DJEVOJČICI KOJA ČEKA NA VOZ
Stavljam ruksak na ramena i krećem prema stanici. Široka ulica prolazi pored stare štamparije. Već dugo je ruševna, pa je i onima koji pamte, sve teže nadomisliti kako je nekad lijepo izgledala. Rano je, ti sigurno još spavaš. Na štriku ispod jednog polomljenog prozora prostrt je veš. Za oko mi je zapela jedna suknjica, ko zna, možda je baš tvoja. Ja moram dalje iz ovog mjesta u koje sve rjeđe svraćam. Ti i ja se ne znamo i nikad se nećemo upoznati, a voljela bih ti reći nekoliko stvari.
Vidjela sam te jučer na pijaci. Uz tebe je bio oniski muškarac. Tvoj otac? Možda, stariji brat? Vaš je štand bio prevrnuta kartonska kutija, s poredanim konzervama ribe. Imala si sitne crne pletenice i jednostavnu bijelu majicu. Noge su ti mirovale, a prsti na rukama igrali u džepovima bermuda. Ljudi su pored vas prolazili kao da ste ništa. Zastala sam, i nakratko, naši su se pogledi sreli. Ti se sigurno toga nikad nećeš sjetiti. Za tebe, ja sam bila samo jedna u masi onih kojima nije drago što ste došli baš tu, ko zna od kuda. Jedna od onih što se mogu slobodno kretati i putovati kud im volja. Sve to, vidiš, i jeste i nije istina. Tačno je da sam jučer stigla vozom, u ovaj mali pogranični grad, koji je u jednoj umrloj državi bio među glavnim željezničkim čvorištima. Putovanje je bilo dugo i dosadno, posebno zadnja dionica na kojoj zbog zastarjelih šina voz nije išao brže od 30 km na sat. U kupeu je bilo zagušljivo i prevruće, a u prozoru kojeg nije bilo moguće otvoriti, promicala su opaljena polja suncokreta. Slipava od znoja, našla sam se na zapuštenoj praznoj stanici. Ispred je stajao samo kombi Crvenog krsta s otvorenim gepekom punim kutija humanitarne pomoći. Da je bilo još koji stepen toplije, vjerovatno bih u bunilu pomislila da me voz iskrcao u vlastitu prošlost. Jer ja sam nekad, kao ti sad, ovdje bila izbjeglica. Taj rat se desio, dok ti još nisi bila ni rođena. Ono što je ostalo isto svih ovih godina, vidjela sam na kartonskoj kutiji iza koje si stidljivo stajala. Tako bih voljela da ti mogu reći da se ne obazireš na prezrive i prijekorne poglede, jer vi, kao sad prodajete ono što vam je dato – meni je jasno da niko normalan u sebe ne može strpati toliko konzervirane ribe. Ne znam da li ti se to desi, ali tad kad sam bila tvojih godina, pomislila bih da su neki drevni ribari danonoćno spuštali mreže u mora, kako bi nahranili sve buduće ratove i nesreće u svijetu. Prošla sam pijacu i nastavila svojim putem, ali gdje god da bih svratila, koga god vidjela, imali su nešto za reći o vama. Tako sam saznala da ste se smjestili u staru štampariju. Da ste digli branu i napravili bazen. Da noću palite vatre, a neki su spomenuli da pjevate i plešete do zore. Govorili su još svašta, što bih ti radije prešutjela. Jučer je bio naporan dan. Kasno je bilo kad sam konačno ostala sama. Ispružila sam se na krevet u mračnoj sobi i požalila što nisam isplanirala da ostanem barem dan duže. Nikad ne mislim na umor. To stalno kretanje: samo ići, uvijek ići. Bojim se stati još od tih godina, kad sam čekala uz praznu prugu, istu onu u koju i ti gledaš iz dana u dan. U ustima sam držala plastičnu zviždaljku s kuglicom i jako puhala. Pištala sam vozu da dođe i odvede me u neko ljepše i pravednije sutra. Ali ničeg nije bilo osim tih starih šina: dvije beskonačne linije od kojih ostaje hrđa po dlanovima.
Voz kojim idem dalje, dolazi za pola sata. Čekam na klupi, dok pored mene drijema sklupčana tigrasta mačka. Samo joj se vrh repa malo pomjera. Milkim je po glavi, ko zna, možda se još jedino u njenom snu svijet nakratko odmara od nemira. Iza pruge je livada, možda ću jednom na nekoj sličnoj sjesti da otpatim ovaj svijet jednom za svagda. A ti? Ne znam kad i kuda, ali otići ćeš. Još ćeš sretati onih koji dijele ljude na naše i vaše. Tako je to sa svih strana granica. Ali tebi to više neće biti važno, jer tad ćeš hodati svijetom svjesna da nisi ničija.
