Prošlog tjedna gostovao je u zagrebačkom Kerempuhu, a potom i u Rijeci veliki hit beogradskog Bitef teatra "Lepa Brena Project" u režiji Olge Dimitrijević i Vladimira Aleksića u kojem je monolog Brene graditeljke napisala Vedrana Klepica, jedna od najperspektivnijih hrvatskih dramatičarki mlađe generacije. Autorica napominje da predstava nije biografska, nego govori o tome što najveća estradna zvijezda bivše zemlje znači za različite ljude u ovom društvu - glazbeno, politički, poslovno te kao seks-simbol. "Zato su Olga Dimitrijević i Vlada Alaksić uzeli u tim, uz dramaturga Dimitrija Kokanova, i mnogo pisaca jer su željeli što veći spektar mišljenja i fokusa", kaže Vedrana Klepica. Zbog iznimno velikog zanimanja za tu predstavu, organizatori dogovaraju dodatna gostovanje "Lepe Brene Projecta" u još nekoliko gradova naše zemlje.
Drame Vedrane Klepice prevode se i izvode diljem svijeta, od Njemačke i Velike Britanije do Francuske i Australije. Konkretno, "Bijeli bubrezi", praizvedeni u Teatru &td, prevedeni su na sedam jezika, gostovali u bečkom Volkstheatru, te zatim postavljeni i u Srbiji, Francuskoj i Argentini. U žarištu njezina dramskog pisma je klasna i rodna tematika, a piše oštro, izravno i lucidno. Ima poziciju feministički i socijalno osviještene autorice. U njezinu recentnom opusu ističe se tekst "Instructions for understanding multiannual plants" u sklopu projekta Identity Europe za Nationaltheater Weimar i Les Theatres de la Ville u Luxembourgu, zatim autorski projekt "Keinberg", monolog u projektu "Mileva", realiziran za EPK Novi Sad, te "Sveta Prada", izveden u Bitef teatru. Trenutačno radi, kako kaže, zanimljiv tekst za münhenski Kammerspiele radnog imena "Who I am", a nakon toga priprema za Bitef teatar projekt radnog naslova "Nova Europa" o Miroslavu Krleži.
Express: U najavama za projekt 'Nova Europa' beogradskog Bitef teatra navodi se da nastaje na temelju istoimene Krležine knjige eseja gdje je on vizionarski analizirao Europu i europske ideje, koja je aktualna i danas, kad piše o lažnim vrijednostima, društvenoj nepravdi ili jazu između bogatih i siromašnih. Na koje ste se Krležine teme najviše fokusirali?
Trenutačno sam u fazi prikupljanja materijala i istraživanja raznih rukopisa. Želim istražiti što nam Krleža znači danas, prvenstveno meni kao umjetnici i ženi koja razmišlja o političkim i kulturnim temeljima na kojima gradimo nekakav identitet. Također me zanima što Krleža i njegova djela znače u kontekstu Zagreba i Beograda. Primjerice, koliko se uopće Krleža postavljao u Beogradu i što on znači prosječnim građanima Beograda ili recimo Pančeva. Također ću istraživati kako je Krleža promijenio kulturnu scenu bivše Jugoslavije. Što sam starija sve me više zanima taj utjecaj kulture, pogotovo one visoke, na neku zajednicu. Naime, dolazim iz maloga grada i neakademskog konteksta, moji roditelji nisu visokoobrazovane osobe i zanima me koliko kultura ima doticaja s ljudima koji nisu dio kulturnih krugova. Predstava će dijelom imati i dokumentarnu formu jer namjeravam razgovarati s ljudima iz različitih društvenih sfera i zatim to inkorporirati u materijal. To će zapravo biti eksperimentalni projekt i vidjet ćemo u kojem pravcu će se razvijati. U svakom slučaju, taj mi projekt puno znači na emotivnoj i intelektualnoj razini.
Express: Predstava 'Lepa Brena Project' temelji se na monolozima četiri dramske spisateljice i jednog pisca, koji su svatko iz svoje perspektive pokazali jedan od aspekata Lepe Brene, tj. ex Jugoslavije. Kako ste se odlučili za monolog Brene graditeljke koji otvara predstavu?
