Romanom ste obuhvatili razdoblje socijalizma, rata i tranzicije, sve do 2016. godine. Gdje je začeto prokletstvo koje je odredilo životne tragedije likova romana?
Moji se likovi kupaju u truleži patrijarhata. Kažem truleži jer mislim da je vrlo jasno kako je patrijarhat u današnje vrijeme mrtvac prikopčan na aparate, dok istodobno samo društvo nema nikakav odgovor na patrijarhat. Najčešće korištene riječi u mojoj knjizi vjerojatno su riječi otac i majka. Te se riječi koriste kao zrcalo, kao iskrivljeno zrcalo, a ponekad i kao fizičke barijere koje sprečavaju da likovi sami sebe vide u zrcalu. Nemogućnost da se život sagleda izvan okvira patrijarhata možda je i osnovna tema ovoga romana. Jer upravo sve, pa čak i one suprotstavljene ideologije, koristile su se patrijarhatom kao mehanizmom kontrole nad zajednicom. Tu je, dakle, za mene pravi prostor borbe. Patrijarhat je temeljni politički problem današnjice. Čak i cijeli proces izjednačavanja prava žena naspram muškaraca u suvremenom društvu odnosi se tek na redefiniranje patrijarhalnih shema. Sustav moći i dalje čvrsto počiva na muškom principu mišljenja i postupanja.
Na roman se može gledati kao na obiteljsku sagu koja u svijest nedvojbeno priziva Faulknerovu južnjačku gotiku. Mogu li se povući takve paralele i što je to trulo u obitelji kao instituciji?
Najjezivije što vidim da se događa jest da su pojedini ljudi prisvojili za sebe pojam obitelji. Može li se definirati obitelj? Može li se definirati brak? Može li itko biti toliko drzak da nekome oduzme pravo živjeti vlastitu obitelj? Moji likovi izgubili su vjeru u obitelj. Ne zato što je ne žele, nego zato što nikad nisu imali pravo živjeti onakvu obitelj kakva bi ih ljudski gradila. Ideja obitelji kakvu zastupaju konzervativni krugovi u ovoj zemlji za mene nije obitelj. To su zatvori koji stvaraju slomljene ljude ispranih mozgova nesposobnih za kritičko mišljenje. Osim toga, upravo suprotno od Tolstoja, rekao bih da su sve obitelji nesretne na isti način. Jer generalno mislim da je dinamika obiteljskih odnosa sama po sebi programirana na način da se bazira na konfliktu. Ne mogu ni zamisliti da bi se i jedno ljudsko biće moglo formirati bez da u nekoj fazi života ne razvije konflikt s vlastitim roditeljima niti mislim da i jedan roditelj može biti lišen prokletstva gubljenja veze sa svojom djecom. No u današnje vrijeme negativne su emocije postale nekom vrstom pornografije koju treba sasjeći u korijenu. Iz toga proizlaze upravo sve obiteljske patologije - iz straha od negativnih emocija. Dakle, obitelji bih podijelio na nesretne i na patološki nesretne. Mislim da su usporedbe s Faulknerom točne, iako bih na ovome mjestu volio spomenuti kako je na moje spisateljsko formiranje jedna od najutjecajnijih autorica svakako bila Flannery O'Connor sa svojom knjigom pripovjedaka Sve što raste mora se i sastati. E, to je tek prava južnjačka gotika.
Između ostalih, romanom se provlači aktualno pitanje abortusa. Što mislite zašto se danas u 21. stoljeću vraćamo desetljeća unatrag i zašto se dovodi u pitanje pravo žene na izbor?
