Krleža: Ruski Hristos jeste na svijetu zato da bude artiljerist i da puca iz topova

Ove godine pada 140. obljetnica objavljivanja kratkog romana "Zapisi iz podzemlja" Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Ovim inovativnim romanom počinje veliko kreativno razdoblje ovog pisca, koji se smatra jednim od najznačajnijih književnika u povijesti. Dvije godine nakon ovog romana Dostojevski je objavio "Zločin i kaznu", svoju možda najpoznatiju i tehnički najsavršeniju knjigu. Prema unisono prihvaćenome mišljenju mnogobrojnih književnih teoretičara, Dostojevski je bio vrlo loš stilist, što je posljedica toga što je često pisao u oskudici s vremenom, odnosno s novcem, te da je nerijetko neispravljene rukopise predavao izdavaču koji ih je onda takve tiskao. Svoje najpoznatije djelo, roman "Zločin i kazna", Dostojevski je napisao za vrlo kratko vrijeme kako bi vratio kockarske dugove. Taj roman donio je Dostojevskom slavu, ali ga nije izvukao iz začaranog dužničkoga kruga: nakon što je otplatio kockarske dugove, ponovno je ostao bez novca. Izdavač ga je ucjenjivao i nudio mu 3000 rubalja za pravo da izdaje njegova djela, ali uz obavezu da uz "Zločin i kaznu" napiše još jedan roman. Nemajući izbora, Dostojevski je pristao. Na taj način, primjerice, nastao je njegov roman "Kockar". Ovaj svojevrsni paradoks, da je jedan toliko slavljen pisac ujedno bio loš stilist, na najbolji je način opisao Miroslav Krleža, koji je Dostojevskog usporedio s Don Quijoteom, ubogim vitezom "kome je umjetnost sredstvo, a nije cilj". On je Dostojevskog smatrao "poučnim slučajem propagande u umjetnosti, dosljedno sprovedene u djelo do krajnjih mogućnosti". Krleža je, također, što je vrlo zanimljivo, imajući u vidu današnje trendove u književnosti, smatrao Dostojevskog i nekom vrstom preteče autofikcijske proze, navodeći flagelantstvo, kršćansko ritualno samokažnjavanje na javnome mjestu, kao "glavni motiv njegove retorike", na osnovi čega su i nastali neki njegovi najvažniji likovi: Aljoša Karamazov, knez Miškin, Raskoljnikov, Marmeladov...