S autorskim timom sam se odmah razumjela i oni su rekli - ti sigurno želiš pisati o gradnji, urbanizmu i klasi, a ja sam rekla da, naravno! Ono što je fascinantno u cijeloj toj priči o 'Graditeljki' je što vi doslovno po cijeloj bivšoj Jugi imate stambene građevine koje su ljudi zvali iz milja 'Brene' - jer su bile nove, visoke i bijele, kao Brenine 'nogice', i imale upečatljive lijepe crvene krovove, kao Brenine suknjice. Ono što svakako zvuči kao seksizam zapravo je bio entuzijazam za jednu budućnost koja se činila optimističnom. Jer se od 1950-ih dogodio veliki boom preseljenja stanovništava iz ruralnih u urbane sredine, porast broja obrazovanih ljudi, te planska gradnja rezidencijalnih objekata koji su bili financijski pristupačni, ali i krojeni po mjeri čovjeka. No ti snovi su se u jednom trenu sasušili, raspali. Ljudi su samo u jednom trenu ugurani u siromaštvo i mržnju. Nisu se ni snašli. A kad su se probudili iz svega toga, što ih je dočekalo? Tko danas priča o planskoj gradnji? Osuđeni smo na loš ukus i na tržišnu logiku poludjelih investitora. Ako gledamo samo Zagreb - tko su ti mladi ljudi koji će si moći priuštiti stanove po tri, četiri ili više tisuća eura po kvadratu? To je potpuno jezivo što ljudi danas trebaju prolaziti samo da nemaju strah od toga gdje će živjeti. A ako si to i hoće priuštiti, kako zapravo izgledaju ti novi objekti? Uglavnom su nabijeni jedni na druge, izolirani od nekog društvenog života. Zapravo ljude otuđuju od zajednice.
Express: U samo tri dana rasprodane su sve ulaznice za sve predstave, a i u Beogradu se i danas, tri godine nakon praizvedbe, traži karta više. Kako objašnjavate fenomen te kazališne brenomanije 35 godina nakon njezine najveće slave? Što je toliko fascinantno u njoj?
Kad su me nazvali nakon tri dana i rekli mi da su obje predstave rasprodane i da će staviti dodatne termina svakako sam se iznenadila. Ali bilo bi vrlo pretenciozno od mene da pokušavam odgovoriti na pitanje što je fascinantno u njoj, jer tijekom njene najveće slave ja sam imala dvije godine. Moja dramaturška pozicija ovdje nije se čak fokusirala na Brenu, nego na stambeno pitanje u Jugoslaviji. Ali ono što sam kroz ovaj projekt nekako shvatila je da Brena zaista znači različite stvari za različite ljude u bivšoj Jugoslaviji. Naravno, ljudi vole show, a ovdje pričamo o ženi koja se spustila helikopterom na stadion u Sofiji 1989. godine. To je potpuno suludo, i dalje ne postoji netko na ovim prostorima tko je dosad uspio nadmašiti njen status celebritya. No ako eliminiramo to što neki u njoj vide nostalgiju za nekim prošlim vremenima, neki vole njezinu glazbu, neki u njoj vide seks-simbol, čini mi se osobno da je Fahreta Jahić, rođena u Tuzli, odrasla u Brčkom, potpuno vjerovala u tu Jugoslovenku, koju je predstavljala. I ta njezina iskrenost i autentičnost je ono što ne možete osporiti, bilo da je obožavate ili ne možete smisliti. I drugo, žene su je obožavale jer se znala nositi s vrlo problematičnim i seksističkim okolnostima. Znala je dati do znanja muškarcima da se s njom ne zajebava.
Express: U vašem dramskom opusu ističu se tekstovi klasne i rodne tematike, poput 'Bijelih bubrega', 'Tragične smrti ekonomskog analitičara' ili 'Keinberga', kao i 'Monovid 19', gdje ste progovorili kroz gitaru Miroslava Škore. Otkuda crpite inspiraciju? Je li na to bitno utjecalo vaše odrastanje u Kutini u prilično tradicionalnoj sredini?
Prije pet, šest godina imala sam spreman odgovor na ovo pitanje. Ali sad sam malo starija i malo manje ljuta, riješila sam neke stvari sama sa sobom, a i društvo je drugačije. Tek sad jasnije shvaćam što se mojoj generaciji dogodilo. Mi smo naprosto odrastali u vrlo strašnim vremenima. Bio je rat, siromaštvo. Mislim, i sad je rat. Samo negdje drugdje. A žene koje danas odrastaju imaju potpuno drugačiji set problema od onih koje sam ja imala. I muškarci isto. Ono što sa sigurnošću mogu reći da nitko od nas neće zapravo živjeti bolje dok se ne stvori jedno društvo koje je sposobno komunicirati na relativno pristojnoj razini. Bez cinizma i ogorčenosti. Umjetnost je jako potentna u tom smislu. Jako nas brzo isprovocira, ali i povezuje. Mislim da ta konstantna nužnost za dijalogom, za pregovaranjem je ono što me najviše motivira za daljnji rad. Ljudi su stravična bića, ali su jedino što imamo pa moramo naučiti s njima komunicirati.
