Višestruki dobitnik Tonyja, redatelj Jack O’Brien, na pitanje usuđuje li se raditi s lutkama odgovara: “Ako ste vjerni tradiciji, onda će publika za vas napraviti veliki dio posla”. Kad je u pitanju lutkarstvo u Hrvatskoj, još se mnogo toga ne usuđujemo. Otvoriti mu prostor na nekom od naših uglednijih kazališnih festivala ili ga propustiti u kazalište za odrasle. Pritom ne mislim tu na grandomaniju poput “War Horsea”, hita iz londonskog The Nationala, nego kreativnu sinergiju različitih izvedbenih elemenata, koja se trenutačno može jedina boriti s tehnološkim osiromašenjem mašte. S druge strane, lutkarstvo ima jezik koji treba savladati. Kad se prevladavaju te početne prepreke, otvara se prostor izražavanja i govorenja kroz lutku svega onoga što izvođač ne može. Subverzija je u vrhuncima te iznimno vizualne umjetnosti njezin vjerni suputnik. Jedanaestu se godinu zaredom tako odvija festival osječke Akademije za umjetnost i kulturu - Lutkokaz. Isprva osmišljen kao način predstavljanja svega što mogu i znaju struci, ali i široj javnosti, posljednjih godina dobiva međunarodni karakter. Ove je godine tako pod kišobranom Kreativne Europe s još tri kazališta (Lutkovno kazalište Ljubljana, kazalište “Lele” Vilnius i Puppet Animation Scotland/Manipulate Festival) održano u okviru projekta “Kritička platforma suvremenog lutkarstva EU”.
Umjesto uobičajenih desetak dana, proteže se na tri mjeseca, točnije kalendarske druge polovice ožujka, travnja i svibnja. Koliko su zagrebački studentski ispiti produkcijski blještavi, pa ih u zadnje vrijeme prate i kritike u dnevnim novinama, toliko je sve što se događa po skromnim osječkim ispitnim dvoranama ladanjski zaigranije, bez ambicioznih zalogaja, ali s kreativnom snagom koja može dobaciti dalje od uobičajene nišne publike. Iz tih je skučenih dvorana Lutkokaz prešao na YouTube zbog pandemijskih neprilika. U moru festivala, ali i besplatne ponude streaminga europskih kazališta, poput berlinskog Schaubühnea, donekle gubi svoj šarm jer se s jednim kadrom gube svi detalji i načini pripovijedanja u lutkarstvu. Nema tu mnogo riječi, sve je vizualno i poetski. S bogatom ponudom studentskih kratkih filmova, prikazivanjem suvremenih tendencija poput “Djevina skok ili proljeća u slijepoj ulici” (ZKM, 2001.) Krune Tarle i grupe Fasade, ali i ispitne predstave Šimunovićeve “Duge” (AUK, 2015.) Tamare Kučinović upućuje na to da festival želi pomiriti tradiciju te vlastito nasljeđe s promicanjem naglašenog studentskog autorstva. Ono je najizraženije u studentskim predstavama “Samoizolacija u 40 minuta” (mentorica Maja Lučić) Jure Ruže i “Bračne muke iz vizure ruke” (mentor Hrvoje Seršić) Tonija Leakovića. Obje su se predstave mogle uživo pogledati na prošlogodišnjem, 51. PIF-u.
Ružinu “Samoizolaciju” prati borba za svaki simetrični ogrizak, ali i jasno prokazuje suludost slijepog slušanja bilo kojeg autoriteta. Stalni zvuk alarma, sporost i besmislenost rutine dana koja se svodi na dezinficiranje svake površine tijela, ali i namještaja pokazuje koliko je lako u pandemijskim okolnostima popucati po šavovima kad svaku situaciju vidimo kao visokorizičnu. Leaković braku pristupa nešto bezbrižnije i humorno s očekivanim happy endom. Visoke tenzije prati Darko Rundek, a ruke nevjerojatno lako dobivaju ljudsko naličje. Iako dramaturški brzo pada, animacijski se vrlo brzo vraća na tračnice slavonske inačice “Oni” Tisje Kljaković Braić. U seriji kratkih studentskih filmova, koji su i dalje dostupni na mrežnim stranicama contemppuppetry.hr, prevladavaju različite tehnike animacije bez nekih značajnijih promišljanja bilo scenarija, bilo obrata. Uglavnom je riječ o pokaznim vježbama. Otvorena je i virtualna izložba “Lica iza lutaka” s portretima lutkarskih kreatora i tehnologa u nastanku upotpunjena njihovima razmišljanjima o lutkama i kazalištu. U svibnju kao veliki finale festivala napokon slijede i premijere.Lutkokaz iz relativno skromnih početaka, usmjerenih isključivo na Akademiju te usku profilaciju, s međunarodnim partnerima i stabilnijim financijama ide putu ozbiljnije profesionalizacije pritom zadržavajući osnovnu namjenu u pokazivanju studentskih i mentorskih radova. U jeku pak stalnog širenja same Akademije razvidni su i kamenčići spoticanja s dramaturgijom. Ona zahtijeva ozbiljan rad i posvećenost. Ipak, uz obilje umjetničkih senzibiliteta, vještina i zabave mali-veliki festival u internetskoj ograničenosti dokazuje kako i uspavani div na istoku ima konja za trku. Uostalom, za kvalitetan rad nije potrebna produkcijska mašinerija, nego samo pokoja dobra subverzija.
