Kultura
1396 prikaza

Kum Baltazara: Kao mlad nisam imao za kruh

Pavao Štalter
Robert Anić/PIXSELL
Bile su to socijalističke 60-e kad su snimili tri serije o dobroćudnom profesoru, s porukama humanosti, a onda su se javili njemački ulagači

Pavao Štalter, 90-godišnji kum Baltazara i jedan od najistaknutijih autora čuvene Zagrebačke škole crtanog filma, scenograf, animator, scenarist i redatelj animiranih filmova kao što su "Maska crvene smrti" i "Kuća br. 42" te dobitnik mnogih domaćih i međunarodnih nagrada, izložit će svoje studentske radove na impozantnoj izložbi "Refleksije Bauhausa – Akademija primijenjenih umjetnosti u Zagrebu", koja se otvara 10. listopada u Klovićevim dvorima.

Na toj izložbi pokazat će se i radovi drugih studenata te Akademije, kao što su Jagoda Buić, Zlatko Bourek, Ordan Petlevski, Vasko Lipovac, Zvonimir Lončarić i Bruno Planinšek, koji su kasnije ostvarili respektabilne karijere i stekli ugled u umjetničkim krugovima. Međutim, ne radi se o jednoj od prigodnih izložbi u nizu, organiziranih u povodu 100. obljetnice Bauhausa.

Zgrada Kockica na Prisavlju REMEKDJELA Style Amerikanci oduševljeni: Titova arhitektura je čudesna

Riječ je o važnom projektu autora i kustosa izložbe Ane Medić iz Klovićevih dvora, Tonka Maroevića, koji je radni vijek proveo na Institutu za povijest umjetnosti, te Jasne Galjer s Filozofskog fakulteta, u kojem su oni istraživali utjecaje te najslavnije međunarodne škole za arhitekturu, dizajn i vizualne umjetnosti na studente zagrebačke Akademije primijenjenih umjetnosti.

"Akademija primijenjene umjetnosti pokrenuta je 1949., kad je Ernest Tomašević svoju grupu studenata s prve godine odveo u Starčevićev dom, gdje joj je bilo prvo sjedište prije nego što je smještena u Klovićeve dvore", počinje svoje prisjećanje Pavao Štalter te nastavlja:

Generacija velikih umjetnika

"U toj prvoj generaciji bili su pokojni Srđan Martić, Mladen Pejaković i scenograf Bogdan Debenjak, a on je došao na prijamni ispit iduće godine, sa Zlatkom Bourekom. Ja sam primljen na slikarski, a Bourek na kiparski odjel. Na prvoj godini bio sam u klasi Željka Hegedušića, a zatim sam izabrao Ernesta Tomaševića, čiji je racionalni pristup i specifičan program više odgovarao mojim predodžbama o likovnoj umjetnosti. Tomašević je pratio aktualna europska kretanja u umjetnosti i bio vezan uz arhitekturu i oblikovanje, no nije oponašao postojeće europske programe nego je studente upućivao na samosvojnu likovnu interpretaciju."

Na pitanje jesu li na Akademiji primijenjenih umjetnosti prenosili ideju čuvene škole Bauhaus, Štalter je odgovorio da je u pedesetim godinama prošlog stoljeća vladala velika nestašica. Primjerice, kad je išao na prijamni ispit, nije mogao kupiti kruh nego jedino jabuke, koje je jeo tri dana.

Profesor Baltazar | Author: Wikipedia Wikipedia

"Postojao je samo jedan udžbenik o likovnoj umjetnosti – Renakov ‘Apolo’, koji je imao sitne sličice kao poštanske marke. Teško se dolazilo do literature, o novostima iz Europe čuli bismo jedino na predavanjima, tako da smo o Bauhausu doznali tek kasnije na studiju. Znali smo da je tadašnja arhitektura bila historicistička i da je Bauhaus napravio revoluciju pronalaskom napregnutog betona i drugih materijala, koji su znatno pojeftinili gradnju i omogućili slobodnije izražavanje. Ta predodžba o novoj arhitekturi, unutrašnjoj i vanjskoj, bilo nam je zajedničko s Bauhausom, no svaki umjetnik ima svoj ključ za umjetnost", kaže Štalter.

