Kultura
117 prikaza

Kriteriji u Ministarstvu kolača i socijalne pomoći

1/3
Željko Lukunić/PIXSELL
Čitanje, kakvim ga u Ministarstvu kulture vide u ‘Godini čitanja’, ali i u ‘Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja’, lišeno je bilo kakvih kriterija. Kao da promiču jedenje kolača, svih, svakakvih i posvuda

Kad god se provezemo kroz Samobor, što relativno često činimo, jer vršljamo po okolnom gorju, auto zaustavljam u centru da kupimo kremšnite. Ja ih, razumije se, ne jedem, ali njoj su drage. No, svaki put obećam nam da ćemo sljedeći put i za mene kupiti jednu. S kremšnitama sam kao s kazališnom predstavom koju nikad ne pogledam, ili knjigom koju ne pročitam, a stalno govorim da bih trebao. No, sad ću, nakon ovoga povijesnog trenutka, to konačno morati da učinim. Odlukom Ministarstva kulture i medija od 18. siječnja 2021. samoborske su kremšnite proglašene nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Istina, tu me nešto zbunjuje: nematerijalna kulturna dobra su istarsko dvoglasno pjevanje, glamočko gluho kolo, balkansko guslanje na jednoj do dvije žice, ali kremšnita da bude nematerijalna? Znači li to da su čuvari kulturnih dobara iz Ministarstva kulture, nakon dugotrajnog vijećanja i prethodne višegodišnje stručne ekspertize zaštitili aftertejst (po engleski: aftertaste) samoborske kremšnite, a ne samu kremšnitu? Drugo što je tu sitan problem, koji vjerojatno i nije problem, jest izvornost kulturnog dobra. Hrvatska, tojest samoborska cremeschnitte nešto je poput madžarskog tanga i argentinskog gulaša, ali dobro to je valjda ta interkulturalnost, to je valjda to prožimanje različitih kultura, po kojemu smo čuveni. I treće, elaborirajući svoju odluku, iz Ministarstva kulture iznijeli su podatke o tradiciji samoborske cremeschnitte. Pa ako nam je dopušteno primijetiti: ta tradicija je poprilično plitka, nije baš drevna, a nije ni masovna. Samoborski je slastičar Đuro Lukačić, vođen recepturama više zagrebačkih slastičara, kreirao 1923. vlastitu cremeschnitte, i to za slastičarnu svog brata Marka, koja se nalazi na glavnome samoborskom trgu. U godini mog rođenja, 1966., Đuro odlazi u mirovinu, ali sve do 1994., malo prije nego što će se upokojiti, pomaže u izradi budućega zaštićenog kulturnog dobra. Dvije njegove slastičarke, gospođe Branka Žganjer i Višnja Vukmanović, prenose, kako prenosi Ministarstvo kulture, recepturu u Kavanu Livadić i u slastičarnu U prolazu. I to je, zapravo, sve. O važnosti ovoga kulturnog dobra, te o prožetosti ukupne hrvatske kulture samoborskom cremeschnitte, svjedoči, po Ministarstvu kulture, i pjesma samoborskog učitelja i pjesnika Jože Prudeusa, koju je uglazbio Ante Dujmović, a “gotovo svakodnevno može (se) čuti u programu Samoborskoga radija”. Pa ćemo i mi brati stihove što nam ih Ministarstvo preporučuje u promociji nematerijalnog kulturnog dobra: “Praviti je kak se šika, kraljevskemu gradu dika, zmislili je meštri stari pak recepta pucam dali. Drugi sikak mudrovali i navek se zanitali: zmešali su čudaj jajcov za krem-kitu žutih zajcov. Sanoborska kremšnita kraljica svih slastica! Sanoborska kremšnita Sanobor proslavila.”

