Kultura
840 prikaza

Ma koliko te hvalili, u nekom te trenutku počnu i blatiti

1/10
Sandra Šimunović/PIXSELL
INTERVJU Povodom gostovanja na jubilarnom 20. Festivalu europske kratke priče jedan od najpopularnijih hrvatskih književnika govori o karijeri, novim projektima, ekranizaciji svojih romana...

Festival europske kratke priče ove godine slavi 20. rođendan, a u svojem će jubilarnom izdanju, naslovljenom “Otoci”, od 6. do 11. lipnja u Zagrebu, Visu i Hvaru istraživati teme izoliranosti, odvojenosti i samoće, te kako ih premostiti u postpandemijskom svijetu. Jedan od gostiju programa bit će i nagrađivani hrvatski književnik Kristian Novak (1979.), dvostruki dobitnik nagrade T-portala za roman godine, te nagrada “Ksaver Šandor Gjalski” i “Fran Galović”, čiji su romani “Črna mati zemla” (2013.) i “Ciganin, ali najljepši” (2016.) prodani u više tisuća primjeraka. Tim povodom s piscem razgovaramo o pitanjima koja postavlja ovogodišnji FEKP, pandemiji, piscima i pisanju, njegovu životu od posljednjeg romana, objavljenog prije gotovo pet godina i o mnogo drugih aktualnosti.

Express: Evo nas, pet godina nakon objave vašeg trećeg i za sada posljednjeg romana ‘Ciganin, ali najljepši’. Ispričajte nam malo što se s vama u međuvremenu događalo! Napustili ste posao u Rijeci i ponovo se profesionalno stacionirali u Zagrebu – što je posredovalo takvoj vašoj odluci?
Nije još punih pet, četiri i pol je prošlo od ‘Ciganina’, ali – tko broji? Da, od prvog ožujka ponovo, nakon devet godina, predajem na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Cijelo sam vrijeme živio na Trešnjevci, pa putovao u Rijeku, što je imalo svojih dobrih strana. Loša strana je svakako bila što nikada nisam dobio ni približan iznos svojih putnih troškova. Prestao sam brojati negdje kad sam se približio šesteroznamenkastom iznosu koji sam morao izdvojiti od svojih novaca da bih uopće dolazio na posao. To je bilo u skladu s kolektivnim ugovorom, pa nije bilo mjesta pobuni ili pregovaranju – kako meni, tako i svima. S druge strane, preseljenje u Rijeku nije bila opcija jer je supruga karijerom vezana za Zagreb, a i troje malih već imaju svoje neke socijalne mikrostrukture. U Zagrebu sam sad već skoro 25 godina, puno mi je pružio, u međuvremenu sam ga i baš zavolio. Ali sam isto tako cijelo vrijeme bio svjestan da se ipak najbolje osjećam u malim sredinama. Pitomiji ljudi, sporiji protok vremena, svakako manje stresa. Nakon što klinci jednom budu blizu samostalnosti, vjerojatno pičim na selo…

 | Author: OceanMore OceanMore

Express: Na selu ili u gradu, ime Kristiana Novaka u domaćim je kulturnim krugovima sinonim za prvoklasnu književnost. Što u praksi znači imati status književne zvijezde u Hrvatskoj? Opterećuju li vas uspjesi i nagrade? Jesu li se promijenili vaši vlastiti kriteriji, očekivanja koja stavljate pred sebe?
Ma koliko te hvalili, u nekom te trenutku krenu i blatiti. Netko kaže ‘prvoklasan’, drugi kaže ‘totalno smeće’. Što je zapravo odlično jer nema šanse da ne ostaneš na zemlji. Moji kriteriji su bili i ostali – uvijek biti na rubu svojih mogućnosti, jer je to jedina šansa da napišem nešto što nije loše. I to će biti tako u kojem god se dijelu svoje putanje nalazio – bila recepcija dobra ili loša, pisanje je moj jedini pravi prostor slobode i tu ne pristajem ni na kakve kompromise. Kad sjednem pisati, aktivno zaboravljam što je tko rekao o mojim objavljenim tekstovima. Što se tiče statusa književne zvijezde, nemam pojma što to znači. Kad saznam tko me upario s tom etiketom, molit ću za objašnjenje. Od pisanja doduše zaradim nešto sa strane, ali se za književni rad moram izlaktariti i do toga dolazim tek kad sam namirio svoje obiteljske i akademske obveze. Ako je ovo život zvijezde, onda nek ide sve u klinac! Dobro, shvaćam da možda ima i ironije u vašem pitanju… Ja samo želim pisati, tad vidim sve zvijezde, to je krajnja privilegija. Nažalost, prerijetka.

