Redatelj Ron Howard pouzdani je profesionalac koji zna kako bestselere Dana Browna (“Da Vincijev kod”, “Anđeli i demoni”, a upravo završava “Inferno”) pretvoriti u podnošljive filmske priče bez pretenzije da budu više od prolazne zabave s velikom zaradom.
S druge strane, s filmovima kakvi su “Genijalan um” i “Cinderella Man”, vrstan je lovac na Oscare i status umjetnika u visokom filmskom društvu koje ne zna mnogo o filmu, ali zato zna organizirati svečanosti, dijeliti nagrade i statusne ocjene.
Ta dva Rona Howarda dva su lica istog dvoglavog žiga američkog filmskog uspjeha. S jedne strane žiga je zarada, s druge Oscari. No postoji i treći, nežigosan, Ron Howard, mnogo zanimljiviji, tajanstveniji i dragocjeniji.
To je autor filma “Nestali” (The Missing, 2003), najboljeg vesterna do danas nakon Eastwoodovih “Nepomirljivih”.
Taj čudesni i potpuno nepoznat revizionistički vestern Howardova je posveta Johnu Fordu i njegovu remekdjelu “Tragači”, a glavnu ulogu, jednu od najboljih u karijeri, glumi Tommy Lee Jones.
Drugi Howardov veliki film je “Utrka života” (Rush, 2013), priča o suparništvu dvojice legendarnih vozača Formule 1, Dominica Sene i Jamesa Hunta.
Njegov najnoviji film, “U srcu mora”, nije tako dobar kao “Nestali” i “Utrka života”, ali ima nešto što u suvremenim holivudskim filmovima više ne postoji: junaka koji je nalik superjunaku ali je pritom normalan smrtnik koji jako dobro radi svoj posao i pritom je hrabar i s nogama na zemlji.
Glumi ga Chris Hemsworth (Thor iz Marvelovih filmskih hitova) koji je svoju dosad najbolju ulogu, vozača James Hunta, ostvario u pravo u Howardovoj “Utrci života”, a uloga kitolovca i časnika Owena Chasea u filmu “U srcu mora” nije ništa slabija.
Hemsworth i Howard savršen su redateljsko-glumački tim, kao nekad John Ford i John Wayne.
“U srcu mora” istinita je priča o brodu Essex čija posada kitolovaca 1820 usred oceana nailazi na golemog bijelog kita kojega pokušava uloviti, te pritom doživljava da joj kit potopi brod i preživjele mornare, u tri čamca za spašavanje, tjednima progoni i ubija.
Okvir priče je vezan za slavnog američkog pisca Hermana Melvillea koji u filmu dolazi jedinom preživjelom mornaru Essexa i zapisuje njegovu istinitu priču koju gledamo u filmu, a koju će on pretvoriti u roman “Moby Dick”, po sudu književnih stručnjaka, najveće djelo američke književnosti.
Howardov je film vrlo dobar, hrabar, majstorski napravljen, po mnogo čemu vrijedan divljenja. No, nema dobru priču. Istinita priča o brodu Essex je strašna, uzbudljiva, jeziva, bolna, ali nije dobra, a Howard je mora slijediti da bi se držao istine.
Kad na kraju filma Melville kaže preživjelom, sad već starijem, mornaru, da njegovu priču neće ispričati onako kako ju je od njega čuo, onda se sjećamo slavne rečenice iz Fordovog “Čovjeka koji je ubio Libertyja Valancea” koju izgovara novinar koji je upravo saznao pravu istinu o junaku filma: “Kad činjenica postaje legende, mi tiskamo legendu”.
Melville je iz priče o posadi Essexa i bijelom kitu izbacio sve činjenice koje su remetile njegovu gotovo biblijsku legendu o kapetanu Ahabu i njegovoj borbi s Moby Dickom, o žudnji čovjeka da bude ravan Bogu, da postane moćniji od prirode, kao i o mnogim drugim stvarima poput homerovski iscrpne i detaljne epske pustolovine lova na kitove, staleških i rasnih razlika i šekspirijanske enciklopedije čovjekovih žudnji, strahova i snova.
No, iako Howardov film “U srcu mora“ nije velika priča, to je dosad najbolji film o čovjeku i kitovima, mnogo bolji od “Moby Dicka” kojega je 1956 režirao John Huston. Huston je veliki redatelj i bilo bi neumjesno Rona Howarda uspoređivati s njime, no on je uspio ono što Huston nije: stvoriti svijet lova na kitove iz 19. stoljeća.
U usporedbi s Howardovim kitolovačkim filmskim svijetom, Hustonov se u “Moby Dicku” doima poput klasicističke vježbe na zadanu temnu, filmskog goblena u maniri kitolovačkih slika toga doba.
Naravno, Howardu je, za razliku od Hustona, na raspolaganju moćna suvremena digitalna tehnologija kojom može stvoriti gotovo savršeni podvodni i nadvodni oceanski svijet, no to mogu svi suvremeni holivudski tvorci blockbustera. Ono što Howarda izdvaja od njih, pa i od tehnološki nesretnijeg Hustona, jest nadahnuta redateljska vizija svijeta lovaca na kitove u 19. stoljeću.
Njegov je film istodobno naturalistički uvjerljiv, savršena slika iscrpljujućeg života kitolovaca toga doba, ali i moćna slika snage prirode i njezinih stvorenja, poput velikih oceanskih kitova. Howard u jednom jedinom kadru uspijeva ono što John Huston nije uspio izmaštati, a mogao je stvoriti i s tehnologijom koja mu je sredinom pedesetih bila dostupna.
