Maryam Madjidi uopće se nije trebala roditi. Onog dana 1980. u Teheranu, kad je njezina majka, s njom u trbuhu, krenula u studentske demonstracije protiv tek uspostavljene Islamske Republike ajatolaha Ruholaha Homeinija, poginuti su trebale i ona i majka.
Vjerski konzervativci tog su dana na sveučilištu brutalno gazili studente čiju je građansku revoluciju oteo Homeini. Posebno komuniste i socijaliste, sve one demokrate koji su se još nadali da u Iranu mogu oživjeti društvo koje je gradio premijer Mohamed Mosadek četvrt stoljeća ranije.
No Mosadeka su orkestriranim pučem srušili CIA i MI6 kako bi postavili šaha Rezu Pahlavija. I kad su Iranci, uz mnoge pobijene u uličnim sukobima, konačno srušili šaha, iz Pariza se u Teheran vratio Homeini.
Do danas nije sasvim jasno kako je uspio tako brzo ugrabiti vlast. Roman Maryam Madjidi nije prvenstveno politički nego autobiografski, zbog čega si je mogla dopustiti da pojedine dijelove ispiše vrlo poetski.
Njezina majka tog je dana trčala hodnicima sveučilišta punima lokava krvi. Usred vrištanja, zvukova lomljave lubanja koje pucaju pod udarcima i podivljavlih islamista koji tuku studente, vidjela je studenticu koju je neki islamist pokušavao silovati.
Madjidi je ispričala svoju istinitu životnu priču. I o tome kako joj je majka preživjela. I kako se rodila. I kako su se njezini roditelji komunisti pet godina krili od vlasti dok nisu morali pobjeći u Pariz.
A ona je svoje igračke morala podijeliti djeci, i zato da nauči da je “vlasništvo loše” i zato što je igračke nemoguće nositi na put.
U Iran se vratila tek 2003., ali se razočarana konzervativnim društvom vratila u Pariz sedam godina poslije. Sudeći prema romanu, ona ni danas u ogledalu ne vidi 39-godišnju ženu, nego petogodišnju curicu koja je ostala bez igračaka i djetinjstva.
Osim što piše, ona poučava francuski jezik zatvorenike i maloljetne migrante koji su se EU domogli bez pratnje i bez djetinjstva.