Express: Kakve vas teme trenutno opsjedaju? Pišete li novi roman?
Dosta šareno je trenutno u mom folderu pod nazivom ‘skice’. Imam nekoliko povijesnih tema koje me zanimaju, pa nešto vezano za gastarbajtere, pa još jedna međimurska priča. Što će od toga najprije na svjetlo dana i hoće li to biti novi romani, novele, scenariji, nemam pojma u ovom trenutku. To će se razotkriti kad uđem dublje u njih. Ali čini se da su mi u proteklom desetljeću u fokusu bili izdaja, krivnja, kajanje, male zajednice i njihovi ljudi pod velikim pritiskom. Nemam i ne želim imati previše kontrole nad tim kamo me nadahnuće vodi, pa se neću ni blamirati preuranjenim prognozama.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Objavljujete relativno rijetko; jeste li perfekcionist ili samo nemate vremena?
Vremena nemam sigurno, vjerojatno sam i perfekcionist, što i nije neka sreća, ali tu moram dodati i da se ne vidim kao autora koji će u životu objaviti deset, dvadeset ili trideset knjiga. Mene zanima isključivo jedna, ona sljedeća, i to je to. Ne vidim kome bih učinio uslugu da se obvežem da ću objavljivati po knjigu svake dvije godine. Nisam genijalac, pa da to mogu popratiti i kvalitetom. I uostalom, mislim da se nikada nikome nisam predstavio kao ‘pisac’ ili ‘književnik’. To mi nosi nekakvo dodatno breme koje mi je teško definirati, a prilično sam siguran da mi ne treba, pa eto. Prije bih rekao da sam istraživač i da tu i tamo moje istraživanje ode u fikciju.

Express: Izgleda da se ipak, zahvaljujući masovnom cijepljenju, približavamo početku kraja pandemije koronavirusa. Kako ocjenjujete način na koji je vlada upravljala epidemiološkom i posljedičnom gospodarskom krizom? Zaslužuje li premijer Andrej Plenković palac gore? Tijekom krize pojavile su se teze da je Hrvatska nefunkcionalna i propala država. Je li doista tako?
Pametniji ljudi od mene govore mi da nas čekaju i daljnje pandemije; to je nekakva ekološki uvjetovana izvjesnost – ovo je bila samo prva u nizu. Živi bili, pa vidjeli. Ovako: navijam za svakog tko dođe na vlast, pod uvjetom da nije totalni šovinist, da učini nešto dobro za ovu zemlju i njezine ljude. Dijelili ti ljudi na vlasti moje opredjeljenje ili ne. Da je Andreju Plenkoviću samo Agrokor eksplodirao u facu već bi bilo puno, a ovako su ga zadesili i potresi i pandemija. Ovo zadnje nam je svima prvi put i vjerujem da su u tim okolnostima donošene odluke u najboljoj namjeri. Bilo je pogrešnih procjena, zbog kojih su uništeni životi, poduzeća, obrti, ali ajde da vidim tko to misli da bi u toj kakofoniji informacija i neizvjesnosti prošao s manje žrtava? Pa najveći medicinski stručnjaci su mijenjali poruke iz mjeseca u mjesec i priznavali da ni sami ne znaju koja su prava rješenja. Država, koliko vidim, i dalje funkcionira, znači da nismo još propali, ali za moj palac gore bilo bi potrebno napraviti mnogo ozbiljniji korak u smjeru sprečavanja korupcije i klijentelizma.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Kad smo već kod tih tema, vaša matična institucija, zagrebački Filozofski fakultet, već se godinama ponaša kao trn u oku Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu, svako toliko ga proglašavaju ‘fakultetom slučajem’, a Neven Jovanović, čiju kandidaturu za dekana retor Damir Boras nije prihvatio, tvrdi kako je za Borasova mandata Sveučilište iz prostora znanosti, slobode i demokracije postalo prostor straha, formalizma i oligarhije. Slažete li se s njegovom ocjenom? U čemu je problem FF-a i rektora Borasa? Je li sveučilišna demokracija doista u opasnosti? Kakvo je stvarno stanje na FF-u?
Ma hajde, ‘fakultet slučaj’?!? S tim se čak i slažem, samo mislim da se rektor i ja ne bismo složili oko toga tko i što je dovelo do ove situacije. Uvijek sam zazirao od rukovodećih položaja, želim se maksimalno posvetiti nastavi i istraživanju, i iz te me pozicije smeta koliko je narušena reputacija institucije na kojoj radim, institucije koja bi trebala biti ogledni primjerak demokratskog donošenja odluka i slobode kritičkog promišljanja. Iako je rasplet blizu, jer Filozofski će uskoro dobiti svoju izabranu dekanicu, odnosno dekana, šteta je učinjena i sada se trebamo zapitati kako svi mi koji ostajemo s tom mrljom možemo popraviti vlastitu sliku u očima studenata, sadašnjih i budućih, ali i hrvatske javnosti.