Akademija primijenjenih umjetnosti postojala je samo pet godina, a prema dostupnim materijalima postoje indicije da je ukinuta zbog tri razloga: zbog nemogućnosti industrije da proguta nove primijenjene umjetnike, zatim zbog sukoba s likovnom akademijom i zbog političkih razloga, odnosno želje Beograda da akademija takvog profila postoji samo u federalnom centru bivše Jugoslavije. Što je istina?

Profesor Baltazar Probajte pogoditi Kultura Među najpopularnije likove iz europskih crtića upao i - Baltazar!

"Postojale su razne priče i svatko ih je interpretirao na svoj način. Pravi razlog ukinuća Akademije bila je financijska kriza u Hrvatskoj i smatralo se da to novo može malo pričekati. Naš program je bio univerzalniji i mi smo mogli slobodno ići u druge odjele, primjerice, Lončarić je više bio na odjelu kiparstva nego slikarstva. I radili smo u praksi: s Lončarićem sam napravio veliku kompoziciju u umjetnome mramoru za hidrocentralu u Dravogradu. Neki studenti radili su panoe i grafička rješenja s arhitektima za Svjetsku izložbu u Jakarti, a Pejaković je s Richterom radio na izložbi u Kanadi. Dakle, bavili smo se dizajnom prostora, od žlice i vilice do cjelokupnog interijera kako bi se u tom prostoru osjećali dobro i smireno", kaže Štalter.

Pavao Štalter je rođen u Baranji, u Karancu, 1929., u obitelji učitelja i domaćice, osnovnu školu je završio u Mađarskoj, a gimnaziju u Osijeku.

"Otac nije bio likovno obrazovan, ali je bio iznadprosječno muzički nastrojen, imao je apsolutni sluh i svirao je orgulje", kaže Štalter, koji je ljubav prema crtanju otkrio kao dijete, kad mu je neki čovjek donio na dar kamenu ploču za crtanje i na njoj mu nacrtao konja i kola. "To me toliko oduševilo da sam po toj ploči neprekidno crtao motive iz priča koje mi je otac čitao. Ta želja za crtanjem ležala je u meni, a led je probijen kad sam položio prijamni ispit na Akademiji", kaže.

Već 1970. stigao do MoMa u New Yorku

Štalter je nakon završetka Akademije veći dio karijere surađivao sa Zagreb filmom, no radio je i ilustracije za Školsku knjigu te vrlo ekspresivne scenografije za predstave, primjerice, za "Gloriju" Georgija Para na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Sudjelovao je u radu više od 86 animiranih filmova kao scenograf, glavni crtač, scenarist, animator i redatelj, no posebno se istaknuo kao vrstan slikar pozadina radeći za gotovo sve redatelje slavne Zagrebačke škole crtanog filma, koja je sredinom prošlog stojeća napravila kopernikanski obrat u svijetu animacije. Radio je i špice za Animafest.

"S animiranim filmom susreo sam se prvo kao scenograf 1958., kad sam radio na filmu ‘Balada’ Ive Vrbanića", prisjetio se Štalter.

Pavao Štalter | Author: Privatna arhiva Privatna arhiva

Njegove scenografije za filmove kritičari su opisivali kao maštovite likovne radove koji ugođajem, ritmom i sentimentom oplemenjuju filmove drugih autora, a njega kao strpljivog, pedantnog i predanog scenografa i crtača. No njegovi afiniteti i talent usmjeravaju ga prema autorstvu i Štalter početkom 60-ih godina prošlog stoljeća debitira šarmantnim filmom "Peti", u kojem je bio scenarist, scenograf i glavni crtač te koredatelj sa Zlatkom Grgićem.