 | Author: Jurica Galoić/PIXSELL Jurica Galoić/PIXSELL

Besposlen pop i jariće krsti. Tko ima masla, i guzicu njime maže. Dvije su to narodne poslovice, iz naše osobne riznice nematerijalnih kulturnih dobara, kojih ćemo se spomenuti u trenucima mrzovolje prema Ministarstvu kulture i načinu na koji u mandatu gospođe Obuljen Koržinek, kao i većine njezinih prethodnica i prethodnika, uz časni izuzetak ministra Biškupića, definira i provodi kulturne politike i prakse. Ali već u sljedećem trenutku stiže pohvala, u kojoj nema baš nimalo ironije. Naime, promovirajući svojim potpisom samoborsku cremeschnitte u nematerijalno hrvatsko kulturno dobro, gospođa Obuljen Koržinek iskazala je poštovanje prema nečemu što je važnije i od same cremeschnitte: prema kriterijima, prema mjerilima, i to uglavnom onim duhovnim, estetskim, metafizičkim i neizmjerljivim, na kojima je zasnovana ne samo hrvatska kultura, nego i ukupna čovjekova civilizacija na Zemlji. Ono što razlikuje Bachove “Goldberške varijacije” od muzike za lift anonimnog tokijskog skladatelja, isto je ono što razlikuje samoborsku cremeschnitte od kremšnite iz slastičarne na željezničkoj stanici u Doboju 1973., od koje mi je bilo zlo, pa više nisam jeo kremšnite ni cremeschnitte. Ta razlika ne može se materijalno niti fizički izraziti. Ona jest kultura, ona jest ono što u svoju zaštitu treba uzimati Ministarstvo kulture. To je Ministarstvo ustvari ministarstvo duhovnih i metafizičkih razlika, ministarstvo kriterija i mjerila. Jer kremšnite će sve druge postojati i bez Ministarstva kulture, ali samoborske jok! Osim što se bavila kolačima, gospođa Obuljen Koržinek je, skupa sa svojim suradnicama i suradnicima, 2021. proglasila “Godinom čitanja u Republici Hrvatskoj”. U rečenici, pomalo zaumnoj, pomalo hljebnikovskoj, harmsovskoj i severovskoj, kaže se ovako: “Realizacija je to mjere Akcijskog plana Nacionalne strategije poticanja čitanja, koju je Vlada usvojila 2017. godine, a koja pridonosi razvoju kulture čitanja i omogućava što većem dijelu društva čitanje sa zadovoljstvom i razumijevanjem.” 


Što bi to bilo čitanje “sa zadovoljstvom i razumijevanjem”? Meni se čini da bi to bilo nešto kao samoblud, sebeblud, onanija, masturbacija, “sa zadovoljstvom i razumijevanjem”. Bez razumijevanja nema onanije, a bez onanije nema zadovoljstva. Za razliku od cremeschnitte, koja je u imaginariju, profesionalnom i institucionalnom, gospođe Obuljen Koržinek i njezina ministarstva, uvijek i samo samoborska, i osovljena je na vrlo čvrste kriterije, čitanje, kakvim ga u Ministarstvu kulture vide u “Godini čitanja”, ali i u “Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja”, lišeno je bilo kakvih kriterija. (Ne bih pretjerivao sa zlobom, ali vidi se to pomalo i u sasvim ozbiljno citiranim stihovima pokojnog pjesnika Prudeusa.) Oni promiču čitanje kao da promiču jedenje kolača, svih, svakakvih i posvuda. A to naprosto nije zdravo ni korisno. To negira smisao postojanja Ministarstva kulture, kao ministarstva za kriterije i mjerila. Čitanje samo po sebi ne služi ničemu. Ili služi svemu i svačemu, a uglavnom komuniciranju pojedinca sa svijetom i s najrasprostranjenijim znakovnim sustavom čovjekovim, čiji je temeljni smisao u olakšavanju životne svakodnevice. Ako ne znate čitati, ili ako ste protivni “Godini čitanja” Ministarstva kulture, kao i “Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja”, propustit ćete svoj tramvaj, jer ćete odbiti pročitati što na njemu piše. I odlučno nećete čitati ništa. Ali zar je na Ministarstvu kulture da vas u tome potiče? Ako je, pak, riječ o čitanju knjiga, i ako se na to odnose sve te nacionalne strategije i godišnji planovi, opet je riječ o nečemu što je duboko besmisleno. Čitanje knjiga isto je što i jedenje kremšnita, gdje je svejedno jedu li se samoborske ili one sa željezničke stanice u Doboju 1973., nakon kojih jelcu dođe zlo, pa nikad više ne jedne nikakve kremšnite. A tako već godinama gospođa Obuljen Koržinek i njezini vitezovi raznih znanja promiču čitanje. Ne daj Bože nikom da mora čitati bilo što! Knjige se čitaju u skladu s kriterijima. Kriteriji u čitanju knjiga, a onda i u književnosti, uspostavljaju se na temelju čitanja. Veliki, ozbiljni, talentirani čitatelji stvaraju knjiške i književne kanone, nacionalne, internacionalne, naraštajne, ideološke, nadideološke, časopisne, osobne, privatne… Oni stvaraju kriterije u čitanju na način na koji pisci stvaraju kriterije u pisanju. Obično su, gotovo uvijek i skoro posvuda, to isti ljudi. Oni su ti koji bi vam mogli nešto reći o razlozima za čitanje ove ili one knjige. Ali vam neće ništa pametno reći o razlozima za čitanje bilo koje knjige. Samo glupani, nečitatelji, antilibristi, neprijatelji knjiga lagat će vam da je čitanje knjiga korisno. A prepoznat ćete ih lako: takvi o knjizi obično govore u jednini. Pa kažu: politika knjige! Pa kažu: budućnost knjige! Pa kažu: knjigu u svaki dom! Knjiga im je metafora, jer knjiga za nekoga tko čita ne postoji kao imenica u jednini. Knjiga su knjige. Samo u kući ubojice, samo u kući fanatika postoji jedna knjiga. Početkom godine gospođa Obuljen Koržinek gadno se obračunala s kriterijima među knjigama, ili s kriterijima u književnosti. (Ovo je važno shvatiti: kad govorimo o knjigama, mi bismo prvenstveno trebali govoriti o književnosti. Jer knjige koje nisu književnost marginalne su u svakom pogledu, naročito sa stanovišta Ministarstva kulture.) Lanjske je godine, naime, Ministarstvo raspisalo natječaj za stipendiranje pisaca u njihovom stvaralaštvu. 

