Prije devet godina u intervjuu za Gloriu izjavio je, iako rođen u Zatonu kad Dubrovnika, kojemu se uvijek vraćao, da je njegov dom u Zagrebu. Ipak...
„Premda bih volio dotrajati na moru“, zaključio je Tonko Lonza brzopotezno pitanje o tome kamo ga vuče srce.
Govorio je tada da predstojeći 79. rođendan neće slaviti, da će si priuštiti samo to da si pokloni 79 ruža. Jasno je da se zafrkavao, da se referirao na „88 ruža za druga Tita“. Antun Lonza je, međutim, potrajao sve do ove nedjelje, do 23. prosinca 2018., napunivši prije tri mjeseca, eto, 88 godina.
Od toga čak 60 godina u braku s glumicom Nevom Rošić, ravno pola stoljeća kao aktivni kazališni, manjim dijelom i filmski glumac, puste godine i kao profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu... Kao jednom od najboljih glumaca u Hrvatskoj odali su mu priznanje i Nazorovom nagradom za životno djelo i Nagradom hrvatskoga glumišta za životno djelo. A, zapravo, vrlo lako se moglo dogoditi da ništa ne ispadne tako.
Onomad je za Globus otkrio da mu postati glumački wunderkind nije bilo zapisano u zvijezdama još otkako je u osnovnoj školi u Zatonu dobio ulogu leptirića u nekakvoj predstavi. Njegovo je bilo izaći na pozornicu i reći: „Dobar dan lijepi svijete!“ Samo, tamo je pisalo: „Došavši na pozornicu kaže: 'Dobar dan lijepi svijete!'“ I svaki put kad bi izlazio na pozornicu, mali Antun Lonza govorio bi: „Došavši na pozornicu kaže: 'Dobar dan lijepi svijete!'“ Pa ga je učiteljica izbacila.
Kao srednjoškolac više za svoj gušt igrao je, primjerice, Pometa u „Dundu Maroju“, sviđao mu se taj osjećaj, ali ono što je on doista želio, bile su tehnika, fizika, kemija...
„Želio sam postati mali Tesla“, govorio je prije desetak godina o svojoj strasti.
Pa je upisao strojarstvo. Pa je naletio čak i na odličnog profesora matematike. Ali je ispalo da su mu temelji iz matematike u dubrovačkoj gimnaziji bili preslabi i da je viša matematika za njega bila „previsoka“.
„Slušao sam predavanja koja više nisam mogao slijediti. Tada, osnivala se Akademija i posljednji prijemni ispit bio je u prosincu. Prijavio sam se da vidim koji to vrag u meni kuha, jer uvjeravali su me da sam talentiran. Ništa nisam pripremio, već sam pristupio s onim što sam znao, a to je bilo prvo pjevanje 'Jame' I. G. Kovačića, zatim Šantićevu 'O, klasje moje', dobru, no smiješnu pjesmu za prijemni, i znao sam napamet Pometa. Ukratko, primili su me. Nisam se zapravo kanio upisati, no drugi dan kad sam išao po dokumente, čuo sam kako se Branko Gavella i intendant HNK Marijan Matković svađaju oko nekog studenta. U smislu – Ti buš njega stavil u teatar, a on još nije zreo, ne, ne, on mora studirat, nećeš najtalentiranijeg maknuti, itd. Shvatio sam da se radi o meni“, prepričavao je kako je ipak dospio na Akademiju.
Otac mu je očito bio ponosan, rekao je da je „po talentu sličan njemu“. A majka:
„Majčino pismo stiglo je zgužvano s razlivenom tintom od njezinih suza. Nije se mogla pomiriti s činjenicom da će joj sin biti glumac. A kasnije je još k tome dobila je i nevjestu glumicu. Ona je mislila da je glumačka profesija veliki kupleraj.“
Slijedila je velika glumačka karijera. Za Oresta, Edipa, Orsata, Bruta, Gospara Lukšu govorio je da su mu bile glumački vrhunci. Govorio je da žali samo za time što nikada nije glumio kralja u „Hamletu“. Za to što ga je znalo jako dugo ne biti na filmu objašnjavao je da su mu govorili da ga „kamera ne voli“, da „nije fotogeničan“. No, on nije pristajao na argument da se na filmu glumi drugačije nego u kazalištu.
„Ili znaš glumiti ili ne znaš“, govorio je.
Od filmova najviše je volio „Amarcord“ i gledao ga je, pričao je, najmanje jednom godišnje. A osim toga, u kino ga je društvo uspijevalo odvući samo kad bi bili dovoljno uvjerljivi da ga „ne vode na još jedno američko smeće“. Ugrubo, u kazalištu je imao stotinjak uloga, na filmu desetak i nikada nije bježao od toga kamo ga je srce snažnije vuklo.
A onima koji su ga prozivali da je kao profesor na Akademiji bio strog, uzvraćao je: „To su bedastoće lijenčina. Onaj koji je zaista želio nešto naučiti od mene, a mogao je, nikada nije mislio da ga pilam.“ Godine je provodio u Zagrebu, vrlo često na svom omiljenom potezu „Markov trg, Ilica od trga bana Jelačića do Frankopanske i Jozin trg“.
Ovaj potonji bio je „Trg maršala Tita“. Ono u što su on i njegova Neva ipak najviše ulagali, bila je stara kuća u Zatonu Malom kod Dubrovnika, ona u kojoj se rodio prije 88 godina.