"Taj film je skrivena društvena satira o gudačkom kvartetu kojeg počinje ometati pijani gost, glupan i neznalica, jer također želi svirati violinu premda nije muzičar, a kad ga prihvate, uništi Schubertov kvintet", kaže Štalter, koji je za taj film dobio nekoliko nagrada i priznanja.

Pero Kvesić, književnik Pero Kvesić Kultura 'Krležu sam posjetio gripozan. Tri dana poslije bio je mrtav'

Zatim je realizirao crtani film "Kutije", a 1969. slijedi izuzetno ostvarenje, turobna "Maska crvene smrti", o pošasti kuge, koje je bilo značajno za njega, ali i za Zagrebačku školu animiranog filma. U tom najpoznatijem i najnagrađivanijem Štalterovu filmu korištena je prvi put u svijetu tehnika animacije oslikanih površina, koja je postala njegova prepoznatljiva autorska karakteristika.

"Scenarij za film ‘Maska crvene smrti’ napisali su prema priči Edgara Alana Poea Zdenko Gašparović i Branko Ranitović, ja sam napravio scenografiju i animaciju te bio glavni crtač, a režirao sam ga s Ranitovićem. Komercijalni direktor Zagreb filma naše je filmove prodavao po cijeloj Americi, pa je tako knjiga snimanja za ‘Masku…’ bila izložena 1970. na festivalu koji u MoMa-i u New Yorku. Jedan od direktora tad najveće izdavačke kuće u New Yorku uočio je novu tehniku animacije oslikanih površina kakva se do tada još nije radila i odlučio je kupiti taj film premda su postojali samo crteži i naslikane folije", kaže Štalter.

ZG škola crtića postala svjetski slavna

U 70-ima je radio jednominutne filmove, u kojima je istraživao likovne tehnike, kao što su "Duša", "Kubus" i "Konj". Kao glavni animator surađivao je na Bourekovoj "Mački", a kao suautor s Bourekom u hrvatsko-kanadskom igrano-animiranom filmu "Man the Polluter".

Realizirao je i bajkoviti film "Sedam plamenčića", o djedu Vjestu i njegova tri unuka, zatim nostalgičnu "Kuću br. 42", koja je bila obasuta nagradama diljem svijeta i koja se smatra jednim od zadnjih klasičnih ostvarenja Zagrebačke škole crtanog filma, te "Posljednju stanicu", prema scenariju Pere Kvesića.

"Kod ‘Kuće br. 42’ pošao sam od stare požutjele crno-bijele fotografije glavnog zagrebačkog trga s kraja prošlog stoljeća, koja prikazuje jednu zgradu s pekarnicom.", prisjeća se nastanka filma, u kojem se koristio izravnim nanošenjem uljane boje na cel, što stvara dojam prostornosti i tehnike kolaža.

Pavao Štalter | Author: Privatna arhiva Privatna arhiva

"U jednom trenutku sve oživi, i stanovnici kuće i prolaznici. Među njima nastaju međuodnosi i mi vidimo kroz stakleni izlog lokala ljude za stolovima, žene na prozorima, pekara u vratima, prolaznike i ljude koji izlaze i ulaze u kuću… Svi oni postaju dio ulične scene koju na kraju kamera jednog fotografa ponovno pretvara u požutjelu crno-bijelu fotografiju", kaže Štalter.

Štalter je također realizirao pet filmova u četvrtoj seriji o profesoru Baltazaru, najuspješnijem inozemnom projektu Zagrebačke škole crtanog filma, kojem je upravo on dao ime.