Express: Svojim romanom ‘Ciganin, ali najljepši’ na velika ste vrata u hrvatsku književnost uveli temu Roma i diskriminacije drugih i drugačijih. Je li hrvatsko društvo u međuvremenu postalo barem malo inkluzivnije? Kakva je sada situacija u Međimurju? Ima li nade za integraciju Roma?
Teško je o tome ukratko jer, koliko god bio siguran da se u zadnjih 20 godina nešto pomaknulo u širokoj javnoj percepciji manjina, da su se ipak stvorili parametri prepoznavanja govora mržnje i da je javnost postala inkluzivnija, svako toliko pojavi se neka informacija koja me demantira. Evo nam, primjerice, nedavno objavljenog istraživanja o stavovima hrvatskih srednjoškolaca. Što se tiče Međimurja, pozitivno je što sve više romske djece završava osnovne i srednje škole, što je ta situacija lokalnoj politici postala prioritetom, a izuzetno je negativno što se stvari miču vrlo vrlo sporo; inicijative koje dolaze od samih romskih zajednica – poput, primjerice vrtića u romskom naselju Lončarevo – nailaze na birokratske zapreke, i što se, po mom mišljenju, nedovoljno honorira rad socijalnih radnika, učitelja i djelatnika MUP-a, koji su svakodnevno na terenu i rješavaju vrlo teške situacije. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Već godinama ne živite u Međimurju a ipak, Međimurje je jedan od glavnih likova vaših knjiga. Je li o nekim stvarima lakše govoriti s određene distance?
Naravno. Tu želim biti potpuno iskren, nisam siguran da bih o Međimurju ovako mogao pisati da živim tamo. Zato mislim i da je istraživačko novinarstvo pravi pothvat kada se radi o medijima koji su lokalno usmjereni. Biti nezavisan pri izvještavanju u manjim sredinama sa sobom nosi posebnu vrstu pritiska i izoliranosti i zato skidam kapu ljudima koji tome posvećuju život. Nedavno sam imao sreće upoznati dvoje koji to rade u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Nisam siguran da svi shvaćaju koliko je to ljekovito za, uvjetno rečeno, malu sredinu, a bojim se i da nisu još sve hrvatske regije te sreće da imaju nezavisnu novinarsku scenu.