 | Author: MARCO BELLO/REUTERS/PIXSELL MARCO BELLO/REUTERS/PIXSELL

Pišeš roman, pišeš knjigu pjesama, pišeš knjigu eseja, prevodiš važno djelo, stvaraš novi svijet, i nekako je prirodno da te nadležno Ministarstvo u tome podrži. Javni natječaji inače obavezuju one koji ih raspišu da se drže vlastitih kriterija. Ali Obuljen Koržinek se u međuvremenu predomislila, pa je iz konkurencije eliminirala pisce koji su negdje već zaposleni, te je odlučila u ovoj epidemijskoj krizi pomoći nezaposlenima. Što onda znači da je stipendiju za stvaralaštvo pretvorila u pomoć za siromašne. Ako vam je do nematerijalnog hrvatskog kulturnog dobra, na kremšnite ćete u prvu prčvarnicu. I nadam se da ćete se otrovati njima, ali ćete pritom pomoći nezaposlenom slastičaru u mjesecima krize i epidemije. Eto, takvi su, dakle, kriteriji Ministarstva kulture u književnosti, u izdavaštvu, i u famoznim strategijama čitanja. (Uostalom, nemojmo se dalje lagati: Godina čitanja je i proglašena samo da bi se “povukli” novci iz “Europe”, gdje je, na osnovu stvarnih kriterija, stvoren knjiški megaprojekt. Cilj Ministarstva je na osnovu isprazne “akcije” doći do novaca, koji će se zatim potrošiti na nešto drugo. Recimo, na kolače.) Gospođi ministrici i njezinim gospođama i gospodi nije ni na kraj pameti baviti se kriterijima među knjigama. To je zato što su knjige za razliku od kolača rječite. Knjige govore, knjige nisu jednake za sve, niti su jednake prema svima. One su politički problematične. A svi se politički problemi najlakše rješavanju eliminiranjem kriterija, pretvaranjem Ministarstva kulture u Ministarstvo kolača i socijalne pomoći. Nikada se nisam javio na natječaj za stipendiranje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture, koje je u posljednjoj godini svoga mandata uveo ministar Božo Biškupić. Najprije mi se, valjda, nije žurilo. A onda mi je, u mandatu Andree Zlatar i zavidljive lijeve sitneži, bilo prenisko i nedostojno da u tome sudjelujem. Potom mi je prešlo u naviku. Ali sam vrlo pažljivo sve promatrao sa strane. I procjenjivao koliko se tu toga radi po književnim kriterijima, a koliko i po babu, i po stričevima. Da bi se na kraju, ove godine, palo niže i dublje od najdubljih padanja Andree Zlatar i njene nježnoumne zarezčadi. Toliko nisko i duboko da bi službenice i službenike Ministarstva trebalo sačekivati ispred Runjaninove 2 i bacati im kolače u lice. Naročito bi to trebali činiti članice i članovi, redom vrlo ugledni i ispravni, redom načitani, povjerenstva koje je odlučivalo o stipendijama, a čije je odluke ministrica revidirala. Mislim da sam nagovoren, i da ću nakon skoro pola stoljeća apstinencije okusiti cremeschnitte, ali isključivo one po receptu gospodina Đure Lukačića, potvrđivanom po gospođama Branki Žganjer i Višnji Vukmanović. To je moj odnos prema kulturnom dobru. Jednako tako, čitat ću, inšallah, “Zlice i vilice”, buduću knjigu pjesama Nataše Govedić, “Ključanice”, strip Sonje Gašperov, “Romulac”, roman Marka Gregura, “Rasprizorenja”, eseje Leonide Kovač, “Masku djeda Mraza”, roman Nebojše Lujanovića, koji su zbog nepostojanja kulturnih i književnih kriterija kod gospođe Obuljen Koržinek, tojest zato što su zaposleni i nisu kruha gladni, odbijeni na natječaju Ministarstva kulture. Ne treba se trovati lošim kolačima, ne trebaju se čitati sranja. Kultura je kula kriterija.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.