Pero Kvesić, književnik Kultura 'Kaptol nas je uz pomoć Partije cenzurirao još u socijalizmu'

"Baltazar je nastao iz potrebe da se mi zaposlimo. Morali smo prijaviti neki novi projekt na natječaj Ministarstva kulture, ali nismo imali ideju. U to vrijeme, 1968. godine, prikazivala se na televiziji kratka serija ‘Laku noć, djeco’, u kojoj su djeci pričali priče. U razgovoru sa Zlatkom Grgićem iskristalizirala se ideja o novom animiranom filmu, u kojem glavni lik neće biti čarobnjak nego mali dobroćudni profesor koji pomaže stanovnicima Baltazar-grada. Prvi film napravio je Grgić, zatim su Ante Zaninović i Boris Kolar sve likovno doradili, a onda su se uključili i ostali. Napravili su tri serije po 13 filmova, koji su svojim moćnim bojama, pozitivnom energijom i humanim porukama privukli gledatelje. Onda se pojavio producent iz Hamburga, koji je postao sufinancijaš, a uključila se i kölnska televizija, koja je naručila i četvrtu seriju ‘Baltazara’ s idejom da na njemačkoj televiziji emitiraju petminutne filmove između dva programa. I u toj četvrtoj seriji ‘Baltazara’ surađivao sam sa Zlatkom Grgićem, Zdenkom Gašparovićem i Milanom Blažekovićem", rekao je kum Baltazara.

Kako je bilo raditi u Zagreb filmu, gdje je stasala generacija izvrsnih crtača koji su kasnije postali planetarno poznati pod zajedničkim imenom Zagrebačka škola crtanog filma i koja je inaugurirala crtiće s društvenom metaforom?

Bourek je u ratu bježao od konc-logora

"Rad u Zagreb filmu shvaćao sam kao autorsku suradnju. Kad je netko imao ideju, svi smo o njoj raspravljali, ponekad i vrlo kritički. Tako se postizala veća kvaliteta i bolji rezultati. Uspjeh jednoga bio je i uspjeh svih nas. Sredina je bila vrlo stvaralačka i poticajna. Kad sam htio raditi ‘Dvorac’ po Kafki, Grgić mi je rekao: ‘Čuj, pa ti radiš ilustraciju tog romana, to nema smisla’. Onda sam napravio film situacije s kutijama od šibica koje guraju dva čovjeka. Oni su djelovali kao da su u ogledalu i ne mogu se sresti, pa se nije znalo jesu li to dva čovjeka ili je drugi samo odraz prvoga", pojasnio je Štalter.

Jesu li bili svjesni da su svojim filmovima u kojima su izrazili filozofski svjetonazor sredine prošlog stoljeća i u kojima je dominirala društvena satira, te groteska i komika, stvarali povijest?

"Ne, to nam uopće nije palo na pamet! Da smo tako razmišljali, onda tek ne bi ničeg bilo. Dok se traži novo, onda se i napreduje, a onog trenutka kad počnete proizvoditi istu robu, počinje propadanje", ističe Štalter.

Na pitanje je li bilo cenzure Štalter je istaknuo da je tadašnji direktor Zagreb filma velikog umjetnika Vladu Kristla smatrao previše revolucionarnim jer je u "Don Kihotu" uveo puno noviteta.

Pavao Štalter | Author: Privatna arhiva Privatna arhiva

"Taj činovnik je rekao Kristlu: ‘Dok sam ja direktor, nećeš moći raditi kod nas!’ Ne znam je li postojao još neki razlog, ali ta me izjava zaprepastila", rekao je Štalter.

Jesu li u to zlatno doba Zagrebačke škole crtanog filma mogli dobro živjeti od animiranog filma?

"Rad na filmu bio je moj način života. Kad sam išao s obitelji na ljetovanje, nastojao sam se što brže vratiti kako bih mogao nastaviti raditi i kako netko drugi ne bi uzeo moj dio kolača. Mi nismo bili zaposleni u Zagreb filmu nego smo kao slobodni umjetnici radili za honorar. Ako smo prošli na natječaju tadašnjeg Ministarstva kulture, dobili bismo novac za proizvodnju filma i za naše honorare. U početku smo bili bolje nagrađeni, a onda se počela množiti birokracija, koja je tražila stalnu plaću, a u film se uopće nisu razumjeli. Bilo je faza kad sam malo zarađivao, pa sam morao raditi ilustracije i scenografije za predstave da pokrpam rupe u kućnom budžetu", kaže.

