Kratka priča Večernjega lista jedan je od malobrojnih kontinuiteta, jedno od doista rijetkih dugih trajanja u hrvatskoj književnosti. Priče su u tim novinama počele izlaziti svake subote, od 1964. godine. Nagrada je, za prethodne skoro dvije godine, prvi put dodijeljena 8. siječnja 1966, nakon čega se natječaj u kontinuitetu odvija sve do danas, te se nagrada dodjeljuje u ciklusima. Kada su priče počele izlaziti, Tomislav Sabljak, utemeljitelj nagrade - a možda i rubrike - bio je tridesetogodišnjak. U siječnju 2025, u vrijeme kada izlazi ova knjiga, Sabljak samo što nije napunio devedeset i prvu.
U vrijeme kada je kao mladić pokretao stroj, kada je obrlatio urednike i smišljao stavke u pravilniku, književnost je u nas bila važna. U beogradskoj Prosveti, na ćirilici, premijerno izlazi Marinkovićev "Kiklop". Uskoro će, na latinici, u sarajevskoj Svjetlosti, biti objavljen Selimovićev "Derviš i smrt". U jugoslavenskim društvenim harmonijama i disharmonijama živa književnost sredstvo je samopotvrđivanja, nadgornjavanja i utvrđivanja jasnih identitetskih granica (koje, naravno, i ne postoje). I naravno, književnost je oružje hegemonističke prijetnje i nacionalnih razračunavanja. Ali, istodobno, književnost je da se čita i da čitanjem preoblikuje čitatelja, a onda i zajednicu. "Kiklop" i "Derviš i smrt" mnogo će se čitati, i doista će drukčijim učiniti ljude i njihove zajednice.
Tomislav Sabljak po svojoj je naravi kroničar, onaj tko bilježi događaje, maran čitatelj i književni povjesničar. Premda je i sam povremeni prozaist, ono važno u njegovom životnom opusu tiče se drugih pisaca i njihove imaginacije. U osnovi, Sabljak je književni suputnik, jedan od važnijih koje smo imali, pa bi bilo šteta i to ne naglasiti. Generacijski je, redakcijski i kavanski, te poetički i politički, blizak i krugovašima i razlogovcima. Stasavao je u ono vrijeme kada su se američka kultura i književnost činili svjetionicima slobode, i kada su, u skladu s tim, sve važne književne mode u nas bile ili francuske, ili američke. Američka je tih godina bila moda kratke priče, a naročito novinske kratke priče, te, općenito, objavljivanja književno-beletrističkih tekstova u dnevnim novinama i tjednicima. Sabljak je, kao Šoljan i Slamnig, uostalom, prevoditelj s engleskog, i to suvremene, subverzivne i mondene književnosti, pa onda tako, iz tog intelektualnog okvira, proizlazi i kratka priča u Večernjem listu, a onda i nagradni natječaj.
Činjenica da je nagrada tako dugo opstala opet se tiče Sabljakovog karaktera. Ustrajavao je na onom što je započeo, gotovo autistično je ponavljao jednom ustanovljeni ritual, a poslužilo ga je, hvala Bogu i genima, i zdravlje. Premda je nagradu zamislio tako da u natječaju sudjelovati može baš svatko tko vlada našim jezikom i na njemu piše - prostor tog "našeg" jezika bio je 1966, naravno, znatno širi nego danas - bilo je potrebno stalno ulagati trud da se Večernjakova kratka priča spasi od pogube diletanata. Svi su mogli poslati svoju priču, ali je, ipak, bilo nužno da on naziva svoje prijatelje i poznanike, ozbiljne i provjerene pisce, da njemu za ljubav, ili njemu na obraz, pošalju pravu priču. Vjerojatno je u ta davna vremena zamišljao da će se s vremenom stvar primiti i proraditi sama od sebe, pa će doći vrijeme kad više neće biti potrebno zivkati i potezati za rukav, ali to se neće nikad dogoditi. A neće zato što nikad neće biti stvorene logističke pretpostavke za uozbiljenje nagrade, tako da ona postane zbilja važna za jednu književnost i kulturu. Tojest, da postane - američki važna! I dugo će, nakon što Sabljak već postane počasna figura, u redakciji postojati neki urednik - obično će to biti urednik ili urednica u rubrici kulture - koji će po kazališnim premijerama, otvorenjima izložbi i književnim večerima presretati pisce, da zatraže priču za Večernji list. Tako je, recimo, i mene, prije već nekih četvrt stoljeća, ako ne i više, tadašnja urednica mjesecima obrađivala i nagovarala da napišem priču za Večernji list. Na kraju sam to i učinio, priča je objavljena, ali nagrađena nije - nisam ni očekivao, s obzirom na sastav žirija - i tako sam prvi i posljednji put sudjelovao u ovoj doista zanimljivoj hrvatskoj književnoj proceduri. Možda me je i poslije netko žicao za istu stvar, a možda i nije. Zaboravio sam, jer nije više moglo biti važno. Problem je bio i ostao što kontekst u kojem sam se jednom našao nije bio ni dobar, ni reprezentativan. Bio je onakav kakav jedino može i biti u vječno nedovršenim kulturnim projektima, koji opstaju na entuzijazmu jednoga čovjeka. Ili, ponešto rjeđe, dvojice-trojice njih.
