Najavimo li razgovor koji slijedi kao intervju sa spisateljskim i imenjačkim parom, Alexandrom Coelho Ahndoril (1966.) i njezinim godinu dana mlađim suprugom Alexanderom, samo će najzagriženiji pratitelji njihova rada i poznavatelji prilika u svijetu skandinavskih kriminalističkih romana znati o kome je riječ. No kažemo li, umjesto toga, da smo razgovarali sa spisateljskim duom iza pseudonima Lars Kepler, potrebe za dodatnim objašnjenjima biti neće. Iako su oboje i prije udruživanja snaga bili poznati pisci, tek im je serijal o Jooni Linni donio svjetsku popularnost, a sedam njegovih nastavaka (“Hipnotizer”, “Paganinijev ugovor”, “Svjedok vatre”, “Noćna mora”, “Uhoda”, “Lovac na zečeve” i “Lazar”) dosad je prodano u više od 14 milijuna primjeraka i prevedeno na 40 jezika. Na hrvatskom ih možemo čitati zahvaljujući zaprešićkoj Frakturi, a u prijevodu Sandre Ljubas izašao je i “Lazar”, najkrvaviji i najbrutalniji uradak iz Kepler radionice, bio neposredan povod razgovoru što smo ga s autorima vodili.
‘Lazar’ je sedma je knjiga iz serijala o Jooni Linni. Odakle crpite inspiraciju za sve te silne nastavke njegove priče?
Sa svakom novom knjigom imamo osjećaj da ćemo napisati najuzbudljiviju knjigu na svijetu. Naši glavni likovi, Joona Linna i Saga Bauer, ne prestaju nas fascinirati, još smo vrlo znatiželjni da vidimo kako će se nositi s prilično teškim situacijama kojima ih izlažemo.
Koji vam je dio ovog, prilično brutalnog romana, bilo najteže napisati?
Saga i njezina uža obitelj u ‘Lazaru’postaju vrlo ranjive. Još nam je teško čitati dijelove u kojima se Sagin svijet sruši.
Na samom početku vaše zajedničke spisateljske karijere neki su novinari nagađali kako je ‘Lars Kepler’ zapravo pseudonim velikog Henninga Mankella. Kako je to utjecalo na vas, tad relativno mlade autore?
U našoj branši nije ništa neobično pisati pod pseudonimom. Zato nas je jako iznenadilo kad su švedski i strani novinari počeli razvijati nevjerojatne teorije o identitetu Larsa Keplera. Premda je možda najviše iznenađen bio Henning Mankell.
Je li Lars Kepler za vas više od pseudonima? Neka vrsta katalizatora ili štita?
Lars Kepler izuzetno je važan za naš zajednički rad. Bili smo pisci mnogo prije nego što smo počeli pisati skupa i bilo nam je teško pronaći zajednički stil. Lars Kepler pokazao se kao ključ rješenja. Čim smo shvatili da nam treba treći autor kako bismo zajedno pisali, sve su brige nestale. Odmah smo znali kakve priče piše i u kojem tonu.
Čitatelji izvan skandinavskih granica često se pitaju odakle dolaze svi ti krimići, što se to krije pod površinom naoko idealnih skandinavskih društava. No krije li se išta pod površinom ili mirnoća i društveni sklad ohrabruju skandinavske autore na pisanje ovakvih teških priča?
U Skandinaviji imamo dugu tradiciju pisanja i čitanja krimića. Također smo navikli promatrati društvo kroz kritičke naočale. Kad se dogodi zločin, nije to samo krivica pojedinca, to je neuspjeh cijelog društva.
Skandinavski noir je poznat i zbog sličnosti koje se često pojavljuju u psihološkim profilima njegovih protagonista i antagonista. Čini se kako nitko, osim možda vašeg Jureka Waltera, nije ultimativno dobar ili zao. Koliko vam je, kao autorima, teško ostati imuni na suosjećanje prema likovima, čak i onim najgorima?