PASTRMKE KOJE SU ODBILE UMRIJETI NA KIŠI
Napisala je u poruci da kupim u ribarnici dvije pastrmke. Zna da mrzim kupovinu nakon posla, ali eto. Tad samo mislim kako ću se zavući pod deku i dremnuti satak. Ona misli da previše spavam. Ne razumije koliko me posao iscrpljuje. Pitala bi ponekad – je l’ barem lijepo sanjaš? Ja ne spavam da bih sanjala, snova se svakako nikad ne sjećam. Spavam da bih se isključila iz svega. Otipkala sam joj OK i cijelim putem držala mobitel u šaci, da ne bih zaboravila. Imam lošu naviku da odlutam dok hodam. Spustim glavu i pustim da me noge nose. Kao da se ima nešto novo za vidjeti. Ovdje se suštinski ništa ne mijenja.
– Izvolite? – nasmijao se mlađahni prodavač i obrisao ruke o pregaču.
Ribarnica popločana malim bijeli pločicama podsjeća na starinska kupatila. Uzana je, u nju su jedva stali pult i bazen u kom se ništa ne vidi od mulja.
– Molim vas, dvije pastrmke.
– Koje ćemo?
Šutim.
– Kalifornijske? Potočne? Stigao nam i lipljen. Samo recite.
– Aha.
– Ako ćete filetirati, onda svakako kalifornijske.
– Svejedno mi je.
Prodavač zavrće rukav i naslijepo uranja ruku. Kao na tomboli, izvlači jednu, pa drugu. Sluzavi repovi pljeskaju po metalnoj površini pulta. Muškarac akrobatski okreće nož, pa drškom snažno obje udara po glavama. Tup, tup i gotovo. Njegova je šaka puna sitnih ožiljaka. Dajem mu novac, a on meni ribe zavezane u plastičnu kesu. Konačno odlažem mobitel u džep na farmerkama. Kesu trpam u ruksak i žurim prema mini-busu. Imam još petnaest minuta do njegovog polaska. Osjeti se pokoja kap. Malo sam ljuta, mogla je napisati koje pastrmke hoće. Između nas je gotovo, ali nakon deset godina, nismo načisto kako da se rastanemo. Prije tri sedmice rekla mi je da me prevarila. Ne mogu je kriviti, ja sam ta koja se promijenila.
Kiša me je usporila i bus mi je pobjegao ispred nosa. Odjednom je počela padati kao da se nebo nije otvaralo od potopa. Stisnula sam se pod malenu strehu preko puta. Uzalud sam pozivala taksi službe, saobraćaj je bio u kolapsu. Po ovakvom vremenu čekati naredni bus nije imalo smisla. Moglo bi potrajati i sat dok dođe. Nije mi bilo druge nego pješice uzbrdo. Prebacila sam kapuljaču preko glave i krenula. Prljavi potoci su se slijevali niz strminu. Ovdje se svako malo nešto dograđuje i popravlja. Voda je nosila svakojaki otpad. Šuta mi se lijepila za nogavice, upadala u cipele. Sva odjeća mi je protopila, bila sam mokra do gaća. Možda sam ipak trebalo ostati i čekati, ali sad je bilo kasno za povratak. Grabeći kroz kišu, jasno sam osjetila kad me nešto udarilo pod plećku, još jednom, pa još jednom. Nije bilo sumnje da dolazi iz ruksaka. U svom tom haosu sam zastala, skinula ruksak i razvezala kesu. Iznutra su me gledale ribe, otvarale usta i micale škrgama. Načisto sam popizdila, kreten ih nije ubio kako treba!
Ona je mirno sjedila u fotelji i čitala knjigu. Izvadila sam mokru kesu i odnijela je u sudoper.
– Koje si uzela? – pitala je.
U momentu sam joj htjela sve reći: da su ribe u kesi bile žive; da onog dana to nije bila ravnodušnost; da sam odšutjela jer sam mogla razumjeti zašto je to uradila… Umjesto svega, samo sam kratko odbrusila:
– Ne znam – i otišla pod tuš.
Ležala sam u sobi i slušala kišu. Ako nastavi istim intenzitetom do jutra, istopit će se svaka šupa, svaka garaža i svaka kuća. Ostat će samo golo brdo, i možda pokoja priča. Kad bi bilo tako, da li bi se među njima našla i ona naša, o davnom ljetu u delti Neretve. Iz kuhinje se začulo: Hajde, večera. Kad sam spustila noge s kreveta, one su pale u plićak od slatke i slane vode. Prepoznala sam plažu, šaše i caklenjače. Sve je vrvjelo od kajtsurfera. Maestral je raspirivao šarene zmajeve, a ona je punila džepove školjkama. Držale smo se za ruke i gacale po vodi, ostavljajući cijeli svijet za leđima.
Kad sam ušla u kuhinju, ribe su bile poslužene na ovalu uz krompir salatu. Htjela sam je pitati jesu li još bile žive kad ih je uzela, pa sam se predomislila. Izvadila mi je jednu i rekla da je pronašla stan. Trebalo bi da do petka iseli. O čemu je dalje govorila, ne bih znala. Pokušavala sam ponovo pronaći deltu u sebi, ali je nisam nalazila. Više nisam čula ni kišu. Gledala sam u tanjir i počela plakati.
