Kultura
8030 prikaza

Ljudima je zabranjeno misliti da su ikad bili Jugoslaveni

Sandra Šimunović/Pixsell
1/5
Sandra Šimunović/PIXSELL
Malo kad i malo što me je od sve sile romana, dokumentaraca i knjiga, komedija i tragedija, usmeno ispričanih priča, umjetničkih i neumjetničkih djela svake vrste, tako odistinski ganulo kao Duplančićeva ‘Vojna’

Goran Duplančić Splićanin je, radi u Zavodu za teorijsku fiziku Instituta “Ruđer Bošković”. Doktorirao je s temom “Ekskluzivne dvofotonske anihilacije na par nabijenih pseudoskalarnih mezona u formalizmu perturbativne kvantne kromodinamike”. Od ovih 13 riječi pouzdano razumijem dvije: na i u. Ali nismo ovdje da se hvalimo svojom neobaviještenošću, neobrazovanošću, manjkom interesa, kao i izvjesnom tupošću. Na kraju, ako već vrijeđamo ljude koji ništa ne čitaju, nemaju pojma o književnosti i materinjim jezikom služe se pasivno, onda bismo trebali znati da ni fizika nije nešto o čemu je dobro ne imati pojma. Ali Duplančićeve smo kompetencije naveli samo zbog dojma, također skandaloznog, da je njegovo bavljenje teorijskom fizikom ipak ćerdanje talenta. Da je ovdje prosvijećene diktature, Goran Duplančić bi se bavio isključivo stripom i pripovijedanjem priča. Što bi, vjerojatno, bilo pogrešno. Jer možda je čovjeku, da bi crtao stripove i pričao priče, doista potrebno da se veći dio vremena bavi teorijskom fizikom. Crtani roman “Vojna” objavio je početkom ljeta Josip Sršen u svojoj izdavačkoj kućici Barbatus. Album od 270 stranica, manjeg formata, donosi priču o događajima od kojih u danima njegova izlaska upravo protječe trideset godina. S političkog stanovišta, te sa stanovišta zvanične kulture, koja svoje krajnje ishodište nalazi u lokalnim akademijama nauka i njihovim razredima za književnost, ti su događaji vrlo temeljito zaboravljeni, prepravljeni, krivotvoreni i u kolektivnom sjećanju preinačeni. Običan svijet ih je po nalogu elite zaboravio, jer je naprosto lakše zaboravljati. Zaborav u nas je fizikalni zakon, i to veoma prost, poput sile teže. Zaboravlja se kao što ispuštena čaša pada. Isti su događaji, međutim, od formativne važnosti za posljednju jugoslavensku generaciju mladića, koji su te 1991. imali između 18 i 27 godina i zatekli se na služenju u JNA ili su predstavljali prvi borbeni ešalon svih upravo nastajućih armija.

 | Author: Barbatus Barbatus

Goran Duplančić u “Vojni” crta i pripovijeda priču iz perspektive Splićanina, koji se kao desetar JNA zatekao u kasarni, u ljubljanskom Šentvidu, kad je 25. lipnja 1991. Slovenija proglasila samostalnost. U tom trenutku, kojeg vojnici nisu na pravi način bili ni svjesni, jer su se nalazili u medijskoj blokadi, nije im bilo dopušteno da gledaju televiziju i čitaju novine, dogodio se suštinski etički i pravnopolitički preobražaj tih mladića. Većina ih se pretvorila u agresore, a manjina u domaće izdajnike. Prethodno se u njihovim glavama nije dogodilo ništa. Bili su isti kao i pri dolasku u vojsku, samo mnogo, mnogo uplašeniji. Iako je riječ o velikoj temi, jednoj od najvećih književnih tema našega vijeka, nije o njoj u ovih tridesetak godina bilo ni dobrih romana ni vrijednih priča. Tek, možda, poneka olaka filmska komedija, koja je više trebala detematizirati samu temu, demagnetizirati se i osloboditi nas njezine težine, nego što je imala katarzičnu funkciju. Ljudima je zabranjeno misliti da su ikad u političkom smislu bili Jugoslaveni i da se dogodio taj jedan dan, taj trenutak, taj veliki preobražaj u kojem su od jednog postali nešto drugo.

