Kad je Ivan Vidić u predgovoru prvoga izdanja "Komšiluka naglavačke" Nine Mitrović zapisao kako tadašnje vrijeme nije ništa drugo nego obrušavanje naniže, propadanje kroz katove, nije ni slutio da ćemo se gotovo 16 godina poslije jednako silovito obrušavati jedni na druge i sunovraćati sve niže.
Vjerojatno to nije slutila ni Mitrović, tadašnja studentica ADU-a, čiji je crnohumorni mozaik osiromašenih stanovnika jednog nebodera u predgrađu ušao u blistave anale HNK Ivan pl. Zajc Rijeka. Prema riječima Tajane Gašparović u Vijencu, režija Saše Anočića prepoznala je vrijednost teksta i glumca, ali i suvremeni senzibilitet koje je domaće, još postgavelijansko kazalište, katapultirao u 21. stoljeće.
Današnje dramsko stvaralaštvo Nine Mitrović mladenački više ne oštri kritičke žalce prema društveno-političkim silnicama i nepravdama, okrenuto je dubokoj introspekciji i intimizmu, slabijim i nešto hrabrijim pojedincima, neriješenim odnosima, propuštenim prilikama i nama sama – vješto propituje čovjekova previranja u svijetu u kojem se humanizam tako lagano zaboravlja.
Premijerna izvedba "Komšiluka naglavačke" Gradskoga kazališta Zorin dom iz Karlovca i Kazališta Virovitica, koja je ujedno otvorila 15. Virkas, svojevrsni je povratak u prošlost, ali i tužni podsjetnik da se u proteklim godinama od poraća ništa bitno nije promijenilo. I dalje smo "osiromašeni do gaća" – zemlja obespravljenih radnika i osokoljenih negativaca koji u borbi za vlastiti opstanak gube solidarnost.
Dramaturginja Katarina Pejović izvornu dramu ponešto skraćuje, prekraja i preoblikuje vremenski slijed u skokove. Ti skokovi nisu uvijek dosljedni, pa u određenim trenucima ritam predstave pada i usporava te se gubi njezina izvorna eksplozivnost. Redatelj Dario Harjaček tom neujednačenom ritmu daje slojeve narodne i heavy metal glazbe (Damir Šimunović), koji će u relativnom pravilnom ritmu slijediti nakon svakoga namjernog ili nenamjernog pada kroz prozor (scenografija Vesne Režić).
Riječ je o korektnoj, pomalo staromodnoj i tematski iznimno hrabroj predstavi jer ne treba zanemariti da se ona igra u nekim od siromašnijih područja u Hrvatskoj – na razmeđima Slavonije i Podravine te u zaboravljenu sjecištu važnih cestovnih i željezničkih putova na rubu Panonske nizine. Ukupni dojam onkraj korektnog mogao je biti kudikamo bolji da se nešto više vremena posvetilo radu s glumcima.
Cijelu predstavu nosi iznimno sugestivni Draško Zidar kao radnik i filozof Huklija, koji se ubija zbog jasne spoznaje da život u ovom grabežu više nema nikakva smisla – "O da, Bog je komšija, isti onaj kojeg molite malo šećera. A on vam da soli. Na ranu". Zidar je jednako uvjerljiv u pjevnim i govornim dionicama te bi se od njega u kontekstu ove izvedbe moglo tražiti još i više. Jedna od izgrađenijih uloga svakako je i ona PTSP-ovca Miće (Goran Koši), koji se nakon noćne more i zahtjeva za deložacijom neuspješno pokušava ubiti.
Koši donosi lice agresivnog očajnika na rubu. Valja još izdvojiti i Saru Lustig u ulozi Jelene u invalidskim kolicima, koja s malo geste i riječi donosi potrebnu dubinu i budi suosjećanje gledatelja. Harjaček i Pejović u pokušaju eksplozije kao da su upalili protupožarni alarm jer su bizarno ironijskim dramskim scenama postupno oduzimali humor te su sami "komšiluk" učinili mnogo komornijim nego što on zapravo jest.
No bez obzira na nedostatke, Virovitica i Karlovac nipošto nisu dobili lošu predstavu, dobili su punokrvnu dramu koja, nažalost, u minulim godinama nije izgubila na aktualnosti. I dalje je naša stvarnost surova, a pravosuđe na strani sinkope.
