Kultura
541 prikaza

Krleža: Ruski Hristos jeste na svijetu zato da bude artiljerist i da puca iz topova

1/3
Profimedia
Dostojevski je bez ikakve sumnje aktualan i danas, iako je prošlo više od 200 godina od njegova rođenja. Po tome je, možda, usporediv jedino s Williamom Shakespeareom

Ove godine pada 140. obljetnica objavljivanja kratkog romana "Zapisi iz podzemlja" Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Ovim inovativnim romanom počinje veliko kreativno razdoblje ovog pisca, koji se smatra jednim od najznačajnijih književnika u povijesti. Dvije godine nakon ovog romana Dostojevski je objavio "Zločin i kaznu", svoju možda najpoznatiju i tehnički najsavršeniju knjigu. Prema unisono prihvaćenome mišljenju mnogobrojnih književnih teoretičara, Dostojevski je bio vrlo loš stilist, što je posljedica toga što je često pisao u oskudici s vremenom, odnosno s novcem, te da je nerijetko neispravljene rukopise predavao izdavaču koji ih je onda takve tiskao. Svoje najpoznatije djelo, roman "Zločin i kazna", Dostojevski je napisao za vrlo kratko vrijeme kako bi vratio kockarske dugove. Taj roman donio je Dostojevskom slavu, ali ga nije izvukao iz začaranog dužničkoga kruga: nakon što je otplatio kockarske dugove, ponovno je ostao bez novca. Izdavač ga je ucjenjivao i nudio mu 3000 rubalja za pravo da izdaje njegova djela, ali uz obavezu da uz "Zločin i kaznu" napiše još jedan roman. Nemajući izbora, Dostojevski je pristao. Na taj način, primjerice, nastao je njegov roman "Kockar". Ovaj svojevrsni paradoks, da je jedan toliko slavljen pisac ujedno bio loš stilist, na najbolji je način opisao Miroslav Krleža, koji je Dostojevskog usporedio s Don Quijoteom, ubogim vitezom "kome je umjetnost sredstvo, a nije cilj". On je Dostojevskog smatrao "poučnim slučajem propagande u umjetnosti, dosljedno sprovedene u djelo do krajnjih mogućnosti". Krleža je, također, što je vrlo zanimljivo, imajući u vidu današnje trendove u književnosti, smatrao Dostojevskog i nekom vrstom preteče autofikcijske proze, navodeći flagelantstvo, kršćansko ritualno samokažnjavanje na javnome mjestu, kao "glavni motiv njegove retorike", na osnovi čega su i nastali neki njegovi najvažniji likovi: Aljoša Karamazov, knez Miškin, Raskoljnikov, Marmeladov...

U "Zapisima iz podzemlja" Dostojevski je postavio obrazac za svoje velike romane. Umro je 1881. godine u Sankt Peterburgu. O biografiji ovog pisca manje-više sve se zna, pogotovo o njegovoj opsjednutosti kockom. Ipak, ono što vrijedi posebno izdvojiti iz njegove biografije, a što ga je u velikoj mjeri odredilo kao pisca, bio je događaj iz 1849. godine, kad je uhićen kao sudionik utopijsko-socijalističkoga kružoka Mihaila Vasiljeviča Petraševskog Butaševiča i osuđen na smrt, ali je kazna, ipak, zamijenjena progonstvom u Sibir, gdje je Dostojevski proveo sljedećih desetak godina, o čemu je pisao u romanu "Zapisi iz mrtvog doma", koji je prethodio njegovim velikim romanima, poput "Idiota", "Kockara", "Braće Karamazova", "Bjesova", ili njegovu najpoznatijem romanu "Zločin i kazna". Može se s pravom postaviti pitanje je li ovaj događaj i u kojoj mjeri utjecao na kasnije stvaralaštvo ovog pisca, koji je nakon tog razdoblja odustao od svojih mladenačkih ideala.

Eugen Drewermann, suvremeni njemački teolog, filozof i psihoanalitičar, u svojoj filozofsko-teološkoj studiji "Dostojevski" dovodi u vezu Dostojevskog, Alberta Camusa i Martina Luthera. Po njemu, Dostojevski je u svojim djelima pisao o ljudskoj prirodi na isti način kao Martin Luther u svojim "spisima takozvanog učenja o opravdanju", bez obzira na to što Dostojevski nije bio upoznat s Lutherovim učenjima. Dvije su, prema Drewermannu, ključne dvojbe koje povezuju Alberta Camusa, pisca za kojeg se smatra da je pisao pod vidnim utjecajem Dostojevskog, i samog Dostojevskog. Prva je ona poznata dvojbe iz romana "Kuga" Alberta Camusa "Može li se bez Boga biti svetac?", na koju on daje potvrdan odgovor. A tu je i motiv samoubojstva, kojim se Camus bavio u svojoj filozofskoj studiji "Mit o Sizifu": "Postoji samo jedan zaista ozbiljan filozofski problem: to je samoubojstvo. Procijeniti vrijedi li život ili ne vrijedi patnje življenja, znači odgovoriti na temeljno pitanje filozofije".

 | Author: Profimedia Portret Fjodora Mihajloviča Dostojevskog (Frantisek Foltyn) Profimedia

Drewermann piše kako je Dostojevski preko svojih likova "preuzeo pogled na svijet bez Boga", što su mu mnogi njegovi suvremenici svojedobno predbacivali, imputirajući mu čak i ateizam. Ivan Karamazov, lik iz romana "Braća Karamazovi", tvrdi kako su nepravde i patnje nevinih na ovom svijetu argument koji ide u prilog ateizmu, a s druge strane pita se kako je moguće biti moralan bez Boga. Crkva, kao institucija, unaprijed je isključena iz ove jednadžbe. U središnjem dijelu romana "Braća Karamazovi", u "Legendi o Velikom inkvizitoru", koji simbolizira Crkvu kao instituciju, Veliki inkvizitor moli Isusa, koji se vratio na zemlju, da se ne pokazuje ljudima kako ne bi na taj način narušio autoritet Crkve.

