Kultura
549 prikaza

Lovrenovićevo raskrivanje zabluda i laži koje nas satiru

1/3
PIXSELL
Radi se o autobiografskom romanu koji vremenski obuhvaća razdoblje od oko jednog stoljeća, ali se prije svega fokusira na Drugi svjetski rat

Apokaliptična 1992. godina, barem iz perspektive onih koji su u to vrijeme živjeli u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini, ostat će upamćena i po jednom osjećaju nepripadanja i izgubljenosti koji bi se svaki put javljao prilikom posjeta ili slučajnih prolazaka kroz Zagreb. U najnovijem romanu Ivana Lovrenovića “U sjeni fantoma”, koji je nedavno objavila beogradska izdavačka kuća JP Službeni glasnik, u uvodnom dijelu knjige naslovljenom kao “Rod, broj i dom”, postoji jedan savršeno precizan opis koji je, konkretno u mojemu slučaju, snažno probudio taj gotovo zaboravljeni osjećaj: “Sada hoda ulicama ovoga grada, koji je bio njegov grad, a to više ne osjeća, jer ništa ne osjeća svojim, sve mu je udaljeno i uskraćeno, njegov je samo mrzli osjećaj lišenosti svega, nepripadnosti ničemu, i tvrde neprozirnosti sutrašnjeg dana.” Ovaj odlomak je ujedno i dobar primjer artističke virtuoznosti Ivana Lovrenovića koja, zajedno s opsesivnim Lovrenovićevim temama, a to je u ovom slučaju priča o nestalom ocu, rezultira književnim remek-djelom, i teško se ne složiti s Gojkom Tešićem, urednikom Lovrenovićeve knjige: “Ovaj roman je po mnogo čemu jedno od najčestitijih i najdalekosežnijih dela u južnoslovenskim književnostima. Dok ga čitamo zapravo otkrivamo zbog čega književnost postoji i zašto mora da bude nezaobilazna podjednako za naš opstanak i za raskrivanje zabluda i laži koje nas satiru.”

A upravo se u tom beskompromisnom “razotkrivanju zabluda i laži koje nas satiru” krije ona zlatna, provodna nit cjelokupnog opusa Ivana Lovrenovića. Radi se o autobiografskom romanu koji vremenski obuhvaća razdoblje od oko jednog stoljeća, ali se prije svega fokusira na Drugi svjetski rat, odnosno na nestanak autorova oca koji je najvjerojatnije ubijen 1945. godine na Bleiburgu. O “kompleksu Bleiburg”, kako je to Lovrenović nazvao na jednom mjestu, koji određuje kontekst ove knjige, Lovrenović je dosada napisao cijeli niz antologijskih tekstova koji su nezaobilazni kada je riječ o ovoj temi. Također, Lovrenović se ove teme dotiče i u nekim svojim književnim tekstovima, primjerice u romanu “Nestali u stoljeću” ili u zbirci eseja “Pripadati i ne pripadati” koju je prošle godine objavio riječki Ex libris.

 | Author: PIXSELL PIXSELL

Prije tri godine, 2020., kada je u sarajevskoj katedrali najavljena misa zadušnica za sve nestale na Bleiburgu, histeriji samoprozvanih antifašista koji su se usprotivili održavanju mise priključio se i veliki broj članova bosanskohercegovačkog PEN-a, koji su svoju “antifašističku poziciju” parolaški definirali kao “bolju i humaniju stranu povijesti”, zbog čega je desetak pisaca, Hrvata, napustilo ovu organizaciju. (Ova tupava sintagma “bolja” ili “humanija strana povijesti” relikt je socijalističke prošlosti i vezana je uz staljinističku varijantu antifašizma kojemu britanski povjesničar Tony Judt negira antifašistički karakter.) Među njima je bio i Ivan Lovrenović. U svojoj ostavci napisao je i ovo: “Po mome uvjerenju piščevo je da historiju ispituje i nastoji razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine. U svim njezinim ‘stranama’.” U intervjuu koji je dao za Deutsche Welle povodom svog istupanja iz PEN-a, Lovrenović je naveo kako je “cijelo njegovo odrastanje bilo u znaku emancipacije od traume Bleiburga i njezina kućnog tumačenja”. Lovrenović svoju priču o ocu smješta između dvije suprotstavljene krajnosti: između nepostojeće “antifašističke” tlapnje o boljoj i humanijoj strani povijesti i obiteljske mitologije. “Potrošit će godine, nadajući se istini, čvrstoj i jednoj. Prezret će kućne uspomene, i tražiti je u knjigama koje su drugi napisali. Kroz njih, bit će sve bliže historiji, sve manje istini”, stoji na jednom mjestu u knjizi.

