Nevjerojatno realističan ženski lik, koji vas štoviše iritira u prvim epizodama, a i nije mu strano ni direktno obraćanje u kameru, učinio je ‘’Fleabag’’ jedinstvenim, iznimnim televizijskim projektom. Nastao 2013. prema monodrami glumice, scenaristice i redateljice Phoebe Waller-Bridge, tijekom relativno skromnih početaka na edinburškom Fringeu, izmaknuo je tlo pod nogama cmizdravim chick lit inačicama poput ‘’Dnevnika Bridget Jones’’. Ali i uveo generacijsku antijunakinju u tridesetima kojoj nije stran seks, YouPorn, a ni biti nerijetko potpuni kreten. Ranjivost, obložena cinizmom i gorčinom, postupno se ogoljava kroz odnose, usamljenost, gubitke i loše poslovne odluke. Igra riječi moderne neuroze i mane ublažila je humorom, nekad i pretjerivanjem, te se uspjela toliko intimno približiti gledatelju ne samo u tipičnoj maniri prepoznavanja, nego i u brižljivo izgrađenoj živosti koja razbija četvrti zid kao muhomlat napornu zunzaru.
S druge strane, film norveškog redatelja Joachima Triera, ‘’Najgora osoba na svijetu’’ (2021.), neodlučnoj antijunakinji Julie koja živi u utopijskom feminističkom Oslu pristupa s nježnošću i ponovno humorom. Nezrela, talentirana, nimalo spremna za sumornost odraslog života odustaje od medicine, psihologije, pisanja, povremeno i fotografije, da bi se na kraju zaposlila u knjižari. U skandinavskom obilju majka će slijegati ramenima, dok će Julie pogledom na obiteljske portrete uvidjeti koliko je u životu mnogo ili malo napravila. Ljubavni odnosi za nju su ogledalo, bili u sukobu generacija s crtačem stripova Akselom ili u vršnjačkoj romansi s konobarom Eivindom. Neće joj sjedati Akselov pretjerani intelektualizam, a ni Eivindova prizemnost. No i ona će baš poput neimenovane Fleabag osjetiti gubitak, bol, tugu. Sazrijevat će i odrastati, shvatit će da život nije impulzivno trčanje u kojem si dužna odgovarati na sve društvene i egzistencijalne pritiske.
Na sličnom registru ženskog prepoznavanje, tuge i melankolije, pa i umjetničke blokade funkcioniraju nagrađivana ‘’Mala čuda’’ (Teatar Exit i Umjetnička organizacija TeatruM) autorice, glumice i redateljice Sanje Milardović. Monodrama je nastala prošle godine, tijekom razdoblja zatvaranja te je u ionako skučenom Studiju Exit upravo zbog toga imala drukčiji efekt opstanka umjetnika na nezavisnoj sceni, nego što ima danas. Svestrane umjetničke osobnosti, osim rada na nezavisnoj kazališnoj sceni, ali i većim komercijalnim projektima poput ‘’Brodolomki’’ (Moruzgva, 2018.), Milardović je aktivna i u svijetu filmu. Nagrađivani ‘’Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem’’ (2020.) imali smo prilike vidjeti u hvalevrijednoj emisiji ‘’Kratko o kratkome’’ na Trećem programu. Trenutačno razvija scenarij za prvi dugometražni film ‘’Gretu’’.
Tijekom jednosatne izvedbe upoznajemo spisateljicu Anu i njezin alter ego Floru. Imaju 35 godina, osrednje su, niti lijepe niti ružne, ovisno kako im svjetlo padne na lice. U prilično jasnim ispovjednim i manje ispovjednim fragmentima manifestira se nužnost vlastite borbe, ali i pokušaj razumijevanja razloga depresije njezina partnera, pokušaj objašnjavanja samoj sebi zašto i kako se to dogodilo. Prijateljski i obiteljski odnosi puni su pukotina, kao i unajmljeni stan gdje će se pred kraj fantazmagorično zaljuljati luster (oblikovatelj svjetla Luka Matić). Jezik je čas sirov, pun psovki, čas djetinjast i nježan, gotovo zbunjen. Dramski nerijetko završava u slijepoj ulici pa se vraća u ponavljanjima (dramaturginja Bea Kurbel). Bez obzira na stalna skretanja, ritam pada, iako je snažno prožet rock ‘n’ rollom. Prikaz umjetničkog procesa, kao i piščeve blokade, prilično je naivan i neuvjerljiv. U duhu američkog kiča koji umjetnika posjeda za stol s bocom vina, a inspiracija nakon suludih asocijacija samo što nije pala s nebesa. Kazališne, filmske i općenito kulturne reference od Čehova, Bekima Serjanovića, Ivora Martinića, Sylvie Plath, Sorrentina, ‘’Erin Brokovich’’ do ‘’Vječnog sjaja nepobjedivog uma’’ sugeriraju svijest o ciljanoj publici. Baš kao i opravdano, hrabro obračunavanje s hrvatskom kinematografijom u kojoj se ženski likovi kreću između majke i kurve.
Milardović je izrazito ekspresivna glumica, emocionalni dijapazon vidljiv je u pogledu, pokretu, brzoj izmjeni šaljivosti, grubosti, ali i ranjivosti. Glumica je to izražene autorske (samo)kontrole. ‘’Mala čuda’’ usidrena su u sigurnoj luci, oko aure imaginarnog pisca, koja će ponuditi točno onoliko bespoštednosti koliko je potrebno da se oblikuje zaokruženi koktel unutarnjih nemira, strahova i sumnje, ali i golog preživljavanja. Kad u završnom plesu odjekuje ‘’Softest Tune’’ od Mary May, on nema toliko snažan efekt koliko bi imala izgovorena, rafalna riječ. Ulazak ženskog lika najbližeg realizmu svakako je pohvalan jer monodramu nakon mnogobrojnih uprizorenih povijesnih ličnosti napokon uglavljuje u 21. stoljeće. S druge strane, upućuje i na varljivosti žuđene intimnosti, autentičnosti, ali i potrebu sustavnijeg umjetničkog razvoja te različitih vidova potpore takvom tipa projekta. Unutar nezavisne scene sve je u potencijalima i financijskim ponorima pa ostaje nedovoljno prostora za razgovor koji nas tek čeka - o najdubljem zaronu ispod vode, o pravoj umjetnosti.