Express: U iznimno snažnom tekstu 'Bijeli bubrezi' bavili ste se temom vjekovnog podčinjavanja žena na ovim prostorima. Smatrate li taj tekst prijelomnim za vaše pozicioniranje na kazališnoj karti Europe?
Stvar je u tome da stvari na van uvijek izgledaju na određeni način. Ali za mene ne postoje nikakvi prijelomni trenuci. Ja samo kontinuirano radim i pišem o stvarima koje smatram bitnim. Pokušavam razumjeti i sebe i društvo u kojemu živim i tu sam dosta poštena. Ovaj posao se ne može raditi s figom u džepu. Svaki tekst mora biti potpuno iskren i autentičan izraz onoga što vi mislite o ovom društvu. Inače ne valja. 'Bijeli bubrezi' su mračan, ali ipak duhoviti tekst, također ima i puno apsurda, a govori o temama koje su za mene traumatične jer govore o mojoj obitelji i mojem odrastanju. Puno sam putovala s njima i jako puno ljudi u različitim zemljama mi je reklo da im taj tekst nešto znači. I to je moćno. S druge strane, ako malo proguglate kritike 'Bijelih bubrega' u Hrvatskoj, taj tekst je ovdje pokopan u trenutku kad se pojavio. Nekim mojim kolegama, uglavnom muškima, uopće nije bilo jasno o čemu je to. Grozno, ali ja razumijem zašto je to tako. Meni je na političkoj, klasnoj, rodnoj razini sve to jasno. Tekstovi mogu biti bolji i lošiji, ali isto su jako osjetljivi na vrijeme i na kontekst u kojemu u se pojavili.
Express: Posebno zapažan bio je i projekt 'Mileva', koji je bio praizveden u sklopu EPK Novi Sad. Koje ste teme problematizirali u tom tekstu, jednom od pet, o prvoj Einsteinovoj supruzi, matematičarki i fizičarki Milevi Marić, koje su zatim Anica Tomić i Jelena Kovačić objedinile u cjelinu?
Bila sam sretna što sam pozvana u taj projekt, ali kad sam se počela baviti tom, nažalost, klasičnom pričom o sudbini nadarene žene, koja je bila ispred svog vremena, pokazalo se da to nije nimalo jednostavno. Bez obzira na to što je ona bila maltretirana u tom odnosu i što je dolaskom djece morala ostaviti svoju karijeru sa strane i posvetiti se obitelji, i danas se raspravlja o tome koliko je ona zapravo pridonijela Einsteinovoj teoriji relativnosti. Međutim, meni to pitanje nije bilo toliko relevantno. Puno važnije mi je bilo istražiti koliko je ona kreirala taj diskurs kao žena. O njoj se govorilo da je padala ispite i da nije bila dobra studentica, no treba znati da su taj diskurs kreirali mizogini profesori koji su zabranjivali ženama studiranje i činili sve da im se onemogući akademska karijera. Ja nisam htjela dokazivati je li ona zaista pridonijela teoriji relativnosti jer je puno dokaza uništeno, nego sam se bavila zajednicom koja je parazitirala na toj ideji debate o njezinu doprinosu toj teoriji. Ona možda nije napravila sve ono što joj se pripisuje, ali je sigurno napravila puno više od onoga što su prosječne žene mogle napraviti u tom opresivnom sistemu. Moj komad je zapravo bio dokumentarni panel u kojem su sudjelovali konzervativci i liberali, feministice i profesori matematike i biologije te opskurni desničari. Nažalost, neki od njih traže neke odgovore, a neki preko njenih leđa skupljaju političke bodove.
Express: Zapravo ste istraživali koliko joj je naštetilo vrijeme i kontekst u kojem je živjela gdje nije imala podršku i gdje su se gušile njezine ambicije?