Empatija je u našem pisanju daleko najvažnija stvar. Ako vam nije stalo do likova, nije važno koliko je zaplet koji stvorite intrigantan. Možda se zato naše knjige doživljavaju tako zastrašujućima, jer smo sasvim blizu i duboko suosjećamo sa svakom žrtvom. Ali empatija se proteže i na počinitelje, uključujući Jureka Waltera. Ne želimo prikazivati ljude kao isključivo dobre ili zle. Naši likovi su kompleksni, baš kao i ljudi iz stvarnog života. Jureku su nanesene stravične nepravde i on je užasno povrijeđen. No suosjećati s osobom ne znači nužno i odobravati njezine životne izbore.
Ako se, kako u romanu implicirate, patologije pojedinaca mogu ispratiti sve do djetinjstva, gdje leže zasade lošeg ili posve neučinkovitog društva?
Svi ljudi imaju snažan osjećaj za pravdu. Nepravedno društvo u kojem se pravila igre doživljavaju namještenima razdvojit će ljude. Da bismo vjerovali u demokraciju i radili na poboljšanju, mora postojati prevladavajući osjećaj zajedništva i solidarnosti.
Pretpostavljam da dugotrajna veza s junakom, pa bio on i živopisan poput Joone, pred vas kao pisce postavlja određene izazove. Kako održavate svoj interes za njega živim i kako njega održavate tako zanimljivim čitateljima?
Naši glavni likovi ne prestaju nam biti zanimljivi. Živimo usporedo s njima i kroz svaku knjigu sve ih više upoznajemo, ali još ima nevjerojatno puno toga o čemu ne znamo ništa. Možda nas upravo ta znatiželja vuče naprijed.
Čitateljski je dojam da se u ‘Lazaru’ bavite načinima suočavanja s ultimativnim zlom. No postoji li samo jedan ispravan način? I imamo li na umu da ne postoji jednostrano dobra ili jednostrano loša osoba, možemo li razgovarati o pojmovima poput ‘ultimativnog zla’?
Jurek Walter naprosto jest najstrašniji lik s kojim smo se ikad susreli, ali i on ima svoje razloge za to što radi. Ne mislimo da se itko rađa zlim ili u sebi nosi metafizičko zlo. Iako nas Jurek plaši, zapravo nam ga može biti žao. Ali njegova sposobnost manipuliranja drugima i navođenja na zlo zastrašujuća je, prava noćna mora.
Prije zadiranja u polje književnosti, oboje ste na neki način bili uključeni u kazalište; Alexandra je kratko studirala glumu, a Alexander je napisao nekoliko drama. Koliko je proces pisanja sličan kazališnim postupcima pripreme za predstavu? Prolazite li i vi, pišući, kroz određene promjene i koliko se teško vratiti u normalu nakon što je rukopis predan urednicima?
Svaka je knjiga dugačak proces koji, naravno, duboko utječe na nas. Uvijek ciljano istražujemo materiju ovisno o radnji knjige, ali ono što mi radimo je pisanje, jer upravo to trebamo da bismo bili sretni. Sa žarom se posvećujemo pričanju tih ljudskih priča. Što je vrlo slično kazalištu. U oba slučaja služite se tekstom da stvorite likove od krvi i mesa, čije postupke želite učiniti logičnima i razumljivima.
U jednom ste intervjuu izjavili kako su krimići žanr prepun optimizma jer kaos pretvaraju u red. Je li tome, govorimo li o ‘Lazaru’, doista tako? Možda ponekad u društvu i može postojati osjećaj zadovoljstva, no može li isto osjetiti i zločinom oštećen pojedinac?
Istina je da se u ‘Lazaru’ događa mnogo mračnih stvari. Ali za nas je temelj, kao i za sve naše knjige, jedno pozitivno putovanje. No daleko od toga da nije komplicirano i teško. Prijelaz od nepravde prema pravdi ima svoju tamnu stranu i vrlo visoku cijenu.
Osim Joone Linne, i Saga Bauer je vrlo važan lik u vašim romanima. Kakva je ženska uloga i koja je ženska pozicija, kad govorimo o spisateljicama kao i o policijskim službenicama i inspektoricama, u ovom dominantno muškom diskursu?
