"Politika me ne zanima, a nemam dobro mišljenje o političarima. Poznajem ih mnogo, ali... Ne razumijem zašto mnogi ugledni liječnici odlaze u politiku, umjesto da čovjeka liječe od gripe.. To mi nikad neće biti jasno", govori, kao sebi u bradu, naš sugovornik pa mi nastavljamo kronologijom, ne inzistirajući na "politizaciji". Biografskim redom: kao sin jedinac, odrastao je s obitelji u Bolču, selu nedaleko od Bjelovara, gdje je pohađao gimnaziju, igrao rukomet i odbojku: bio je kapetan odbojkaškog tima "iako nismo daleko dogurali".
Kao gimnazijalac je glumio u bjelovarskom kazalištu koje je vodio Eduard Edo Špoljar, iako je već kao dječak "znao da želi biti novinar". "To je nekad bio časan, zanimljiv izbor zanimanja. Uopće nisam dvojio, iako me gluma vukla. Moj je djed, kad bih kao dječarac napravio neku psinu, znao reći: 'Vidi ga, gluumac!', što je bilo krajnje posprdno", kaže uz smijeh Šiljak što nas vodi suvremenoj analogiji posprdnosti u onome "Vidi ga, novinar", pri čemu sugovornik klima s odobravanjem.
Dolaskom na studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti u Zagreb (uz nekoliko godina studija na Političkim naukama), gluma je opet iskočila kao (socijalni) prioritet. "Čim sam se dohvatio Zagreba, uključio sam se u studentsko kulturno umjetničko društvo (KUD) 'Ivan Goran Kovačić', gdje su bili stariji glumci Šovagović, Kojadinović, Črnko... Svi smo se, naravno, družili za šankom i u klubovima, bilo je to vrijeme posve opušteno.
"Ne bih, naravno, o njemu kao glumcu. Pa on je emanirao... Bio je nevjerojatan čovjek. Rudimentaran, iskonski Slavonac, sa svim onim divnim i zajebanim elementima. Nije se Šova dao zafrkavati, ali ljude nikad nije vrijeđao, bio je autoritet. Sjećam se, pored svega, njegove interpretacije Ujevićeve 'Svakidašnje jadikovke', najbolje ju je govorio od svih glumaca."
Od popisa dragocjenih kolega, "televizijskih ljudi" i novinara - uzora, naš sugovornik nerado radi prioritetnu listu, ali se raznježi na spomen Angela Miladinova "koji je bio jedan od najvažnijih figura modernog novinarstva i televizije: uz to što je bio demokratičan, uviđavan urednik mlađim kolegama", ili Ivana Hetricha, "spikera, redatelja i voditelja od kojega si uvijek mogao naučiti nešto novo".
"Hetrich je prije novinarskog posla bio prodavač knjiga u knjižari Kugli u Ilici, a malo se zna da je on i prvi kazallišni redatelj koji je diplomirao kod Branka Gavelle", kaže Šiljak. Ili Ratko Buljan (1943. - 1989.), "čovjek izuzetne inteligencije, glumac predivnoga glasa" s kojim je, uz Željku Marković (kasnije Fattorini), radio TV emsiju "Nedjeljom u 7" i "Mladi na ekranu".
Zajedno s kolegom sa studija i prijateljem, pjesnikom, povjesničarom umjetnosti Željkom Sabolom, koji je također rođeni Bjelovarac (1941. - 1991.), a koji je "opterećen predratnim grozotama u osvit rata izvršio samoubojstvo", Šiljak je kao maloljetnik, nepuni 18-godišnjak, primljen u partiju.
"Eh, Sabol i ja smo u jednom bjelovarskom listu 'popljuvali' nove lokalne tečajeve plesa kao nazadne i bezvezne jer nam je tako došlo, išlo nam je to tad na živce. Ali to su spazili drugovi i primljeni smo, ekspresno, u Savez komunista. Na Filozofski faks sam došao 1961. i već sam tad bio izbačen iz partije jer nisam pohađao sastanke. Uopće me to nije zanimalo, nije me bilo briga", kaže Šiljak.
U godinama između radijskih i televizijskih angažmana surađivao je i u tjedniku za politiku i kulturu Telegram, kad su ondje bili urednici "Petar Selem, Dubravko Horvatić, Mirko Bošnjak, Nenad Turkalj, Slavko Mihalić". "Bio sam u redakciji kad je 1967. objavljena famozna 'Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika'. Bilo je krvavo i čupavo, ja nisam sve političke nijanse tog događaja kužio, bio sam mlad, zelen", govori Šiljak.