Express: Sintagma ‘nezavisna scena’ podsjetila me na jednu drugu problematiku; nedavna objava kriterija za potpore za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija izazvala je pravu buru reakcija među vašim kolegama i kolegicama piscima i spisateljicama. Kako vi gledate na to? Je li sustav bodovanja diskriminatoran i nepotrebno birokratski? Tko će imati koristi od te mjere?
Nije na prvi pogled vezano, ali mi pada na pamet da sam prije par godina bio u komisiji za dodjeljivanje potpora izdavaštvu pri Ministarstvu kulture. Kad sam ušao, bio sam apsolutno siguran da nitko neće posumnjati u moje časne namjere, nepristranost, i da radim koliko mogu za dobrobit svojih kolegica i kolega. Pa sam uskoro vidio što to znači kada si između nakladnika i autora s jedne, i javnog novca s druge strane. Pola godine poslije istupio sam, rekao ‘Hvala, nikad više’, jer mi je bilo dosta da se na mene nabacuje blatom svatko s viškom vremena i frustracije. Od tada sve slabije pratim situaciju, ali nekako priželjkujem da oni koji su me tad nazvali uhljebom (?) i izdajnikom (!) jednog dana dođu u poziciju da odlučuju o radu svojih kolega. Pa da si ispečem kokice i uživam u predstavi. Čim si tamo, loše ti se piše. Jer ćeš raspolagati zapravo malom sumom novca i jer ćeš nekome morati reći ‘Ej, sori, mislim da je ovaj drugi više zaslužio novac za knjigu’. Iza te situacije, u koju se možda uklapa i najnoviji skandal, usudit ću se reći, nedostatak je konsenzusa i jasne strategije – što bi to u hrvatskoj književnosti trebalo biti financirano javnim novcem? Ne može biti sve, jer nije valjda svaka dobra duša koja sjedne pisati zaslužila financiranje javnim novcem?! A ne može biti ni ništa, jer eksperimentalna književnost, suvremena poezija, dio publicistike, hibridne vrste, dobar dio prvijenaca i ostalo jednostavno ne mogu opstati po tržišnim uvjetima, a silno su nam važni. Znači, odgovor treba tražiti negdje između. Jao onima koji ulaze u taj limb, osokoljeni jer im je netko rekao ‘samo po savjesti i nemaš brige’.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Za nekoliko dana očekuju nas i lokalni izbori. Živite u Zagrebu, gdje će nakon dvadeset godina u ured gradonačelnika useliti neko novo lice. Čini se da je gradsku politiku u protekla dva desetljeća, a vjerojatno i kroz puno dulje razdoblje, obilježila težnja za zadovoljavanjem privatnih interesa nauštrb javnih. Vidite li među potencijalnim kandidatima za gradonačelnika Zagreba nekoga tko bi mogao promijeniti taj smjer?
Da, i to prvi put ovoliko jasno. Nije mi simpatično vidjeti umjetnike kako se priklanjaju ljudima u borbi za vlast, ali ja ću ovdje napraviti iznimku, pa makar poslije požalio. Smjer promijeniti mogu Tomislav Tomašević i ljudi oko njega. Moj glas na ovim izborima imaju, želim im svu sreću, ne čeka ih nimalo lagan posao, jer netko je desetljećima gradio ovaj istodobno truo i, na sve krive načine, ludo efikasan sustav. Također, nisu samo političari ti koji mijenjaju stvari. Dario Juričan je, prema mojemu mišljenju, svojim istraživanjima i filmovima učinio goleme, ljekovite i hrabre stvari za grad i za cijelo društvo, i to puno prije nego što ga je šira javnost prepoznala kao štosnog predsjedničkoga kandidata.

Express: Vratimo se malo na FEKP. Jedan od ključnih gostiju 20. FEKP-a bit će američki književnik Paul Auster, koji za sebe kaže da je pisac koji uvijek piše iz pozicije intenzivne emocije, ne planirajući unaprijed, koristeći vlastiti život i iskustvo kao laboratorij za nastanak teksta. Auster piše o slojevitostima ljudskoga postojanja i čovjekovom trajnom nastojanju da pokuša razumjeti, ‘preživjeti’ i osjetiti smisao života. Njegove su knjige ‘demokracija na djelu’: pisac nas poziva da bez razlike ukoračimo u svijet drugih, i da suosjećamo s njima. Kako se čini, svojim romanima vi pokušavate činiti to isto. Prepoznajete li možda svoju metodu pisanja u Austerovim riječima? Kako i zašto pišete?
Da, vidim se kao autora koji polazi iz ekstremne emocije i introspekcije. Iako ne mislim da je to jedino legitimno izvorište književnog teksta, mene ništa drugo ne zanima. Protagonist u dubokoj kontradikciji, dvojbi koja ga stavlja pod sve veći pritisak da bi se malo-pomalo transformirao i, u najboljem slučaju, rastao, a u najgorem bio tragičnim primjerom koji obvezuje okolinu da se transformira. Možda je to tradicionalistički pristup narativu i sigurno me ograničava kao autora i traži od mene dugotrajnu pripremu, ali to je jedino što želim raditi kad krenem pisati.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Koji su u tome smislu vaši ‘literarni blizanci’ i postoje li oni uopće?
Sjajno pitanje, ali mislim da nemam dobar odgovor. U početnim fazama mi se čini da crpim od svih koje sam ikad čitao, čak i od onih koji me nisu nešto oduševili, a kako pisanje ide dalje, tako sve više osjećam autonomiju priče i teksta i bivam sigurnijim u smislu – ‘okej, nema šanse da je ovo netko osim mene napisao’. Vjerojatno sam i tad barem djelomično u krivu, ali budući da mi to samopouzdanje treba da bih nastavio, prepustit ću drugima da me uparuju s kolegicama i kolegama. Ako će to ikome biti relevantno.