Da, u posljednje vrijeme najviše istražujem temu konteksta i klasa u kojoj smo rođeni. Ne gledam to potpuno deterministički, ali naše podrijetlo i klasa iz koje dolazimo velik je uteg. Jer ako živite u kontekstu koji vas ne potiče na obrazovanje i ne omogućuje vam školovanje i u kojem niste naučili da imate pravo biti ambiciozni i razvijati se, vaši potencijali nikad neće rasti. Zato se moramo boriti da u društvu napravimo strukture koje će nam to omogućiti. To je vrlo teško i konstantno treba ulagati napor, jer smo jako determinirani svojim klasnim, društvenim i političkim okruženjem. Mislim da je većina ljudi na neki način za nešto talentirana, ali je pitanje emotivnog, psihološkog i klasnog konteksta određene osobe hoće li dobiti podršku i razviti taj potencijal. Što sam starija, sve više mijenjam ideju o tome kako se baviti kazalištem. Danas mislim da je poanta u dijalogu i povezivanju sa zajednicom, dakle s kontekstom, a sve ostalo je čisti egoizam.
Express: Klasna tematika je najeksplicitnije obrađena u 'Keinbergu' gdje pišete o 'prosječnim ljudima kasnog kapitalizma'. Također spominjete Marxovu podjelu na korisni i najamni rad te analizirate brojne elemente našeg društvenog trenutka. Kako vidite današnju stvarnost tih 'prosječnih ljudi'?
I dalje mi je teško razumjeti sustav u kojem najamni radnici, bez obzira na razvoj i uspjeh firme, uvijek imaju jednaku, malu plaću. Moji roditelji su svaki dan išli na posao koji nisu voljeli i zarađivali samo toliko da bi mogli preživjeti. Ja živim totalno drugu realnost gdje si mogu donekle priuštiti neke stvari koje bi oni nazvali luksuzom. Ali nikad nećemo imati društvo napretka ako nemamo optimizaciju radnog mjesta i pokrivene osnovne socijalne kategorije, poput dobre mirovine i kvalitetnog zdravstvenog sustava. Moja mama je malo prije mirovine dobila otkaz u firmi u kojoj je radila cijeli život jer se promijenio vlasnik. Dobila je samo minimalnu otpremninu, propisanu državom. Zgražam se nad činjenicom da je tako nešto moguće. I mislim da intelektualci i umjetnici moraju o tome pričati, raditi društvenu buku, jer ponekad ljudi koji žive tako za to nemaju kapaciteta. Često su preumorni, preizrabljeni i bolesni, bez alata, i nastavljaju biti opresirana masa koja više nema snage za pobunu. Mislim da je solidariziranje s njima jedna od najbitnijih stvari koju možemo učiniti.
Express: Također ste za Bitef teatar radili projekt 'Sveta Prada'. Kakvo je to bilo iskustvo?
To je bilo vrlo zanimljivo iskustvo. Predstavu je režirala odlična Sanja Mitrović. Projekt je osmislio Vladimir Aleksić koji je predstavom želio progovoriti o visokoj modi iz perspektive Balkana gdje buja hipertrofirano šanerstvo. Svaki autor napisao je svoj monolog, a moj je bio o Pradi šanerki, ženi koja cijelo vrijeme krivotvori te torbice i zbog toga završi u zatvoru. Poanta je u tome što je ona imala loš životni početak i zapravo shvaća da ne može dostići nikad bogatstvo Prade jer počinje od ničega. I odlučuje se svjesno za šanerstvo, i pritom proizvodi te torbice od iste nekvalitetne kože od kojih Prada radi i svoje torbice te ih zatim prodaje za tisuće i tisuće eura. Dakle, ljuta je jer vidi da su Pradini dizajneri heroji, a ona je završila u zatvoru samo zato što je napravila preveliki vertikalni skok, možda moralno upitan, i kopirala te torbice. Ali ona stoji iza svoje odluke. To je rizik koji je ona preuzela na sebe. Ali ne vidi da je išta lošija od obitelji Prada. Obožavam taj monolog, volim monologe duhovitih i rubnih ženskih ličnosti.
Express: Zadnjih godina više radite u Beogradu. Je li razlog u tome što beogradska kazališta, pogotovo Bitef teatar, postavljaju aktualnije i suvremenije teme te češće uvode motive iz pop kulture na scenu?
Milim da generalno kazališnim autorima u Srbiji nije lako. U nekim segmentima im je teže nego nama. Ali kako tamo često radim, primijetila sam da zaista više podržavaju inovativne dramske forme i suvremene i aktualne teme, te puno više izvode neklasične, postdramske tekstove što je meni jako uzbudljivo. U Hrvatskoj sam puno radila, adaptirala i pisala po narudžbi, također u Njemačkoj, Francuskoj, Austriji i drugim zemljama, ali iskreno rečeno, ne osjećam se doma na hrvatskoj kazališnoj sceni. Ono što ja proizvodim u Hrvatskoj se i dalje smatra dramski rubnim.
