Priče započete s “bila jednom” u svojem su nastavku najčešće donosile slike čarobno sretnog života djevojke u potrazi za ostvarenjem vlastitih snova - princem na bijelom konju, velikom količinom bezuvjetne ljubavi i još većim dvorcem čijim bi hodnicima kasnije mogao odzvanjati veseo dječji smijeh.
Istinu govoreći, nisu te djevojke ni bile u potrazi, njihovi su im mali i skromni životi bili sasvim dovoljni, ali sreća je, kao nagrada za nevelika očekivanja, pronašla njih. Nakon toga postale su princeze i živjele sretno do kraja svojih života.
Mora li svaka djevojčica željeti postati princezom? Mora li, sanjareći o udaji i princu, čekati da joj se život dogodi? Još sredinom prošlog stoljeća žene su osvijestile da mogu i biti i raditi što god požele, a ta se spoznaja širila i rasla pa je danas posve legitimno s ramena otresti vilinsku prašinu, odrezati duge uvojke i, umjesto življenja u tuđem svijetu, po tuđim pravilima, izgraditi svoj vlastiti.
No djevojčicama trebaju uzori, a sve dok postoje priče o princezama s jedne, priče o superjunakinjama nadljudskih sposobnosti s druge strane i prazan prostor između njih, malo će koja od njih čuti priče, stvarne i prave, o ženama čijom je zaslugom svijet danas bolje mjesto.
Val njihova uspjeha uhvatile su i mnoge druge knjige i slikovnice slične tematike, poput “Fantastično sjajnih žena koje su promijenile svijet” ili “Žena u znanosti”. Knjige prekrasne, koliko i poučne, intelektualno pozivajuće, koliko i nadahnjujuće, s posebnim prostorom za upisivanje vlastite priče imale su tek jednu manu.
Netko bi se možda sjetio Zlate Bartl ili Milke Trnine, no znanstvenice i liječnice, prve političarke i istraživačice ostale bi negdje u zapećku, zaboravljene. Stoga je hvalevrijedan projekt Tatjane Barat, čija je knjiga “Priče o neustrašivim hrvatskim ženama” mala enciklopedija nadahnuća za svaku hrvatsku djevojčicu.
“Shvaćajući koliko su žene slabo zastupljene u školskim čitankama i udžbenicima, posebno kad su u pitanju prirodne znanosti, te uviđajući koliko je naše današnje društvo puno uspješnih obrazovanih žena, počela sam razmišljati i o povijesti našega kraja. Dakako, znala sam za one za koje zna i većina - književnice, operne dive, glazbenice i pokoju znanstvenicu, no tu je stalo. Kad sam isto pitanje postavila drugim visokoobrazovanim ljudima, ni oni nisu znali nabrojiti više. Čak su mi neki i nakon čitanja rekli da nisu znali za 80 posto njih.”
Tko se sve našao u zbirci književnih portreta namijenjenih čitateljima u dobi od 7 do 13 godina?
Antonija Kulčar-Vajda, prva fotografkinja, učiteljica Dragojla Jarnević, suosnivačica Zagrebačke neuropsihijatrijske škole Duška Blažević, osnivačica dječje bolnice Feđa Fišer-Sartorius, prva hrvatska političarka Mara Matočec, dermatologinja Štefanija Puretić...
Možda bi i zato bilo važno znati njihove pozadinske priče, kontekst u kojem su odrastale i način na koji su odabirale voditi vlastite živote.
Jer samo je tako moguće dobiti potpunu sliku i jasan kontekst koji ovim pričama kronično nedostaje pa se tako, čitajući o kraljici Jeleni Slavnoj, saznaje o postojanju “muža kralja” i “sina princa”, ali njihova se imena, premda je potonji vrlo poznati Stjepan Držislav, ne spominju. I bilo bi to posve razumljivo da se knjiga obraća samo djeci rane predškolske dobi, no oni nešto stariji trebat će više kako bi se pobudila njihova znatiželja.
No vratimo se na hrabrost i požrtvovnost, upućivanje na važnost obrazovanja i osvješćivanje važnosti polaganog, ali predanog i upornog putovanja do cilja o čemu djeci, u doba instant-zvijezda i još brže popularnosti, treba svakodnevno govoriti.
Nažalost, i ovim se “Pričama”, baš kao i “Buntovnicama” potkrala pogreška - u prvoj su životni vijekovi gastronomke Dike Marjanović Radice i književnice Jagode Truhelke svedeni na dvije, odnosno šesnaest godina, dok se u drugoj, zbog datuma njezine objave, našla i Aung San Suu Kyi, što danas izaziva mnogo kontroverzi.
Mudra je stoga bila odluka da se među 50 hrvatskih portreta nađu samo one neustrašive žene čije su priče već završene. Male su čitateljice time uskraćene za priče prve hrvatske premijerke i predsjednice, ali i ostavljene u nadi da će se i za njih naći mjesta u nekim budućim pričama.