Ako se u pitanje dovodi pravo žene na izbor, onda to nije radi abortusa samog. Iskreno, nisam siguran u mogućnost da se ugrozi pravo na legalni pobačaj. Ono što je za mene simptomatično po tom pitanju jest pomicanje diskurzivnog centra u stvaranju pozicija za načelni etički konsenzus. To je upravo jedan od najperfidnijih spinova fundamentalnih katoličkih organizacija povezanih s udrugom U ime obitelji. Iako vjerujem kako se ti ljudi iskreno protive legalnom pobačaju, ono što je najveći problem jest to što oni koriste javni prostor kako bi raspravu odvukli daleko od onoga gdje bi ona trebala biti. To je čisti vampirizam. Poduprt od strane Katoličke crkve, ali i trenutačno vladajućih garnitura. Jer tako dugo dok se dimna zavjesa sipana iz usta političkih marginalaca širi zrakom, do tada nikome neće padati na pamet da se javno postavljaju pitanja o istinskim problemima ugrožavanja prava žena, kao što su nejednake plaće za isti rad, neravnopravna zastupljenost u tijelima javne uprave, nesigurnost na radnome mjestu, nemogućnost zaštite od seksualnog uznemiravanja, zaštita od nasilja u obitelji itd. Tako dugo dok se u javnosti stvara dojam da se područje borbe seli na razinu obrane najelementarnijih prava, do tada se pravi problemi sele u prostor znanstvene fantastike. Mislim da su radikalne grupacije, poput U ime obitelji, samo instrument koji desni politički mainstream koristi kako bi u javnosti stvorio privid umjerenosti vlastitih stavova. Sve dok iz prikrajka u javnost gurate Ladislava Ilčića, Milijan Brkić djelovat će kao gospodin širokih pogleda na život. To je taktika koju HDZ primjenjuje već 25 godina. Postoji engleski izraz za tu taktiku - dummy decoy.
Bugarski pisac Georgi Gospodinov u romanu 'Fizika tuge' govoreći o razlomljenom identitetu stanovnika Istočne Europe navodi kako je on na neki način posljedica specifične tuge proizišle iz neostvarenih života, onih koji su zbog rata i komunističkog režima prekinuti i nasilno preusmjereni. Što mislite, jesu li tuge svih istočnoeuropskih naroda iste ili mi imamo sebi svojsvene tuge?
Postoji legenda prema kojoj je kap koja je prelila čašu za početak rumunjske revolucije bila nestašica struje u trenucima kad se na televiziji prikazivala posljednja epizoda serije 'Dallas'. Ta mi se priča i ne čini tako nemogućom. Stjecajem okolnosti rođen sam u Beču koji sam u nekoliko navrata posjećivao tijekom osamdesetih godina. Sjećam se te fascinacije od koje su mi klecala koljena. Nisu to bili ni muzeji niti arhitektura niti stoljetna kultura velegrada. Na prvom su mjestu bili supermarketi - svjetla od kojih blistaju beskraji lijepo posloženih stvari na policama. To se blještavilo u meni pretvaralo u veliku čežnju i zavist. Htio sam biti dio tog svijeta, a ne onog svojeg. Dovoljno sam star da bih se živo sjećao kako je život u komunističkoj Jugoslaviji bio užasan - grotlo korupcije, politička segregacija, bijeda, nekultura, strah od državnih organa, bahatost vojske, indoktrinacija u školama, nacionalna netrpeljivost... No bez obzira na to, mislim da je Jugoslavija bila enklava koja je funkcionirala na drugačiji način od ostalih komunističkih istočnoeuropskih država. Već sama mogućnost odlaska iz zemlje činila je veliku razliku. U tom smislu mi nikad nismo osjetili istu vrstu izolacije kao što su to osjetile druge zemlje. Naša je čežnja za boljim svijetom uvijek bila nekako opipljiva. Tijekom kasnijih godina nama su se stalno otvarali prostori nade koji su na trenutke stvarali dojam kako je promjena moguća, kako se pojavljuje čas kad bismo mogli postati sasvim normalno društvo. To su bili trenuci kad su se naše nade pretvarale u lavine srama i bijesa. U Sanjici Lacković pokušao sam upravo locirati radnju u te prijelomne vremenske periode - 1990., 1996. - godina mutikaša i smutljivaca i godina 2016., kad se javno postavlja doktrina o slobodi mišljenja unutar vlastita četiri zida i ona o moralu kao relativnoj kategoriji. Naše tuge možda nisu do kraja sebi svojstvene, ali su, eto, naše. Naše i Sizifove.
Što kazališna publika i čitatelji od vas mogu očekivati u budućnosti? Na čemu trenutačno radite?
Upravo počinjem pisati dramski tekst koji se direktno nastavlja na Sanjicu Lacković, u studenom krećem s režijom teksta Nine Mitrović 'Komšiluk naglavačke', a sljedeće godine u ZKM-u s Katarinom Pejović započinjem projekt Oni i mi koji bi se kroz konfrontaciju srednjoškolaca i njihovih profesora trebao baciti u srž problema hrvatskog školstva, pokazati gdje smo i koje su mogućnosti da istinski reformiramo školstvo iz perspektive onih koji samo školstvo žive...