Express: Beogradski Atelje 212 poznat je po tome što redovito postavlja suvremene srpske tekstove na repertoar, također i stranih autora. Zašto domaći teatri zaobilaze suvremene hrvatske autore i autorice?
Hrvatski suvremeni tekstovi, pa tako i strani suvremeni tekstovi te jako dobri, ali manje poznati tekstovi mrtvih autora, zaobilaze hrvatska kazališta zato što njihovi direktori ne čitaju dovoljno tekstova pa ni ne znaju što postoji i što zapravo ima potencijal. To nije baš super, ali također je istina da nije lako biti direktor kazališta jer imaš cijeli set najnevjerojatnijih administrativnih i tehničkih problema na dnevnoj razini. Pa gdje ćeš još i čitati. No taj problem bi se mogao riješiti time da se u svakom kazalištu zaposle dva-tri dramaturga koji će istraživati, čitati, smišljati sezonu. E sad - činjenica da se ti direktori ne bore za ta radna mjesta je ono što je meni prilično zabrinjavajuće. I dosadno. Dosadno mi je to ponavljati.
Express: Nedavno, s dolaskom platforme Možemo! na vlast u Zagrebu, postali ste članica Kazališnog vijeća HNK. Kako je ta činjenica utjecala na vaše razumijevanje kazališta i njegove repertoarne politike?
HNK je užasno specifičan fenomen i ne može ga se usporediti s nijednim drugim gradskim kazalištem. Ogromno je i kompleksno. Uz moj suludi raspored stvarno je bio čisti mazohizam prihvaćanje još i te obaveze, ali prihvatila sam je iz jednog ključnog razloga - radila sam po mnogim kazalištima i poznajem probleme s kojima se susreću umjetnici. Cilj mi je osvijestiti te probleme vodstvu kazališta i pokušati kreirati neka rješenja na obostrano zadovoljstvo. Živimo realitet dugogodišnjeg zanemarivanja scene i to je dovelo do jedne velike tromosti, neinventivnosti, manjka znanja, ali i cinizma. To ne znači da se ponekad ne dogode dobri projekti, ali oni su izolirani slučajevi, a ne dio promišljenog sistema. Kad gledam domaća kazališta i sve probleme koje ona imaju, lako se obeshrabriti. Ali bitno je shvatiti da uz studioznu analizu sistema možemo napraviti promjene koje će biti dobre i za kazalište i za umjetnike i za predstave. Ako prestanem u to vjerovati, dat ću ostavku iste sekunde.
Express: S obzirom na to da se u svojim tekstovima bavite i feminističkim temama, od podčinjavanja žena u prošlosti do nasilja države nad ženskim tijelom, kako gledate na fenomen muškaraca koji jednom mjesečno kleče na Trgu bana Jelačića tražeći 'čistoću' prije braka i sl.?
Ne mislim da bi klečanje trebalo zabraniti. Mislim da bi tim tipovima trebalo ponudit psihološku pomoć i pitati ih je l' stvarno nemaju ništa bolje raditi subotom ujutro. Mislim da su to vrlo rubne pojave, motivirane vrlo rubnim interesima. Sve je to u biti nekako jadno i tužno. Žene su svoju emancipaciju osvijestile. Neće je se više nikad odreći. Ono što je bitno, a što nije vidljivo subotom ujutro, da trebamo osigurati mogućnost pristupačnog obrazovanja za sve one koji nemaju financijske mogućnosti za to, da trebamo zaštititi žene koje su bile žrtve nasilja, da trebamo omogućiti ženama adekvatnu zdravstvenu zaštitu i mogućnost prekida trudnoće, da trebamo učiti i mlade muškarce i žene da ne prešućuju i ne toleriraju zlostavljanje i ponižavanje. Ja zaista vidim promjene u društvu. Vidim da mladi ljudi razgovaraju o problemima koje su generacije ranije prešućivale ili nisu uopće osvijestile. Naš posao je sad da gradimo sustave koji će omogućiti da pomognemo onima kojima pomoć treba.
Express: U kontekstu tog hiperkonzervativnog i needuciranog društvenog vala događa se i tragični slučaj Zambija, koji su dodatno zakomplicirali stanoviti građani Hrvatske podnijevši tužbe zambijskim vlastima protiv nekih potencijalnih posvojitelja. Možete li to komentirati?
Najiskrenije se nadam da će gospodin Pernar doživjeti pravne konzekvence zbog svojih postupaka.
