Akademski kipari, Bračanka Sandra Nejašmić Pirnat (50) i Slovenac Janez Pirnat Nejašmić, koji je nedavno preminuo u svojoj 89. godini, upoznali su se točno na pola puta između njihova mjesta prebivališta, 250 kilometara od Postira i 250 kilometara od Ljubljane - u Otočcu. Sve je rezultiralo ljubavnom pričom, brakom i zajedničkim životom na otoku Braću gdje ih je prije šest godina intervjuirala naša novinarka. Intervju povodom smrti Janeza Pirnata Nejašmića sada prenosimo u cijelosti.
U Otočac su pozvani na međunarodni simpozij kipara, i priznali su nam, ni jednome ni drugome nije se baš nešto posebno išlo. No ipak su otišli, potpuno nesvjesni da u Otočcu na njih čeka ljubav. I to ona na prvi pogled.
- Imala sam Janovu monografiju otprije, bila sam oduševljena njegovim stvarima. Ali po priloženim fotografijama, gdje je dosta mlad, nije mi bio nešto privlačan. A onda sam ga upoznala uoči otvaranja simpozija, djelovao mi je kao čovjek sa stilom. Na simpoziju smo trebali napraviti ličnosti iz povijesti. Svi smo odmah počeli s radom, a Jana nigdje nije bilo, dva ili tri dana. A onda je došao i u jednom potezu maestralno napravio skicu. Bilo je to fantastično, a ja sam bila fascinirana. Tijekom simpozija Jan i ja počeli smo se družiti, a toliko smo vremena provodili zajedno, u razgovoru, da su nas morali tražiti jer su se brinuli gdje smo. Razmijenili smo brojeve telefona i on me ubrzo nazvao. Bila sam na sedmom nebu, jer ja njega ne bih bila nazvala, ja bih patila i razmišljala o njemu. Tako smo se počeli nazivati, dopisivati, pa onda su uslijedili susreti u Zagrebu, pa je on dolazio k meni na Brač, drugu godinu smo bili malo tu, malo u Ljubljani, a onda smo se 2011. godine vjenčali, u lipnju u crkvi sv. Vlahe u Dubrovniku, a u prosincu je bilo civilno vjenčanje u Ljubljani. Ja sam uzela njegovo prezime, a on moje i sada smo oboje trajno u Postirama - rekla nam je Sandra koja je na Braču obnovila svoju djedovinu.
- Kad sam upisala Akademiju, stalno su me pitali tko mi je u obitelji umjetnik, a istina je da su moji preci seljaci, poljoprivrednici, i ja sam ponosna na svoje vlaške korijene, koji sežu iz Poljičke Republike. I iako sam iz radničke obitelji, svi su imali razumijevanja za moj odabir iako se majka znala brinuti jer se često govorilo da su umjetnici gladni. No uživala sam veliku podršku, i kao šesto dijete imala sam sve kao da sam jedinica - rekla je Sandra. Nakon 12 godina provedenih u Puli gdje je u školi za primijenjenu umjetnost i dizajn predavala na kiparskom odjelu, obradi drveta i kamena Sandra je počela ozbiljno razmišljati o povratku u Postire:
- To nije bila laka odluka. Bila je 2009. godina, čekao me novi početak, došla je i kriza, bez stalnog zaposlenja, ali kad bih sve zbrojila i oduzela, ionako mi kao podstanaru u Puli nije ostajalo ništa novca. A onda je uslijedio sudbonosan poziv u Otočac - pričala je Sandra. Na pitanje je li razmišljala o razlici u njihovim godinama kaže da je imala predrasude, ali ju je više od toga mučilo to što nije željela imati partnera kipara, a niti udovca.
- Ali kad vam se dogodi ljubav, nema više nikakvih razloga na putu, sve više shvaćam da je imati kipara za supruga i prednost, jer on ima dva magisterija. Mi ne radimo niti slično, ali svako jutro doručkujemo zajedno i dosta razgovaramo, i u tom razgovoru on me ponuka da o svojim djelima razmišljam na više različitih načina. On neće reći - nemoj to ovako, nego onako, ali će me kroz razgovor natjerati da sama razmišljam o drugim opcijama - rekla nam je Sandra za Janeza, koji je sam inzistirao da žive na Braču iako bi Sandra, kako nam kaže, išla živjeti s njim na Mjesec da je on tako želio jer nije važno gdje živiš nego s kim.
- Brač te primi, tu nema prilagodbe, ovo je moj zavičaj. Svi veliki gradovi, i Zagreb i Ljubljana i Beograd, to nije ništa. Svako mjesto ima svoje male zakone, ali ja želim živjeti sada i sutra. Za mene je čitava moja povijest iza mene. Još trebam učiti. Tome me naučila moja teta Mici, fantastična žena, i nema dana da ne pomislim na nju. Ona me naučila da ništa ne znam, da uvijek trebam učiti. Teta je od mene napravila normalnog čovjeka, a ne blesavog umjetnika. Neki talent jesam naslijedio od oca Nikolaja, koji je bio učenik Ivana Meštrovića i cijenjen slovenski kipar. Ali, recimo, moj otac nikada dlijeto nije držao u rukama, on je modelirao, a drugi bi radili.
Pa ni Meštrović nije bio kamenorezac, bio je modelar. A meni je važno da uzmem kamen, s brda, u kamenolomu, s rijeka, obala, ono što drugi ne vide, a onda se ja prilagođavam tim oblicima i stavljam svoj znak na to. Ja sam zapravo velika lijenčina - šalio se Janez koji je napravio više od 2000 kamenih radova. No, kaže, to nije ništa. Na pitanje koji rad mu je najdraži, poseban, kaže:
- To je kao kad dođete k majci koja ima desetero djece, pa još onda 50 unuka i pitate je koji joj je najdraži. Najdraži mi je rad onaj koji još nisam napravio, onaj koji ću napraviti sutra, onaj u glavi - rekao nam je Janez koji je na pitanje što ga je osvojilo kod Sandre srdačno i nasmijano raširio ruke:
- Ona! Pa, pogledajte je! Samo je pogledajte! Ona je prekrasna, talentirana, pedantna, ima zlatne ruke! Ona će izraditi prekrasnu galeriju portreta čime će ostaviti velik doprinos hrvatskom kiparstvu - rekao nam je Janez koji u Ljubljani ima svoju galeriju gdje izlaže vrhunska djela već 30 godina. On i Sandra trenutačno imaju izložbu u Novom Mestu.
- Janez ima nešto više radova, a ja sam se predstavila kompozicijama golubica te homageom francuskom kiparu Augustu Rodinu. Tu je i moj pozlaćeni pimpek u kamenu, na stolcu - pričala nam je Sandra koju smo pitali otkuda sada spolovilo u priči, s obzirom na to da smo tijekom razgovora stekli dojam da je sklonija vjerskim temama, a ona je smijući se rekla: - Ovo je najpobožnija tema zapravo, ljubav.
