Legenda o Chelsea Hotelu. Ključeve su imali Bob Dylan, Leonard Cohen, Andy Warhol

Hotel Chelsea u New Yorku do danas se smatra jednim od najvećih simbola njujorške umjetničke baštine. Unutar njegovih zidova boravili su Bob Dylan, Andy Warhol, Patti Smith, Oscar Wilde, Arthur Miller, Dylan Thomas, Leonard Cohen... Drugim riječima, hotel je postao dom za brojne svjedoke ključnih trenutaka kulture 20. stoljeća, a o tome što se sve tamo događalo i danas kruže brojna svjedočanstva i sjećanja.

Hotel je otvoren još 1884. godine te je tad bio najviša zgrada u New Yorku. Projektirao ga je arhitekt Philip Hubert, a apartmani su većinom bili rezervirani za građevinske radnike, osim onoga na najvišem katu, gdje se smjestio umjetnički studio. Velika prednost bila je i dobra zvučna izolacija u zidovima koja je kasnije omogućila glazbenicima da žive s piscima. Nakon bankrota 1905. godine u potpunosti su ga prenamijenili u hotel, a gostima je bila ponuđena opcija da sobu plaćaju nekim oblikom umjetnosti ili pak u hotelu žive besplatno u zamjenu za buduće radove. Nakon Drugog svjetskog rata cijene su drastično pale te je Hotel Chelsea postao magnet za siromašne umjetnike kojima je trebalo sjedište pa je tako privukao, primjerice, Jacksona Pollocka i Dylana Thomasa.

Unatoč činjenici da su živjeli u hotelu, među stanovnicima je vladao vrlo izraženi osjećaj zajedništva, a već početkom 50-ih godina Hotel Chelsea postao je središte nove avangarde koja je tamo uživala u umjetničkoj slobodi i razvratničkim sklonostima. Upravo je tamo Bob Dylan skladao svoj album "Blonde on Blonde", a Andy Warhol snimio scene za svoj film "Chelsea Girls" (1966.), u kojem je objedinio ljepotu i opasnost njujorškog undergrounda 60-ih godina.

Film "Chelsea Girls" žanrovski se može opisati kao art-house film, ali s godinama je postao dio mainstreama, a sastoji se od 12 kratkih filmova koji sadržavaju razgovore s Warholovim zvijezdama ili njihove monologe. Glumci se nalaze ispred kamere koja je na stalku, a jedina uputa koju su dobili bila je da nastave pričati dok se film ne potroši. Warhol je također odlučio koristiti se podijeljenim ekranom i tako dodatno raspršiti narativno vrijeme u filmu, no neki kritičari nisu bili impresionirani. Među njima je bio i kritičar Roger Ebert, koji je rekao da je Warhol "odlučio iskoristiti podijeljeni ekran kako bismo, dok jedna njegova zvijezda ne radi ništa na lijevom ekranu, mogli gledati kako i druga njegova zvijezda također ne radi ništa na desnom ekranu".

Velški pisac Dylan Thomas, koji se do danas smatra jednim od najoriginalnijih pjesnika suvremenog engleskog jezika, u Chelsea je stigao u listopadu 1953. godine. Nakon što se već ranije proslavio kao pjesnik svojim zbirkama "18 pjesama" (1934.), "Dvadeset pet pjesama" (1936.) i "Zemljovid ljubavi" (1939.) te svojom pjesmom "Ne idi tiho u tu dobru noć" (Do Not Go Gentle Into That Good Night), Thomas je u New Yorku trebao nadgledati probe za svoju radio dramu "Pod Milk Woodom", koja obrađuje temu života u jednom velškome mjestu. U Chelsea ga je uputila njegova asistentica Liz Reitell, koja je odmah po njegovu dolasku primijetila da je on u izrazito lošem zdravstvenom stanju. Otprilike dva tjedna nakon dolaska Thomas je pao u komu u svojoj sobi 205 zato što je, navodno, popio 18 čistih viskija. Preminuo je u bolnici 9. studenoga 1953. godine od posljedica upale pluća, otekline na mozgu i masne jetre. Sredinom 60-ih upraviteljem hotela postao je Stanley Bard, koji je na toj poziciji naslijedio oca. Upravo je njegova naklonost umjetnicima (i ovisnicima) bila ključna u daljnjem održavanju umjetničke aure hotela. Bio je fleksibilan oko dogovaranja naknada za najam sobe, umjetnička djela koja je dobivao u zamjenu često je držao izložena u predvorju Chelseaja, ali imao je sklonost prikrivanja incidenata i često je u hotel puštao samo one koje je on smatrao dovoljno zanimljivima.

