Cijela Europa nalazište je mačeva, oružja koje nas ne prestaju fascinirati ni danas, bez obzira na to što više nemamo nikakve veze sa svijetom u kojemu su postojali. Vitez, dobro opremljeni ratnik s mačem, kopljem i štitom u ruci, koji jaše na svojem konju, slika je koju zamišljamo kad mislimo na srednji vijek. U 12. stoljeću idealan vitez nije više samo ratoboran i dobro opremljeni muškarac, nego džentlmen koji je dobar pjesnik, glazbenik, sportaš, dvorjanin i romantičar spreman iskazati ljubav dami koju voli. Ali mač kroz stoljeća ostaje konstanta i u rukama grubog ratnika i uglađenog viteza. Jedno je od prvih oružja poznatih čovjeku, s namjenom da se obrani ili ubije, simbol oklopljenih plemića, ratnika i putnika namjernika. Iako datira još iz brončanog doba, tijekom turbulentnih kretanja u srednjem vijeku odvijala se utrka u proizvodnji što učinkovitijih i ubojitijih mačeva, dok se ujedno pokušavalo osmisliti što efikasniji oklop kroz koji mač neće prodrijeti. U radionicama su kovane različite vrste mačeva, neki s namjerom da se koriste jednom rukom, dok je u drugoj bio štit, a neki tako da se zbog veličine koriste s obje ruke. Dizajn se mijenjao i unapređivao, pogotovo u kasnom srednjem vijeku, dok je oštrica postajala duža. Primjerice, protivnik na konju udarao se mačem u potkoljenicu, dok se s konja pješaka udaralo vertikalno. Kad bi brid sječiva zahvatio određeni dio ljudskog tijela, glavu ili ud, raskolio bi ga na dva dijela. Vitez ili ratnik svoga protivnika mogao je i probosti. Za izradu sječiva bila je potrebna visoka razina umijeća koju nije imao svaki kovač. Kovači su kovali prutove i ugrubo oblikovali mačeve, koje su potom preuzimali mačari koji su ih kalili i davali im finalan oblik. Ima neke intimističke simbolike koja povezuje mač s njegovim vlasnikom, ali i mač s jednim narodom, koji se njime borio za svoj opstanak.
On je više od nakita, više od svega što je mogao posjedovati jedan lutajući pojedinac u povijesti koji je vječito bio izložen napadima. Njime se branio. Njime je napadao, a kad ga više ne bi bilo, s njime ga se pokapalo. Mač je strancima komunicirao društveni status osobe koja ga je nosila. Dobar mač nikad se nije odbacivao. Hrvatski povijesni muzej, stradao u potresu, u Klovićevim dvorima priredio je zanimljivu izložbu “Mač - jednom davno”, koja bi mogla privući šaroliku publiku i svojim postavom dodatno zainteresirati one koji o mačevima ne znaju puno. Od 45 izloženih mačeva, koji datiraju od 11. pa sve do 16. stoljeća, njih 33 nađeno je u koritima rijeka, potoka ili na dnu jezera. Osim drvenih drški koje su istrulile, željezne mačeve voda je tek minimalno izmijenila tijekom svih stoljeća koja su provela u njoj. Ostatak izloženih mačeva iskopan je iz polja i jaraka, dok je jedan mač, primjerice, našao svećenik u 19. stoljeću uz pokopanog muškarca. Svi izloženi mačevi pronađeni su na širem području središnje Hrvatske, jedan kraj Beograda i jedan kraj Splita. Može se samo nagađati kako su mačevi završili u vodi. Među teorije spadaju nagađanja da su mačevi pali u vodu tijekom transporta, da su tamo dospjeli u bitkama koje su se vodile uz područja uz vodu, da su odlagani u ceremonijama ili kao insignije uz pokojnike.
Na mačevima se pojavljuje razna srednjovjekovna simbolika, koja na gledatelja djeluje kao zagonetka koju treba dešifrirati. Negdje je vidljiv simbol djeteline, srca, vuka, strelice, Andrijina križa, jednoroga, kacige... Postav koji su pripremili Leon Bošnjak, Petra Braun i Ana Filep ima posebice edukativnu narav, dok autori naglašavaju da su “koncepcijom izložbe nastojali temu učiniti privlačnom i pristupačnom široj publici”. Postav se temelji na arheološkoj materiji spekulativne naravi, no napravljen je prohodno i napeto. Svaki od izložaka ima vlastitu priču, primjerice, gdje je napravljen, gdje je nađen, u kojem vremenu, a ti fakti pobuđuju daljnji interes posjetitelja. Atmosferi izložbe pridonosi nokturalni ambijent u kojem je priređena, kao i suptilna muzička podloga u obliku zveckanja mačeva. Da je postav prikazan na danjem svjetlu, dojam i ugođaj ne bi bili jednaki te se posjetitelj mentalno ne bi mogao transportirati u vrijeme nastanka mačeva. Popratni tekstovi napisani su na pristupačan način, oblikovani tako da ih je prosječnom posjetitelju zanimljivo čitati. Kao upečatljivi fakti ističu se informacije da feudalne vojske nisu bile centralizirane te da je svaki velikaš zapovijedao svojom pratnjom vitezova i vojnika, kao i to da najčešći oblici sukoba u srednjem vijeku nisu bile masovne bitke između dvije sukobljene vojske, nego manji okršaji te opsade gradova i dvoraca. Duhoviti element izložbe je kamen u koji je postavljen mač i koji posjetitelj može pokušati izvući (neuspješno), što je referenca na legendu o kralju Arthuru. Iako mač kao predmet pripada povijesti, njegov utjecaj na pop kulturu je neizmjeran.
Napisane su tisuće knjiga, počevši od najpoznatijeg viteškog romana Don Quixotea, snimljene tisuće filmova i serija (treba se sjetiti stotina mačeva prikazanih u “Igri prijestolja”), ispjevane tisuće pjesama. Ili kao što autori izložbe kažu: “Mač je svugdje”. Zanimljiv dio izložbe je i taj koji se tiče utjecaja viteštva na pop kulturu, dok će posjetitelju biti dostupni i kratki videi u kojima profesionalni mačevaoci izvode popularne zahvate mačem karakteristične za srednji vijek. Ukratko, zanimljivo i poučno.
