Kišne listopadske noći 1940. godine, na vrata Krležina stana u Radišinoj ulici u Zagrebu zakucao je nenajavljen gost, zapušten čovjek zlokobna izgleda.
Bio je to Pavle Bastajić, profesor sociologije sa švicarskom diplomom, piščev stari prijatelj i suborac s ljevice. Premda je bio urednik i novinar po emigrantskim komunističkim listovima, obrazovan i načitan čovjek, intelektualna karijera bila je debelo iza njega.
Bastajić je dvadeset zadnjih godina radio kao profesionalni ubojica.
Likvidirao je anarhiste, trockiste i sve druge koje je Moskva označila neprijateljima revolucije. Na nekoliko sačuvanih fotografija vidimo stroga, namrštena čovjeka, ozbiljna kao srčani udar. To je lice teško zamisliti u vedrom osmijehu. Naročito u okolnostima u kojima je posjetio Miroslava Krležu.
Bastajić se, naime, od lovca prometnuo u lovinu. Bježao je da spasi goli život.
Krleža Bastajića nije vidio od 1924. godine i možemo samo zamisliti njegovo zaprepaštenje ovim čudnim, nenajavljenim posjetom. Patrijarh hrvatskog komunizma još od dvadesetih bio je vodeći intelektualac hrvatske ljevice.
Putovao je na međunarodne komunističke skupove, obilazio Rusiju, pisao, agitirao, vodio ratove protiv režima, slao pomoć komunistima u Lepoglavu. No njegov je revolucionarni entuzijazam jenjao.
Zadnjih godina bio je s organiziranim komunistima u teškom ratu. Pa ipak, Krleža je bio magnet za ponižene i uvrijeđene, dezorijentirane i izbezumljene ljevičare u kaosu kakvoga ljudska povijest nije vidjela.
U “Marginalijama”, zapisima koje je pisao en passant, Krleža u seriji sličica daje plastičan portret svojega gosta, kojega je upoznao u Beču davne 1924. godine kad se Bastajić, nakon jednog atentata – možda je baš to bila njegova junačka inicijacija – sklonio u njegovu sobu.
– Bastajić – sjeća se Krleža – nije imao ni zimskog kaputa ni šešira, hranio se bijelim kavama, već kako bi mu tko platio u kavanama, a spavao je kojekuda, ponajviše po čekaonicama, pred jutarnjim vlakovima. Prespavao je dvije noći u pansionu gdje sam ja stanovao, kao moj gost.
Bavio se likvidacijama, političkim likvidacijama uime viših interesa po direktivama ruskih vlasti. Slomio se negda u Belgiji, točno se ne sjećam, godine 1931. ili 1932.
Likvidirali su tamo jedno lice, o kome je, prikupivši egzaktne podatke, stekao svoje nepokolebljivo uvjerenje, da su pretpostavke za likvidaciju toga čovjeka bile krive ili da je likvidiran nevin.
To je Krležina priča. Opet torzo. Opet nedorečenosti i jezik koji bujnu genijalnost piščeve fraze koristi kao masku za prikrivanje pune istine.
Pavle Bastajić, “glava skinuta s turskog kolca”, “violentni mladić”, “nositelj uloge u svakom slučaju tragične”, “bezazlena narav”, likvidirao je “neka lica” po Europi. Te su likvidacije, čini se, sve do 1930. ili 1931. bile serijske i išle su glatko sve dok Bastajić nije došao do nepokolebljiva uvjerenja da bi likvidacija jedne od tih osoba bila neopravdana pa se duševno slomio, a onda nakon dugih lutanja prošao križni put na kraju kojega zakucao je na njegova vrata!?
On je izmaknuo smrti “u nekoliko varijanata” a onda mu je glavu spasio sekretar koji je zabranio da ga se uspješno prikolje, “ako je to bilo u njegovoj kompetenciji na KPJ sektoru...”
Krleža je rekao mnogo i dojmljivo puno, ali je propustio reći ono najvažnije. Što ga je “ispunilo jezom”? Tko je “sekretar” koji ga je spasio, i zašto je to učinio – ako je Bastajić bježao od sekretarova, dakle zajedničkog poslodavca – Moskve, Staljina, Ćaće (Kominterne)?
Zašto ga je Bastajićev slučaj samo učvrstio u stajalištima o njegovim podacima za koje je već znao iz štampe, ali je istina za koju je on tada znao ili pretpostavljao poslije Bastajićevih svjedočanstava bila “još strašnija nego što je mogao pretpostaviti”, kako je rekao jednom od svojih biografa, Ivanu Očaku?
Jedan će viši sreski funkcionar dugo nakon rata zapitati Josipa Broza Tita sjeća li se da je o Pavlu Bastajiću bila riječ na V. partijskoj konferenciji u Zagrebu 1940.
Tito je odgovorio da se sjeća i da Bastajić pripada onim osobama koje bi o Staljinu i o staljinizmu, čini se, znale nerazmjerno mnogo više “nego svi mi drugi”. To je nova enigma. Što je to “nesrazmjerno mnogo više” – i to u konkurenciji Tita, Krleže, Čolakovića, Krajačića – mogao znati Pavle Bastajić?
Šutnja Miroslava Krleže uvodi nas u najmisteriozniju priču dvadesetog stoljeća na balkanskom jugu, u samo srce tajne. To je tajna komunističke revolucije.
Je li Krleža zapisao sadržaj tajanstvenog razgovora? On je bilježio i mnogo beznačajnije stvari. No zapisivati takve razgovore bilo je opasno: u NDH objava takvog Krležina zapisa – do kojega je redarstvo moglo doći u očekivanoj i posve logičnoj premetačini – bila je fantastična za Pavelića i njegov režim.
Jeziva priča o boljševizmu, ispisana perom prvog propagatora lenjinizma u Hrvata, zabilježena na temelju ispovijesti Staljinova egzekutora, pokajnika?
To bi odjeknulo ne samo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, to bi se čulo sve do Berlina, Moskve i Londona! Bi li režim mogao zamisliti išta bolje od činjenice da je Miroslav Krleža svojim zapisima potkrijepio sve kritike boljševizma koje je Ante Pavelić objavio u knjizi “Strahote zabluda”, tiskanoj malo prije rata?
Teško, no do tog čuda nije došlo.
Vlasti NDH do takvog zapisa nisu došle. Ako je pisac 1940. i napravio zabilješku o noćnoj seansi s Bastajićem, vjerojatno ju je već 1941. uništio. Morao je paziti što čuva: na jednom razgovoru s Pavelićem, kad je mislio da ga vode na strijeljanje, pohvalio se da upravo radi na tekstu o Anti Starčeviću.
Poglavniku je ta tvrdnja imponirala, i ne samo to – on je Krleži rekao da o Starčeviću, što se režima tiče, nije prisiljen pisati.
Citirao mu je stih iz Balada Petrice Kerempuha, u kojima Krleža Antu Starčevića opisuje kao “jedinog lampaša u krmežljivoj noći”. Krleža je Paveliću rekao da o Starome piše svojom voljom, jer to želi, i nitko ga ne prisiljava.
Knjiga "Staljinovi ubojice, Tito i Krleža", iz koje su izvađeni djelovi, u prodaji je na svim kioscima za 39,90