Karnevalska atmosfera u hotelu privukla je i brojne slavne parove. Pomahnitala okolina, nekontrolirana upotreba droge te uživanje i patnja zbog ljubavi postali su osnovni pokretač kreativnih procesa te je hotel obilovao susretima ispunjenima euforijom, kaosom i tragedijom. Sid Vicious, basist benda Sex Pistols, doselio se u sobu 100 u Chelseaju 1978. godine sa svojom djevojkom Nancy Spungen. Nedugo nakon toga Nancy je u sobi pronađena mrtva, a ispostavilo se da je probodena nožem koji je pripadao Viciousu. Iako je bio glavni osumnjičeni, Vicious nikad nije dočekao konačnu presudu jer je preminuo četiri mjeseca kasnije od posljedica predoziranja.

"Policija je upravo uhitila Sida Viciousa jer je u Hotelu Chelsea nožem ubio svoju dvadesetogodišnju djevojku, a onda sam na vijestima vidio kako gospodin Bard govori: 'O da. Često su se opijali i vraćali jako kasno.' Ovdje puštaju svakoga, ovaj hotel je opasan. Čini mi se da je svaki tjedan netko ubijen", napisao je Andy Warhol 12. listopada 1978. godine u svojem dnevniku. Edie Sedgwick, američka glumica i jedna od najpoznatijih muza Andyja Warhola, također je odsjedala u Hotelu Chelsea, a 1966. godine izazvala je požar u svojoj sobi. Naime, unatoč neprestanim upozorenjima Leonarda Cohena, zaspala je s upaljenim svijećama. Nakon požara preselili su je u sobu gdje je bila pod stalnim nadzorom jer su je smatrali psihički nestabilnom, ali ubrzo je imala i živčani slom te je napustila hotel. Glumica i slikarica Janet Hoffmann, poznatija kao Viva, u Chelseaju je također postala jednom od Warholovih superzvijezda. Tijekom boravka u hotelu u jednom je trenutku zaključila da joj je soba premalena te je taj problem riješila tako što je probila rupu u zidu kako bi spojila svoju sobu sa susjednom.

Leonard Cohen, koji je također jedno vrijeme boravio u Chelseaju, opjevao je hotel u svojoj pjesmi "Chelsea hotel #2" iz 1974. godine. Pjesma govori o njegovoj ljubavi prema djevojci s kojom je provodio vrijeme u hotelu, a sam je kasnije priznao kako je riječ o Janis Joplin, s kojom je imao kratkotrajnu aferu. Iako njihova veza nije potrajala, Cohen i Janis ostali su u prijateljskim odnosima sve do njezine smrti 1970. godine. Boba Dylana, čije je pravo ime Robert Allen Zimmerman, navodno je upravo Dylan Thomas inspirirao da promijeni prezime. Hotel Chelsea, u kojem je živio u sobi 211, Dylan spominje u svojoj pjesmi "Sara" iz 1976. godine, posvećenoj njegovoj prvoj supruzi Sari Lowndes, koja je s njim boravila u Chelseaju. Tijekom renovacije hotela 2008. godine Dylanova soba u značajnoj je mjeri bila oštećena unatoč brojnim molbama da se očuva u originalnom stanju.

Patti Smith i Robert Mapplethorpe, fotograf kojega je ona opisala kao "umjetnika njezina života", u hotel su se doselili 1969., kad su oboje još bili nepoznati umjetnici. Smjestili su se u sobi 1017 koju su plaćali samo 55 dolara tjedno. U svojim memoarima naslovljenima "Tek djeca" Smith je čitavo jedno poglavlje posvetila boravku u Chelseaju te opisala svoju ljubav prema tome mjestu punom nevjerojatnih priča iz svijeta umjetnosti, glazbe i književnosti. "Voljela sam ovo mjesto, njegovu otrcanu eleganciju i povijest koju je tako posesivno čuvalo. Postojale su glasine o tome kako je prtljaga Oscara Wildea stajala u često poplavljenom podrumu. Ovdje je Dylan Thomas, uronjen u poeziju i alkohol, proveo posljednje sate. Thomas Wolfe prelistavao je stotine stranica rukopisa iz kojih je nastala knjiga 'You Can't Go Home Again'. Bob Dylan napisao je 'Sad-Eyed Lady of the Lowlands' na našem katu, a pričalo se da je Edie Sedgwick zapalila svoju sobu dok je uz svjetlost svijeća lijepila debele umjetne trepavice", napisala je Smith.