I muškarce i žene uvijek pokušavamo prikazati kao slojevite i nestereotipne. Danas se muško dominiranje književnošću čini zastarjelim, a isto se odnosi i na policiju. Ne možemo prihvatiti da se nepravde događaju 10 11 samo zato što postoje već stotinama godina. Stoga se trudimo suprotstaviti se svim oblicima diskriminacije, kako u stvarnosti, tako i u fikciji.
Irski pisac John Connolly jednom je rekao kako se mnogo toga o društvu, kao i o stupnju društvenog povjerenja u pravosudni i zakonodavni sustav, može reći temeljem dominantnog tipa istražitelja u kriminalističkim romanima iz nacionalne produkcije. Kako biste to prokomentirali? Budući da ste kao svojega glavnog junaka odabrali policijskog djelatnika, možemo li iz toga zaključiti da vi i švedska javnost vjerujete u švedski pravosudni sustav?
Naravno da nema savršenih sustava, ali švedski na mnogim razinama funkcionira prilično dobro. No pri pisanju krimi-romana usredotočite se na zločine koje je vrlo teško riješiti, zločine s kojima se uobičajeni policijski način rada ne može nositi. I Joona i Saga izuzetni su policajci i zato prihvaćaju te neobične i ekstremne slučajeve. Nije stvar povjerenja ili nepovjerenja u pravni sustav – nego o pričama koje ostaju zanemarene.
Zločini, posebno oni počinjeni nad ženama i djecom, događaju se svakog dana, čak i svake minute. Osjećate li kao pisci veću odgovornost kad pišete o njima?
Vjerujemo da je stvarno nasilje jedan od razloga zašto se uopće piše i čita o kriminalu i nasilju. Ne radi se o tome da netko nasilje voli, radi se o tome da ga mrzi i ima potrebu razumjeti zašto do njega dolazi. U svojim pričama nikad ne koristimo stvarne slučajeve jer tad postoje stvarne žrtve i stvarna rodbina. No iako je poanta naših knjiga da budu uzbudljive i zanimljive, one su ujedno platforma za dublju raspravu o odgovornosti društva i pojedinca.
Vaši prikazi nasilja ponekad su vrlo živi, stvarni i brutalni. Zašto vam je tako bitno uvjeriti čitatelje da se nasilje o kojem pišete ne događa samo na stranicama knjiga?
Nevjerojatno velika količina istraživanja stoji iza našeg rada i nikad ne želimo glorificirati nasilje – želimo ga opisati upravo onako groznim kao što i jest. Često susrećemo policajce i osoblje hitne pomoći koji nam zahvaljuju što autentično opisujemo te situacije.
Zbog promocije svojih knjiga često putujete. Primjećujete li da u različitim zemljama čitatelji pokazuju interes za različita pitanja iz vaših knjiga?
Svaki je čitatelj drugačiji i uvijek ih je jednako lijepo upoznati. Imamo veliki zajednički interes, a to su priče ovog tipa.
S obzirom na vrstu knjiga koju pišete, jeste li se ikad susreli s nekim neobičnim obožavateljima ili morali nositi s nekim neugodnim situacijama?
Mnogi ljudi se jave i žele nam dati ideju za sljedeću knjigu. Obično im savjetujemo neka i sami počnu pisati, a ponekad to doista i učine. Jedan je danski novinar, nakon što nas je intervjuirao, odlučio okrenuti ploču i postati pisac.
Na početku pisanja ovog serijala izjavili ste kako planirate napisati osam nastavaka. Jeste li već isplanirali veliko finale i postoji li nešto što biste mogli podijeliti s čitateljima?
Nemamo pojma zašto smo rekli točno osam knjiga. Tad nam se to činilo strašno puno. Sad se više ne želimo ograničavati nego namjeravamo nastaviti pisati sve dok nas zanimaju naši likovi i dok osjećamo žarku potrebu da ispričamo te mračne, zlokobne, zloguke i okrutne priče.
