U zoru 27. veljače 1925. godine, u dvorištu Kraljevskog sudbenog stola u Osijeku vješala i više od 3000 ljudi čekali su na Jovana Stanisavljevića Čarugu. Kad ga je općinski činovnik prozvao: “Jovan Stanisavljević!”, Čaruga je nadodao: “Ja sam Jovan Stanisavljević Čaruga. Moj naklon, gospodine krvniče. Zbogom narode, Čaruga putuje!”. Legenda o pokopu slavnoga slavonskog razbojnika prenosila se iz generacije u generaciju uz najrazličitije priče o njegovu junaštvu i za razbojnika prilično neobičnom karakteru jer je u narodu slavljen kao zaštitnik siromaha koji napada samo bogate, baš poput Robina Hooda, koji se pak kroz stoljeća u mitskom sjećanju od pljačkaša transformirao u plemića-domoljuba. Što nas danas može privući jednom razbojniku koji je s istočnog bojišta pobjegao krivotvoreći svoje isprave i time postao “ranjeni natporučnik Fett kojega su slali u pozadinu na liječenje i odmor po odobrenju satnika Horvata”, da bi potom tijekom i nakon Prvoga svjetskog rata ubijao i znalački pljačkao na prostorima Slavonije i Like?
156
prikaza
Kolumna Dubravke Vrgoč: ‘Narode..., Čaruga putuje!’
1/2
Kušanov je Čaruga antijunak, komični šeprtljavi razbojnik, lošeg vida i slabog sluha...
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