Nakon nekog vremena ona i Mapplethorpe preselili su se u sobu 204, točno pokraj one u kojoj je Thomas napisao svoje posljednje stihove. Kad je za njih napokon došlo vrijeme da napuste hotel, Smith je o odlasku pisala s velikom dozom nostalgije: "Naše vrijeme u Chelseaju je završavalo. Iako ćemo biti udaljeni samo nekoliko ulaza od hotela, znala sam da će stvari biti drugačije. Vjerovala sam da ćemo više raditi, ali isto tako da ćemo izgubiti određenu intimu, kao i blizinu sobe Dylana Thomasa. Netko će drugi zauzeti moje mjesto u predvorju Chelseaja".

U hotelu je napisao scenarij za "2001.: Odiseja u svemiru"

Među slavnim gostima hotela bio je i britanski pisac Sir Arthur C. Clarke, koji je upravo tamo napisao scenarij za film "2001.: Odiseja u svemiru" (1968.) i vodio žustre rasprave sa Stanleyjem Kubrickom oko toga kako bi film trebao izgledati. Početkom 70-ih u Chelsea je došao i redatelj Miloš Forman, kojemu su neki događaji iz hotela postali inspiracija za film "Let iznad kukavičjeg gnijezda" (1975.). U jednom intervjuu za Vanity Fair ispričao je kako je jedne noći u hotelu izbio požar te je on u panici istrčao iz svoje sobe u hodnik, a pritom zaboravio obući hlače i uzeti ključ od sobe. Nakon što su se vrata od sobe zalupila, počeo je panično zahtijevati od osoblja hotela da mu donesu rezervni ključ kako ne bi morao izaći na ulicu bez hlača. U kaosu koji je nastao nitko nije imao vremena tražiti rezervne ključeve te se na kraju jedna žena iz susjedne sobe sažalila nad njim i posudila mu svoju suknju da je može odjenuti dok se situacija ne smiri.

Dramaturg Arthur Miller doselio se u hotel nakon razvoda od Marilyn Monroe 1961. godine te je živio u sobi 614 sve do 1968. godine, a za to vrijeme napisao je tekst za predstavu "After the Fall" (1964.) i esej pod nazivom "The Chelsea Affect", u kojemu se detaljno osvrnuo na svoje iskustvo života u tom neobičnom hotelu. "Činilo se kao da je Chelsea u 60-ima spajao dvije atmosfere: strašan i optimističan kaos koji je predviđao modernu budućnost te istovremeno osjećaj pripadanja jednoj velikoj, staromodnoj i zaštitničkoj obitelji. Barem je tako izgledao mit u koji smo nastojali vjerovati, ali kao i svi ostali mitovi, nije u potpunosti izdržao u stvarnosti. Ideja o obitelji imala je svoje granice. Ako netko nije bio drogiran ili nije provodio dane nanoseći boju na platno, riječi na papir, rezbareći kamen ili pjevajući operne arije za klavirom, bilo mu je teško održati Stanleyjevu pozornost. Zapravo, ne sjećam se nijednog pravog poslovnoga gosta iako su takvi tipovi možda posjećivali kartaške igre koje su trajale cijelu noću, poput one koja je izazvala mali incident kad su se dva pljačkaša smjestila ispred sobe i opljačkali sretne pobjednike dok su izlazili u hodnik", napisao je Miller u svojem eseju.

Pisac Ed Hamilton za Hotel Chelsea napisao je kako je on za njega predstavljao pojam "boemskog raja", a kad se sagleda čitava njegova povijest, lako je zaključiti da je Hamilton bio u pravu. Priče o piscima, umjetnicima, glazbenicima i ovisnicima koji su se u nekom trenutku zatekli u Chelseaju samo dodatno pojačavaju mističnu auru hotela i čine ga mjestom u kojem se svakodnevno ispreplitalo nešto veličanstveno i nešto stravično. Tamo se i danas mogu pronaći djela brojnih nekadašnjih gostiju, a zidovi hotela kao da i dalje šapuću priče o svima onima koji su prošli njegovim hodnicima i ostavili svoj trag u njegovoj tajanstvenoj, zastrašujućoj i gotovo nadrealističkoj umjetničkoj povijesti.