Idem na putovanja jer se želim maknuti iz svakodnevice. Jedva čekam to doba godine jer se volim ispuhati, vidjeti i upiti druge kulture, narode, probati njihovu hranu... Vratiš se puno bogatiji s tog putovanja. Uvijek ću prije uložiti u aviokartu nego u komad odjeće ili sl. Tako pobjegnem od kolotečine posla u Zadru i Hrvatskoj, ipak to dosadi pomalo, koliko god bilo različito svaki put. Uostalom, kad odeš na put i izložiš se nečemu novom, proradi ti kreativa. Obično biram tzv. 'zemlje trećeg svijeta' (gdje ljudi ne žive ništa lošije nego kod nas), prvenstveno zato što su mi zanimljivije i cjenovno pristupačnije što se tiče smještaja i hrane. Ne kažem da nikad neće, ali me ne zanimaju previše europski velegradi. Radije biram zabačenije dijelove svijeta izvan uobičajenih turističkih ruta. Maknem se od europskog viđenja života da bih vidio nešto drugačije. Nije da nisam bio u Parizu ili Londonu, ali puno su mi draža ruralna područja. Što se tiče sigurnosti, manje se sigurno osjećam u metrou ili na aerodromu velikih gradova nego u, primjerice, zabiti Tanzanije. Mislim da nam je svima percepcija narušena jer većina misli da je Afrika mjesto gdje će te netko zatući, nešto ti ukrasti... Ne kažem da toga nema, ali ruku na srce, ima i kod nas, kaže nam Filip koji je Tanzaniju posjetio prošle godine.
"Najveći mi je problem tegliti ruksak s fotoopremom jer uz njega moram nositi i drugi ruksak, s osobnim stvarima. Moglo bi se to i lakše, ali volim uz sebe imati svu opremu. Nije jednostavno po vrućini vući 12 kilograma na leđima plus drugu torbu s ostalim stvarima, ono što moraš ponijeti kao putnik. Velika je odgovornost prema vrijednoj opremi. Unatoč tome, nikad me nisu opljačkali. Kad se ohrabriš i gledaš pozitivno, nema problema", rekao nam je Filip Brala (33), nagrađivani fotograf i fotoreporter, koji o svojem trošku putuje svijetom i snima fotografije od kojih zastaje dah.
Na putovanja ide jednom godišnje, u prva dva mjeseca kad u Zadru, u kojemu živi i radi fotografirajući vjenčanja i nekretnine, nema toliko događanja. Financira ih sam i obično nema unaprijed ugovoreno tržište na kojemu će ih prodati. Nudi jedino print svojih fotografija.
Kaže da su ga po povratku svi pitali zašto baš Tanzanija i je li donio kakvu boleštinu doma kao suvenir s putovanja.
"Tanzanija zato što je jedna od sigurnijih afričkih zemalja, a doma sam se vratio živ i zdrav!", kaže i nastavlja:
"Koliko ja znam i prakticiram, karte nije potrebno kupovati šest mjeseci ili godinu prije, nego ih treba tražiti na akciji. Povratna karta za Kilimandžaro ili Zanzibar je oko 500 eura, što i nije puno za destinaciju ispod ekvatora (tri-četiri mjeseca pušenja cigareta u prijevodu). Viza je 50 dolara, a smještaj možete naći na AIR BnB-u, uredne sobe za dvoje s doručkom, od nekih 20 dolara naviše. E sad, prije nego što smo krenuli pitah za savjet kolegu fotografa koji je prošao cijeli svijet uzduž i poprijeko, di-što-kako?! I on mi kaže: 'Imamo ti mi našeg popa u blizini Arushe, grada na sjeveru Tanzanije, pa se lipo njemu javi preko fejsa'. I tako bi, javio se ja čovjeku i on kaže da slobodno dođem s djevojkom, ali da mu donesem malo pršuta, sira i maslinova ulja. Pa i jesam. Čovjek nas je dočekao na kilimandžarskom aerodromu u tri ujutro i odveo nas u svoj dom u Monduliju, oko dva sata vožnje. Oko podne smo se probudili i čekao nas je obilan doručak, među kojim su bile i palačinke s mrkvom. Da, da, i nas je na prvu začudilo... Ali bile su dobre! I med koji nema veze s ovim našim šećerom, nego je puno kvalitetniji. Uglavnom, naš padre Tomislav prema nama je bio gostoljubiv i vozio nas je na nekoliko zanimljivih mjesta gdje smo mogli doživjeti neke stvari izvan uobičajenih turističkih ruta, a jedno od toga je i pleme Hadzabe, domoroci udaljeni od civilizacije nekoliko sati vožnje po prašnjavome makadamu, skriveni podno špilje, koji se hrane isključivo lovom i sakupljanjem jestiva bilja, bobica i slično", govori nam Filip, kojem je djevojka Marta u međuvremenu postala supruga.
