Nisam književni kritičar pa ću taj tip osvrta na roman Amosa Oza "Moj Mihael", objavljen u izdanju Frakture, prepustiti onima koji su tome vičniji. Nasreću, Ozova djela omogućuju da im se pristupi na različite načine i da ih se pokuša sagledati iz različitih uglova. Drugim riječima, ugao iz kojega ću ga ja prikazati tek je jedan od brojnih mogućih. Da, ovo jest primarno melankoličan, introspektivan roman o životu jednog (bračnog) para u Jeruzalemu 1950-ih. Glavni likovi su Hana i suprug Mihael, koji mladi, neiskusni i bez da su išta znali jedno o drugom vrlo brzo nakon prvog susreta ulaze u bračnu zajednicu. Ne baš tako fatalna, ali ipak neočekivana privlačnost, a možda više od svega potreba za bliskom osobom kao osloncem u burnim vremenima, spojit će dvije totalno različite osobe i "gurnuti" ih u život s potpuno drugačijim očekivanjima i potrebama. Gledajući emotivno sve udaljenijeg i hladnijeg Mihaela, koji brak i život podređuje znanstvenoj karijeri, Hana utjehu za propuštene prilike i ideale počinje traži u mašti i snovima. Brojni prikazi ovaj roman opisuju kao spor i tjeskoban. I nije da nisu u pravu. Ali za mene je ovo najbrži spori roman koji sam pročitao, u kojemu tjeskoba nadilazi unutarnji nemir i zabrinutost jedne osobe te otvara egzistencijalna pitanja jednoga grada, jedne države i dva naroda. Upravo ovo potonje je ono po čemu je Amos Oz poznat, po čemu je jedinstven i zbog čega je smatran jednim od najvećih izraelskih književnika i javnih intelektualaca. Važno je reći da radnja u romanu obuhvaća period kasnih 1940-ih i 1950-ih, ali se referira i na neke ranije događaje. Međutim, isto tako je važno reći da je knjiga napisana i objavljena kasnih 1960-ih, gotovo neposredno nakon jednog od najtraumatičnijih i (dugoročno) najutjecajnijih događaja za regiju iz koje Oz potiče. Riječ je o tzv. šestodnevnom ratu (1967.), jednom u nizu izraelsko-arapskih sukoba, koji je u potpunosti promijenio geopolitičke odnose u tom dijelu svijeta, a čije posljedice šezdeset godina kasnije imaju globalni karakter.
Moj Mihael, Amos Oz, Fraktura. Prijevod: Andrea Weiss Sadeh
Kao povjesničar, Ozova djela uvijek doživljavam, između ostalog, i kao povijesni izvor. Što je najvažnije, kao alternativni izvor koji se često razlikuje od službenog narativa. Priča o nefunkcionalnosti jedne veze i o tzv. narcizmu malih razlika (sklonost pojedinaca ili zajednica sa sličnim karakteristikama da preuveličavaju razlike kako bi se međusobno sukobljavali) ustvari je priča o svijetu u kojem je odrastao Amos Oz. To je svijet nastanka, izgradnje, poleta i entuzijazma, ali i nerazumijevanja, mržnje i agresije. Netko bi, imajući u vidu aktualnu situaciju, mogao zaključiti da mislim isključivo na odnos između izraelskih Židova i Arapa, tj. Palestinaca. Međutim, priča je puno složenija. U romanu "Moj Mihael" autor neprestano naglašava razlike među samim Židovima koje su uvjetovane najrazličitijim motivima. Plejadom sporednih likova, članova rodbine, susjeda, prijatelja i kolega, Oz kao da nastoji začiniti "melting pot" iz kojega će krajem 1940-ih nastati država Izrael. Ima tu radikalnih ljevičara, anarhista, stanovnika kibuca, ali i ortodoksnih vjernika, ekstremnih desničara i nacionalista. Razlike često proizlaze i iz geografskog podrijetla židovskih doseljenika u "obećanu zemlju". Nije nevažno je li netko odrastao u njemačkom gradu, na ruskom selu ili je bio pripadnik autohtone židovske zajednice u Palestini. Kao što je i veliki utjecaj imala činjenica je li netko rođen nakon Drugog svjetskog rata ili je preživio Holokaust. S druge strane, Oz lokalne Arape ne doživljava kao strance, a posebno ne kao neprijatelje. Oni su susjedi, ugledni trgovci, prijatelji iz djetinjstva. Točnije, bili su sve to. A onda su nakon rata 1948. - 1949. "nestali" i zadržali se u sjećanju. Pa i Haninu. Upravo su Hanina maštanja o dvojici arapskih dječaka blizanaca s kojima je odrastala ispunjena tim ambivalentnim osjećajima. Oni su prijatelji i "ljubavnici", ali i naoružani neprijatelji koji izazivaju strah i nelagodu. Haninim odnosom prema dojučerašnjim susjedima autor simbolički prikazuje svu kompleksnost odnosa ova dva bliska, ali brojnim prijeporima opterećena naroda. Amos Oz je roman "Moj Mihael" napisao s nepunih 30 godina, a svoj odnos prema prošlosti, ali prije svega prema budućnosti, nije mijenjao do smrti. Javno se zalagao za suživot Židova i Arapa (Palestinaca) smatrajući da je jedino ispravno rješenje dvije neovisne države, pa se zbog toga i oštro suprotstavljao židovskom širenju na teritorije koji prvotno nisu bili zamišljeni kao dio izraelske države. Oz nikad nije bio nacionalist, ali je bio patriot. Samo što njegov patriotizam nikoga nije isključivao, nego se temeljio na razumijevanju, uvažavanju i prihvaćanju drugih i drugačijih. Bio je sve ono što je danas sve teže zamisliti. Kako kod Židova, tako i kod Palestinaca.
Naposljetku, na početku ovoga prikaza napisao sam da su glavni likovi romana Hana i Mihael. Ali ustvari postoji još jedan glavni lik. On ne govori, ne pametuje, ne kritizira niti prijeti. Samo promatra, pamti i šutnjom upozorava. Njegovo ime je Jeruzalem. Grad usred pustinje, duhovno središte, utopija, ali i mjesto patnje, progona i neprekinutih sukoba. Nevjerojatna je lakoća kojom Oz isprepliće sve karakteristike Jeruzalema. Opisima ulica i kvartova, dvorišta i stanova, trgovina i tržnica, jela i pića - autor je tekst oplemenio najrazličitijim bojama, okusima i mirisima. A svatko tko je bio u Jeruzalemu zna koliko je bez toga priča o ljudima koji u njemu žive nepotpuna. Među brojnim opisima posebno mi se svidio onaj kad se Mihael divi svojem gradu i zaključuje: "Jeruzalem je najveći grad na svijetu. Prođeš dvije-tri ulice i već si stigao na sasvim drugi kontinent, u neko drugo vrijeme, čak i u drugu klimu".
Knjiga "Moj Mihael" roman je o (neuzvraćenoj) ljubavi, (neostvarenim) idealima, (neiskorištenom) životu, ali i o uvažavanju, strpljenju, prihvaćanju i odricanju. Analizirajući život jednog para Amos Oz daje dijagnozu jednog prostora i vremena. Iako se radnja odvija prije više od sedamdeset godina, njezina aktualnost je zapanjujuća. Tjeskoba, strepnja, strah i nepredvidivost na gotovo identičan način opterećuju neke današnje Hane, Mihaele, njihove arapske susjede i, naravno, Jeruzalem. Grad u kojemu je od glasnih molitvi Bogu glasnija jedino bezbožnička potreba za uništenjem.