Pero Kvesić Pero Kvesić: Life Kako sam postao šaptač lisicama na Tuškancu

Zadnji filmski projekt Pavla Štaltera i Zlatka Boureka bio je "Wiener Blut/Bečka krv", potresan i vizualno bogat film o holokaustu. Prvom dijelu filma, koji se više bavi njemačkim slikarima između dva rata, više je pridonio Štalter, a Bourekov jezik i senzibilitet dominantni su u drugom, koji se događa u staračkom domu.

"Na filmu smo radili dvije godine i nitko nam nije htio pomoći, a mlađi animatori tražili su 8000 kuna mjesečno, što nismo imali jer smo dobili nedovoljno novca", kaže Štalter, pojašnjavajući da je film bio vrlo složen – dnevno nisu mogli napraviti više od četiri-pet sekundi filma.

No ipak su ga završili i premijerno prikazali na Festivalu tolerancije 2014. godine.

"Scenarij je napisao Bourek, smjestivši priču u razdoblje Drugog svjetskog rata, kad gospođa Salika odlazi u židovski starački dom s nadom da će tamo naći mir. Ali dogodi se suprotno. Nakon kazališne predstave stanovnici doma nestaju i na stolcima ostaju samo njihovi brojevi, što sugerira da su završili u plinskim komorama. To je vrlo osobni Bourekov film. Njegova baka je bila Židovka i on je morao u vrijeme Drugog svjetskog rata otići u šumu da ne završi u njemačkom logoru. Djetinjstvo mu je bilo prekinuto i film je zapravo refleksija na sve strahote koje je prošao", kaže Štalter.

Socijalizam nije bio raj, ali desničari su hodanje unazad

S obzirom na to da je Štalter veći dio života preživio u socijalizmu u bivšoj Jugoslaviji, kad su ljudi imali veća socijalna, zdravstvena i radna prava negoli danas u liberalnom kapitalizmu, pitamo ga koji je sistem iz njegove perspektive bio bolji.

"Nikad nije bilo dovoljno dobro. Mi smo živjeli u sistemu koji je samo na početku, odmah nakon Drugog svjetskog rata, bio rigidan, a onda je pomalo postajao sve liberalniji. Rusi su svojim uređenjem pokopali komunizam za sva vremena, a Kinezi su shvatili da, ako žele opstati u svijetu u kojem im je dominantni suparnik Amerika, moraju na društvo gledati iz tržišne perspektive. Gdje će Kinezi završiti, to ćemo tek vidjeti jer je Trump tek počeo trgovinski rat. Tajna je u Hegelovoj dijalektici: Sistemi se moraju stalno mijenjati i prilagođavati, inače se pretvaraju u svoju suprotnost. To se potvrdilo i u našem slučaju. Previše ljudi nije ništa radilo, a to nije u skladu s ljudskim organizmom", tvrdi Štalter.

Pavao Štalter | Author: Robert Anić/PIXSELL Robert Anić/PIXSELL

Što misli o nacionalističkim, ultradesnim i ustaškim ili neofašističkim ideologijama koje zadnjih godina oživljavaju u Hrvatskoj, ali i u drugim europskim zemljama?

"To je sve jako negativno i ne može se ničim opravdati. To je kao da se kotač okreće unatrag, a ići unatrag je totalno besmisleno. To se događa u zemljama u kojima su ljudi nezadovoljni ili ne mogu ostvariti uspjeh i onda se hvataju nacionalističkih ideologija, koje su uvijek pola koraka do rata. I ovaj populizam također je korak unatrag. Činjenice govore bez mene - ljudi odlaze iz Hrvatske, sad nas je gotovo pola milijuna manje. Ovo ne može opstati, trebamo se jako uozbiljiti", zaključuje Pavao Štalter.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.