"Monduli Juu ili Monduli Gornji, po našem, bio je naš dom tjedan dana i stanovnici tog širokog pojasa su više nego gostoljubivi. I ne, ovdje nemaju običaj jesti ljude! Na rubnim dijelovima tog pojasa nalaze se naselja, a u središtu je prazna sredina, golemi pašnjak na koji Masai vode stoku na ispašu. Tu čak ima i vode u sušnom periodu, ali neki lik je naplaćuje, a isto tako naplaćuje i slikanje pa nema slika ni vode ni njega", smije se Filip i nastavlja:
"Naš padre Tomislav bio je toliko ljubazan pa nam je preporučio vodiča za lokalne 'kvartove' u Monduliju", frajer se zove Alojz, odnosno Alloyce Sollo (bit će da mu je Han Solo daleki rođak), priča vrhunski engleski, studira u Arushi, ali nogomet mu je sve i želi postati sportski komentator. Pokušao sam mu objasniti pojam 'kruha i igara', ali nije se dao uvjeriti. Kroz sve 'kvartove' koje smo prolazili djeca su bila nasmiješena i znatiželjna. Ta djeca nemaju nikakve brige. Kad sam poslao svojoj majci sliku s njima, rekla je: 'Ova dica nisu musava ka naša'. Nisu, i sretna su. Siromaštvo je pojam koji je tamo drugačiji nego kod nas. I naravno, nismo im donijeli slatkiše i slične stvari jer im nije potrebno. Neki Talijani su jednom djetetu na Zanzibaru dali malu Nutellu u plastici i to je dijete prst po prst podijelilo sve ostatku ekipe. Znači, sve se dijeli. Điradom oko tih 'kvartova' došli smo i do jezera oko kojeg se uglavnom vodi stoka na ispašu ili se voda puni u posude pa nosi na magarcima, a nedaleko nakon toga naišli smo i na veliki sajam Masaija na kojem se prodaje sve i svašta. Nešto slično našem Benkovačkom sajmu samo što nije svakog desetog u mjesecu, nego svake nedjelje. Nakon Mondulija zaputili smo u Arushu, gdje smo imali sriće s bukiranjem vrhunskog smještaja preko neta. Inače, za šest dolara može se kupiti SIM kartica s 3GB interneta i pozivima. Soba koju smo rezervirali bila je u centru, iako to po meni nije bitno jer gradovi su nezanimljivi i nema ničeg posebno za vidjeti pa mogu slobodno reći da su bogatstvo ovog kutka svijeta - ljudi. Oni jesu pristupačni i u gradu, ali selo je selo. Slično kao kad dođete kod našeg čovika sa sela - najest će vas i napit", šali se Filip Brala.
Kaže da su lutali nekoliko dana po gradu, a onda otišli na safari.
"Safari je 'skup sport', jedan dan dođe oko 150 dolara po osobi, ali barem znaš da će dio tog novca otići za očuvanje nacionalnih parkova i svih životinjskih vrsta koje vidiš, a pritom ne financiraš ozloglašene zoološke vrtove gdje su životinje u zatvoru i izvan svojih prirodnih staništa. Uzeli smo dvodnevni 'budget' safari, ali isti vrag ti je i onaj obični (čitaj skuplji). Razlika je samo u tome što ne spavaš u bungalovu kao mi, nego u rezidenciji s bazenom, a cijena je nekoliko puta veća. Prva postaja izjutra bio je Nacionalni park Tarangire. Vožnjom u terencu kroz golemo područje vidjeli smo masu zebri, slonova, žirafa, antilopa, nojeva, bradavičastih svinja, majmuna i sličnih beštija. Noćenje je bilo u bungalovima, odnosno u nekoj vrsti iglua. Drugi dan posjetili smo Ngorongoro krater, to je bio doživljaj koji je Tarangire bacio u sjenu. Doslovno silaziš u golemi vulkanski krater pun plodne zemlje s bezbroj životinjskih vrsta. Zovu ga Rajskim vrtom! To je bio dan kad je lav podvio rep pred bizonom i dan kad je lavica bila toliko lijena napasti antilopu da je ova bezbrižno skakutala oko nje. Ja sam se nadao da ću imati fotku tipa National Geographic, na kojoj lavica ulovi i pojede antilopu, a ova lijenčina ni makac. Ali eto, balans u krateru je očito bio zadovoljen dan ranije. Zadovoljni safarijem, vozač nas je vratio nazad u Arushu. Sljedeće odredište bio je Moshi."
U gradiću Moshi uzeli su smještaj kod iste žene koja im je rentala sobu u Arushi.
Nastavak na sljedećoj stranici...
