Lovrenovićevo raskrivanje zabluda i laži koje nas satiru

Apokaliptična 1992. godina, barem iz perspektive onih koji su u to vrijeme živjeli u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini, ostat će upamćena i po jednom osjećaju nepripadanja i izgubljenosti koji bi se svaki put javljao prilikom posjeta ili slučajnih prolazaka kroz Zagreb. U najnovijem romanu Ivana Lovrenovića “U sjeni fantoma”, koji je nedavno objavila beogradska izdavačka kuća JP Službeni glasnik, u uvodnom dijelu knjige naslovljenom kao “Rod, broj i dom”, postoji jedan savršeno precizan opis koji je, konkretno u mojemu slučaju, snažno probudio taj gotovo zaboravljeni osjećaj: “Sada hoda ulicama ovoga grada, koji je bio njegov grad, a to više ne osjeća, jer ništa ne osjeća svojim, sve mu je udaljeno i uskraćeno, njegov je samo mrzli osjećaj lišenosti svega, nepripadnosti ničemu, i tvrde neprozirnosti sutrašnjeg dana.” Ovaj odlomak je ujedno i dobar primjer artističke virtuoznosti Ivana Lovrenovića koja, zajedno s opsesivnim Lovrenovićevim temama, a to je u ovom slučaju priča o nestalom ocu, rezultira književnim remek-djelom, i teško se ne složiti s Gojkom Tešićem, urednikom Lovrenovićeve knjige: “Ovaj roman je po mnogo čemu jedno od najčestitijih i najdalekosežnijih dela u južnoslovenskim književnostima. Dok ga čitamo zapravo otkrivamo zbog čega književnost postoji i zašto mora da bude nezaobilazna podjednako za naš opstanak i za raskrivanje zabluda i laži koje nas satiru.”