U bilješci na kraju knjige, Lovrenović navodi kako su prva poglavlja romana nastala još osamdesetih, kao dio “velike obiteljske povijesti”. Također, još neki dijelovi romana prethodno su objavljeni, i to u knjigama “Liber memorabilium” i “Nestali u stoljeću”: “S mnogo novog teksta, temeljito prerađena, to je sada u velikoj mjeri nova i drugačija proza... (...) I dalje je nedovršena, jer je nedovršiva.” U ovim rečenicama na neki je način sadržan još jedan važan element Lovrenovićeva književnog postupka, a radi se o vještini organizacije heterogene književne građe i tekstova u jednu čvrstu i zatvorenu cjelinu. U ostavštini Lovrenovićeva oca, u jednom notesu, ostala je zapisana jedna Pascalova misao, koja na neki način, bez obzira što nije izravno vezana za ovo, govori o ovom segmentu Lovrenovićeva stvaralaštva: “Neka se ne kaže da nisam rekao ništa novo: nov je raspored građe.” U nekoj borgesovskoj maštariji nešto slično bi, možda, bilo okarakterizirano kao transgeneracijski prijenos podsvijesti. Najbolji primjer sličnog postupka nalazimo u romanu “Nestali u stoljeću” i u putopisnoj zbirci “Putovi su, snovi li su” sastavljenoj od proznih i lirskih fragmenata nastalih u dužem vremenskom razdoblju.

U svom romanu “Bašta, pepeo”, koji govori o odrastanju, Danilo Kiš spominje figuru oca Eduarda koji je 1944. godine interniran u Auschwitz, gdje je i ubijen. “U romanu ‘Bašta, pepeo’ hteo sam da razvijem tu metaforu sa idejom da jednog dana još nešto napišem o ocu”, izjavio je jednom Kiš. Ta naknadna Kišova priča o ocu zasniva se na jedinom zvaničnom dokumentu koji je ostao iza njega, a radi se o jugoslavenskom redu vožnje željezničkog, autobusnog, brodskog i avionskog transporta, koji je Eduard Kiš izradio kao glavni inspektor u ministarstvu željeznica. Sličnom se metodologijom poslužio i Lovrenović u svom romanu, gdje na osnovu očeve zaostavštine pokušava oživjeti očev “fantomski” lik, gdje je, odmah u startu, u golemoj prednosti u odnosu na Kiša. U svom traganju Lovrenović kombinira ljetopis iz Drugog svjetskog fra Anđela Jablanovića, koji je obiteljsko nasljeđe, očevu knjižnicu, nekoliko pjesničkih tekstova koje je Lovrenovićev otac napisao tridesetih, kao i spomenuti notes s bilješkama.

Ivan Lovrenović | Author: Dusko Marusic (PIXSELL) Dusko Marusic (PIXSELL)

”Koliko se do čovjeka može kroz njegove knjige?”, pita se Lovrenović nakon što je pedantno pobrojao sve knjige iz očeve knjižnice, ne nudeći pritom nikakav odgovor, osim što iz činjenice da su mnoge od tih knjiga ostale neotvorene, zaključuje kako je njegov otac “podlijegao onoj smiješnoj iluziji kao svi bibliomani - da će ‘jednom’ biti mira i vremena da sve iščita”. Lovrenović je, također, svjestan i svojih ograničenja: “Tako je, čitajući te knjige, baštinik uvijek bio pred dvostrukim poslom: čitanjem teksta i čitanjem čovjeka.” Na sličan način pristupa i očevim pjesničkim tekstovima koji se sastoje od četiri soneta, dvije ljubavne pjesme, te po jedan trodijelni poetski zapis i proznu crticu. Iz tih stihova, koji su po Lovrenoviću puni općih mjesta karakterističnih za epohu u kojoj su nastali, i u kojima nema ničega osobnoga, ne može se ništa konkretno saznati o ocu. Posebna je priča notes u koji je Lovrenovićev otac zapisivao tuđe misli: “Tako se ostavština ironično poigrala sa svojim autorom: u vlastitim rukopisima njega nema, a najviše ga je u notesu koji je punio tuđim tekstovima!”

U svom romanu “Sjećanja, sjećanja”, ruska spisateljica Marija Stepanova pokušava na osnovu memorabilija ispisati povijest vlastite obitelji, na gotovo identičan način na koji to čini Lovrenović u svom romanu. Stepanova piše i o suodnosu iskustva i sjećanja, citirajući Šalamova po kojemu iskustvo deformira sjećanje. Ruski pjesnik Osip Mandeljštam u jednom svom autofikcijskom eseju piše kako iskustvo ne postoji, kako je ono trauma koju treba zaboraviti: “Cilj je ovih čudnih memoara zakucati izgubljeno vrijeme u lijes od borovine, probosti mu srce glogovim kolcem i nikad se više ne osvrnuti unatrag.” Međutim, nije na nama, koji nemamo to traumatično kišovsko i lovrenovićevsko iskustvo traganja za “fantomima”, ili tragičnu biografiju poput Mendeljštama, da sudimo o sličnim stvarima. Možda je, za kraj, najbolje navesti jedan odlomak iz spomenutog romana Marije Stepanove: “Sjećanje se predaje, povijest se piše; sjećanje se brine za pravdu, povijest za točnost; sjećanje moralizira, povijest zbraja i ispravlja; sjećanje je osobno, povijest sanja o objektivnosti; sjećanje se ne temelji na znanju, već na iskustvu: empatiji, suosjećanju i neizdrživoj boli.”

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.