Ono po čemu je Dostojevski jedinstven njegovi su kompleksni i neuhvatljivi karakteri. Radnja većine njegovih romana smještena je u tmurno velegradsko podzemlje, oko naizgled trivijalnih događaja, pri čemu je socijalna dimenzija njegove proze ostala u sjeni religioznih, etičkih načela koje Dostojevski opsesivno preispituje: pitanje krivice, slobode, ljudske patnje, postojanja i nepostojanja Boga... Neki književni kritičari primijetili su kako je Dostojevski "spiritualni autor" koji čovjeka vidi kao "srce u kojem se bore Bog i Sotona, a zalog je ljudski život". Zbog te osobine neki su psihoanalitičari ustvrdili za njega da je Dostojevski posjedovao "maštu masovnog ubojice" te da je upravo to ključ kojim je stizao do najskrovitijih dijelova ljudske duše. Krleža, koji je uz Josepha Conrada bio jedan od najpoznatijih kritičara djela Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, smatra ovog pisca poprilično trivijalnim. "Zamisao istočnog grijeha", piše Krleža, "Dostojevski je prenio u oblast narodne ruske svijesti kao jedan od najbitnijih elemenata ruskog nacionalnog osjećaja. (...) Zato, jer su spoznali svoju ljudsku manjevrijednost, Rusi (a to su kod Dostojevskog sve njegove ličnosti) skloni su samobičevanju, samopljuvanju, samoponiženju."

 | Author: ©️YURI GERSHKOVICH Ilustracija inspirirana knjigom 'Zapisi iz podzemlja' ©️YURI GERSHKOVICH

Dostojevski je bez ikakve sumnje aktualan i danas, iako je prošlo više od 200 godina od njegova rođenje. Po tome je, možda, usporediv jedino s Williamom Shakespeareom, koji je svojevrsna suprotnost Dostojevskom, a za kojeg bi se bez ikakvih ograda moglo reći kako mu je književnost "cilj, a ne sredstvo". Je li to, možda, razlog zbog kojeg je Shakespeareove bezvremenske likove moguće na vrlo jednostavan način adaptirati u današnje okruženje, što s Dostojevskim nije slučaj? Međutim, što je još jedan paradoks vezan uz Dostojevskog, to je moguće jedino u današnjoj Rusiji. Zbog čega je to tako? Možda je najbolji odgovor na to dao kontroverzni suvremeni ruski pisac Zahar Prilepin, militarist i veteran ratova u Čečeniji i u ukrajinskoj regiji Donjeck. U jednom intervjuu koji je dao srpskim medijima prije pet-šest godina, dok je boravio u Beogradu tijekom tamošnjeg Sajma knjiga, Prilepin je izjavio: "Po mojemu mišljenju, nema razlike između ruske povijesti 19. stoljeća i one iz desetog i sedamnaestog. Ta povijest bit će ista i u 22. stoljeću. Razlog je taj što u Rusiji ne postoji pojam napretka, te se u ruskoj povijesti jedni te isti likovi iznova pojavljuju iz stoljeća u stoljeće. Opisujući povijest dvadesetih godina 20. stoljeća, nisam vidio nikakvu razliku u odnosu na onu od prije pet stoljeća: tu su ličnosti koje postoje u ruskoj epici, ljetopisima, kod Dostojevskog..." Govoreći o vlastitom ratnom iskustvu, Prilepin je tom prilikom izjavio kako ne želi mistificirati to iskustvo, zato što mnogi događaji u ljudskom životu mogu imati veći utisak na ljudsku psihu nego što je to rat. Prilepin je pisac koji otvoreno zagovara ruski militarizam, pri čemu se poziva na Dostojevskog: "Prošle godine, kad sam šest puta bio u Donjecku, prvi put sam shvatio da u Rusiji stalno djeluju jedni te isti tipovi, iz stoljeća u stoljeće. Shvatio sam da u ratu pokazuju svoje najčudesnije, najdivnije crte. Ali o tome je već pisao Dostojevski. Ljudi idu u rat ne da bi ubijali nego da bi se žrtvovali. Ali ja sam to shvatio tek poslije, kad sam već spoznao istinu Dostojevskoga, kad sam je usporedio s vlastitim iskustvom. Riječi prethode svakom strašnom iskustvu, sve istine već su poznate." Krleža je, kao i Prilepin, vidio u Dostojevskom ruskog militarista koji je govorio o Kristu "kao da je gardijski lieutenant koji na parketima igra vals uz lirski zveket svojih salonskih ostruga": "Ruski Hristos jeste na svijetu zato da bude artiljerist i da puca iz topova za oslobođenje balkanskih Slavena i čitavog čovječanstva".

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.