 | Author: Barbatus Barbatus

Goran Duplančić u svom stripu na krajnje ozbiljan, te prema činjenicama i osjećajima krajnje odgovoran način govori upravo o tom preobražaju. Čovjek je iz jednog razloga došao u vojsku, stigao je postati desetar i ponijeti značku primjernog vojnika, i to u elitnoj, politički i obavještajno strogo kontroliranoj jedinici Vojne policije, da bi ga neki sasvim drugi razlozi vodili prema izlasku iz te vojske. Ustvari, što je zanimljivo, Duplančić se u “Vojni” uopće ni ne bavi načinom na koji se “skinuo” i na koji je u posljednji trenutak umakao iz zajednice koja se pretvarala u kolektivno čudovište, koje će probaviti svu tu nedužnu djecu, prije nego što ozbiljno navali na narode kojih se odreklo i na zemlju koju je prezrelo. “Vojna” je priča o tome kako se pojedinac, i pojedinci, opire vlastitoj transformaciji u čudovište. Evo govora što ga desetar Duplančić drži vojsci nakon što se načulo da je Slovenija proglasila samostalnost, te nakon što su Slovenci vojsci zatvorili struju i vodu: “Jasno van je da smo se našli u govnima. Ljubljana je proglasila samostalnost. Beogradu se to nije svidilo i sad izgleda da imamo nas s jedne strane i slovenske teritorijalce s druge. Neman pojma šta se točno događa i ne vidin kako bi to uspija doznat, a nisan siguran ni da iko u kasarni to zna. Iskreno, zaboli me ona stvar i za Sloveniju i sve skupa. Oću se vratit doma u jednon komadu. A virujen i vi. S obziron na situaciju, uvodimo pravila. Pravilo prvo i najvažnije: pazite na sebe i jedan na drugoga. Pravilo drugo: čuvajte kasarnu, osim ako to nije u suprotnosti s prvin pravilon. Pravilo treće: branite narode i narodnosti, tekovine revolucije, bratstvo i jedinstvo, osim ako to nije u suprotnosti s prvin i drugin pravilon”. Vojska odgovara: “Jasno, druže desetaru!”. Desetar: “A, u pičku materinu! Čuvajte jedan drugoga, a ostalo ko jebe! Je l’ sad jasno!”. I to je zapravo to, to je u tom trenutku sva buduća teorijska fizika Gorana Duplančića.