Express: Stručnjak ste za sociolingvistiku, doktor lingvistike, sveučilišni profesor. Kako gledate na pojam standardnog jezika u kontekstu regije? Posljednjih godina kao da su utihnule javne polemike o statusima jezika kojim se međusobno dobro razumiju Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci. Znači li to da je postignut stručni konsenzus o tom pitanju?
Usudio bih se reći da stručni konsenzus postoji već dulje vrijeme. Samo treba pročitati definiciju standardnog jezika ili, dobro ajde, da ne zvučim pokroviteljski, sjetiti se da je standardni jezik, bilo koji standardni jezik svijeta, onaj idiom koji iza sebe ima institucije, školstvo, državu, normativne priručnike i tako dalje. Vjerovali ili ne, to s međusobnim sporazumijevanjem zapravo nema previše veze. I, nota bene, nismo to mi divljaci iz jugoistočne Europe to tako smislili, neeee! Smislili su to uglađeni Francuzi, Englezi, gospoda. Vi se u stvari referirate na polemiku od prije nekoliko godina, gdje se, umjesto na lingvistička, sve zapravo svelo na svjetonazorska pitanja. Pa ako potpišeš deklaraciju, onda si za mir, a ako ne potpišeš, onda ti je tata pijanac. Nisam reagirao jer je to potpisalo i nekoliko ljudi koje baš baš cijenim, a napadalo ih se ispod svake razine, ali mi je onda bilo i neugodno kad nisu baš mogli poloviti konce konstrukta koji im se na prvu valjda učinio pravom stvari. Na razini organskih govora, riječ je o jednom kontinuumu, pa ako hoćete i o jednom dijasistemu, i to nitko nikad nije trebao deklarirati. Na razini standarda, kao dobrim dijelom političkog i društvenoga konstrukta, tu je riječ o više jezika. Deklarirati nešto drugo možda se nekome može učiniti plemenitim ili što već, ali je i uzaludno. Kad bi se mržnja na ovim prostorima mogla smanjiti tako da jednostavno sad svi deklariramo da je to jedan jezik, to bi bilo genijalno rješenje. Ali vjerujem da to ne funkcionira tako. I, osim toga, na toj bi fešti hrvatski kajkavci i čakavci bili nepozvani gosti.

 | Author: OceanMore OceanMore

Express: Ne smijemo zaključiti ovaj razgovor a ne dotaknuti se najavljene filmske adaptacije ‘Črne mati zemle’. Početkom prošle godine krenule su audicije za glumce diljem Međimurja, a film se trebao snimati ove godine. Što se u međuvremenu događa s tim projektom?
Prošloga kolovoza snimljen je kratki film ‘Kazneni udarac’, zapravo jedna scena iz dugometražne adaptacije romana. Upravo prije par tjedana izašao je iz montaže i sad mu svi mašemo doviđenja na putu u festivalski život. Dugometražni se trebao snimati sad, na ljeto, ali je pandemija sve zakomplicirala i odgodila. To će se vrijeme iskoristiti za još bolju pripremu, iako bismo i za snimanje ove godine bili spremni. Odnosno, oni, oni bi bili spremni. Nakon dovršetka scenarija ja sam zapravo samo promatrač.

Express: Što je s ‘Ciganinom’; za tu ste knjigu također dobili neke ponude za ekranizaciju – jeste li se već odlučili?
Antitalent, ista produkcijska kuća koja radi ‘Kazneni udarac’ i ‘Črnu mati zemlu’, kupila je prava i na ‘Ciganina’ i trenutno Maja Pek predstavlja projekt u potrazi za entuzijastičnim koproducentima iz Skandinavije. Držimo palčeve.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.