u ratnoj i poratnoj psihozi, izgubilo pravi osjećaj i etičku spoznaju.
Ako to društvo ima savjesti, neka sudi i sebi”. I kao da je time samo podcrtao cirkularno umnažanje povijesnih nevolja na ovim našim prostorima u luku od stotinu godina. Čaruga nas danas uspijeva nasmijati mnogo više od karaktera klasične komediografske literature. Svojom komičnom nestvarnošću upozorava na opasne namjere pravih protagonista Kušanove drame koje s lakoćom otkrivamo u našoj stvarnosti i koji nas sudbinski prate u nastojanjima da pobjegnemo od sveopće hipokrizije koju živimo, u kojoj zločinci postaju žrtvama, a okorjelim razbojnicima se smijemo. Zato nam se činilo važnim baš u teatru prikazati “pučki igrokaz s pjevanjem i ubojstvom”, razotkriti barem nakratko licemjerje kojem se u konačnici svi priklanjamo i kroz koje se osjećamo mnogo sigurnije nego što bismo se osjećali na brisanim prostorima životnih rizika.
