Ljudima je zabranjeno misliti da su ikad bili Jugoslaveni

Goran Duplančić Splićanin je, radi u Zavodu za teorijsku fiziku Instituta “Ruđer Bošković”. Doktorirao je s temom “Ekskluzivne dvofotonske anihilacije na par nabijenih pseudoskalarnih mezona u formalizmu perturbativne kvantne kromodinamike”. Od ovih 13 riječi pouzdano razumijem dvije: na i u. Ali nismo ovdje da se hvalimo svojom neobaviještenošću, neobrazovanošću, manjkom interesa, kao i izvjesnom tupošću. Na kraju, ako već vrijeđamo ljude koji ništa ne čitaju, nemaju pojma o književnosti i materinjim jezikom služe se pasivno, onda bismo trebali znati da ni fizika nije nešto o čemu je dobro ne imati pojma. Ali Duplančićeve smo kompetencije naveli samo zbog dojma, također skandaloznog, da je njegovo bavljenje teorijskom fizikom ipak ćerdanje talenta. Da je ovdje prosvijećene diktature, Goran Duplančić bi se bavio isključivo stripom i pripovijedanjem priča. Što bi, vjerojatno, bilo pogrešno. Jer možda je čovjeku, da bi crtao stripove i pričao priče, doista potrebno da se veći dio vremena bavi teorijskom fizikom. Crtani roman “Vojna” objavio je početkom ljeta Josip Sršen u svojoj izdavačkoj kućici Barbatus. Album od 270 stranica, manjeg formata, donosi priču o događajima od kojih u danima njegova izlaska upravo protječe trideset godina. S političkog stanovišta, te sa stanovišta zvanične kulture, koja svoje krajnje ishodište nalazi u lokalnim akademijama nauka i njihovim razredima za književnost, ti su događaji vrlo temeljito zaboravljeni, prepravljeni, krivotvoreni i u kolektivnom sjećanju preinačeni. Običan svijet ih je po nalogu elite zaboravio, jer je naprosto lakše zaboravljati. Zaborav u nas je fizikalni zakon, i to veoma prost, poput sile teže. Zaboravlja se kao što ispuštena čaša pada. Isti su događaji, međutim, od formativne važnosti za posljednju jugoslavensku generaciju mladića, koji su te 1991. imali između 18 i 27 godina i zatekli se na služenju u JNA ili su predstavljali prvi borbeni ešalon svih upravo nastajućih armija.