 | Author: Barbatus Barbatus

Malo kad i malo što me je od sve sile romana, dokumentarnih filmova i knjiga, komedija i tragedija, usmeno ispričanih priča, umjetničkih i neumjetničkih djela svake vrste, tako odistinski ganulo kao Duplančićeva “Vojna”. Osim što je priča ispripovijedana na pravi način, učinjeno je to bez krivotvorenja i laganja. Autoru je uspjelo da rekreira emociju jednoga davno prošlog vremena, te da iz priče isključi baš svaku naknadnu pamet. Pritom, kao nitko njegov i naš, on je o sebi rekao cijelu istinu. A sve to je učinio u crtačkoj maniri koja, da tako kažem, ide iz kontre. Likovi su blago karikirani, crtež je izrazito rudimentaran, često podsjeća na skicu, na storyboard nekog budućeg stripa ili filma. Kažem: podsjeća! Ali naravno da ovo nije skica, nego nešto mnogo, mnogo ozbiljnije. “Vojna” je savršeno raskadrirana, iza ovih crteža stoje visoka stripovska, crtačka i čitateljska kultura, vrlo razvijena autorska samosvijest i iskustvo nekoga tko možda i nije nacrtao stotinu crtanih romana, ali ovaj crta upravo kao da mu je sto prvi. U povijesti, inače bogatoj, raznovrsnoj i plodnoj, hrvatskoga i jugoslavenskog stripa relativno je malo pravih crtanih romana, a još manje je velikih autobiografskih priča (što još, osim Helene Klakočar?), političkih, dnevno-povijesnih, angažiranih... Oni koji u nas od stripa žive, gotovo u pravilu ne crtaju stripove o sebi, svome životu i svijetu koji ih okružuje. Izuzetak je, opet možda, Aleksandar Zograf, ali živi li Zograf od stripa? Osim toga, on uglavnom crta kratke priče, a ne romane.
U “Vojni” opisan je nevjerojatan niz različitih aspekata slovenskog rata, kao i opsade kasarni JNA, te onoga što se zbivalo u tim kasarnama. Opisan je, i to na vrlo surov i otvoren način, raspad prividne nacionalne idile jugoslavenstva. Duplančić ništa nije prešutio ni zatajio, a kao da je nekim čudom sve moglo stati u njegovu, inače vrlo dramatičnu i brzu priču. Spojio je temeljitost i sveobuhvatnost, s brzinom izmjene slika i prizora. U njegovoj skicoznosti, u dojmu gotovo usmene izmjene slika (jednom ću vam ispričati što bi to bila usmena slika!), golemi je, doista golemi talent. Čovjek kao da u svojoj glavi vidi cijeli strip i prije nego što ga je nacrtao.

 | Author: Barbatus Barbatus

Rat je naša velika zajednička tema. A u romanima, filmovima i stripovima koji se bave ratom, kao i uostalom u historiografskim knjigama o ratu, postoji nešto dobro, čega inače nema u umjetnosti te u umjetničkoj i književnoj kritici. Postoji ugrađen unutarnji, inherentni i sveprisutni estetski prosuditelj. Ako knjiga koja se bavi ratom, ako roman, ako historiografski tekst ili strip mogu s razumijevanjem i odobravanjem biti pročitani samo s jedne strane zamišljene linije fronte, ako su drugoj strani nerazumljivi, iritantni i enervantni na posve drukčiji način nego prvoj strani, tad knjiga, roman ili strip zapravo ne valjaju ništa, a historiografski tekst lažno i tendenciozno interpretira događaje. Svako estetsko djelo na temu naših ratova jednako se ogleda i zrcali s obje strane zamišljene fronte. I svaki historiografski tekst važeći je na obje strane. Ne postoje dvije istine o jednom ratu, ali uvijek postoje dvije laži.
Goran Duplančić nacrtao je knjigu koja se u dlaku s istim osjećajima može čitati u svim zemljama iz kojih su prije trideset godina bili vojnici u kasarni u Šentvidu. Desetar je, istina, bio iz Splita. Ovo je njegov strip.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Slavac 07:23 14.Kolovoz 2021.

    Tko se osjeća Jugoslavenom neka mu, to je njegova stvar. Ja to nikad nisam, ja sam Hrvat i oduvijek sam bio Hrvat. Nemam problema s s time. Ali itekako imam problema s jugoslavenskim radikalnim nacionalistima, odnosno jugoslavenskim šovinistima. Jergoviću, budi ... prikaži još! Jugoslaven, to je tvoja stvar, ali prestani nas ostale piliti s jugoslavenstvom. Zašto misliš da svi moraju misliti kao ti? Zašto te toliko boli što se drugi ne osjećaju Jugoslavenima kao ti?

  • penzic 21:44 13.Kolovoz 2021.

    Nema kave, nema ulja, po repovima čeka rulja, Jugoslavijo, Jugoslavijooooooooooo.

  • zeljo 15:45 13.Kolovoz 2021.

    samo JUGOSLAVIJA, smrt ustasama i cetnicima