Sljedeća zanimljivost je da među nagrađenima sve do 1991., i svođenja natječaja na pisce koji stvarno ili potencijalno pripadaju isključivo hrvatskoj književnosti, nije baš bilo mnogo pisaca iz drugih štokavskih jezičnih područja i iz drugih jugoslavenskih književnosti. Zapravo, sve do 1980., i do priče "Govorio je isledniku" beogradske književnice Jare Ribnikar, nije bilo nijednog. Tri godine kasnije nagradu će osvojiti i drugi beogradski pisac, u to vrijeme veliko ime srpske književnosti, koji će 1991. emigrirati u Hrvatsku, prepjevati većinu svojih djela na hrvatski jezik, te optirati za pripadnost hrvatskoj književnosti, Mirko Kovač, s pričom "Zimovanje u Blumfildu". I tu se udio Drugih među nagrađenima završava.
Ali to u osnovi nije ni neobično, a ni netipično. Premda su književne nagrade u Jugoslaviji, a naročito one koje su obuhvaćale područja štokavskih jezika, ili srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika - kako je tada uglavnom bilo uobičajeno reći, proklamativno bile svejugoslavenske, svaka ili skoro svaka bila je označena gravitacijski vrlo snažnim središtem. Pa ako je neka nagrada bila beogradska, ona je dominantno bila srpska. Ako je bila zagrebačka, pretežito je bila hrvatska. Do danas najvažnija književna nagrada koja je u ovim krajevima postojala, i koja još uvijek postoji i još uvijek je daleko najvažnija, Ninova nagrada za roman godine, gotovo uvijek bi pripala srpskom piscu. Zašto? Bilo bi zanimljivo na smiren način i s brigom za činjenice i kontekste odgovarati na ovo pitanje. Premda je unutar Jugoslavije postojao i dobro funkcionirao zajednički kulturni prostor, prirodno su i mimo nacionalističkih imperativa na tom prostoru živjele i oblikovale se različite, premda međusobno prožimajuće kulture i književnosti, koje su onda imale svoje nagrade, unutar kojih bi povremeno gostovali Drugi. Stvarno svejugoslavenskih nagrada skoro da nije ni bilo. One koje su postojale, poput Njegoševe nagrade ili Goranovog vijenca, dodjeljivale su se za životno djelo, a ne za pojedinu knjigu. Osim Nagrade Željezare Sisak, koja je trajala kratko, nije bilo stvarne svejugoslavenske nagrade za godišnju književnu produkciju. Takva nagrada postat će moguća, premda to ne znači da će stvarno biti i ostvarena, tek kada nestane jugoslavenske države.
U šezdeset godina trajanja četrnaest je puta nagrada stigla nekoj spisateljici. Od toga, posljednjih sedam nagrada su ženske. Nagrađivane su redom: Višnja Stahuljak, Marija Peakić, Jara Ribnikar, Olja Savičević Ivančević, Korana Svilar (dvaput), Ivana Šojat (dvaput), Sanja Pilić, Magdalena Blažević (dvaput), Kristina Gavran, Monika Herceg i Luiza Bouharaoua. Što je razlog ženske predominacije, pa je u posljednjih deset natječaja samo jedan muškarac dobio nagradu? Optimistično gledajući, te u duhu s aktualnim aktivističkim modama, mogli bismo govoriti o trijumfu ženske književnosti, ili ženskoga pogleda na svijet. Žene, zar ne, mnogo više čitaju, pa sad mnogo više i mnogo bolje pišu? Može biti da je tako. Štoviše, ovom će čitatelju dobro biti ako je tako.
Ali smo dužni primijetiti i to da se ovo događa u vrijeme kada Večernjakova priča baš i nije naročito vidljiva u subotnjem izdanju novina, kada se natječaj s papira lagano seli u neprisutnost, nevidljivost i suštinsku virtualnost web izdanja, i kada se ovom čitatelju čini - naravno, možda on i nije u pravu! - da su i kratka priča i nagrada koja se za nju dodjeljuje više dio nekoga marketinški relativno atraktivnog ceremonijala, nego što im se pridaje stvarni značaj i posvećuje pažnja. Na kraju, Večernjakova priča može biti samo onakva kakav je tretman kulture i književnosti u Večernjem listu. Večernjakova priča je onakva kakvi su književni kritičari u rubrici kulture Večernjeg lista. Ako ih ima, naravno. No, ovom čitatelju ne bi bilo prvi put da je u krivu pri procjenjivanju sve raskoši hrvatskoga kulturnog i književnog života, te može doista biti da je riječ o trijumfu ženske književnosti, a ne o krizi posla koja se manifestira tako što se muškarci sele na atraktivnije pozicije, dok žene ostaju sve do zatvaranja tvornice.
Prvi takav dobitnik je iz 1971: dvadesetpetogodišnji Vanja Aljinović, koji će u životu postati solidan glumac i dragocjen filmski radnik, i to u Americi. Priča "Život na velikoj nozi" vedar je i nedojmljiv školski rad, tako da se ne čini da je velika šteta što se ovaj dobri i vrijedni čovjek kasnije okanio književnosti. Poginuo je 2011. u prometnoj nesreći u Santa Feu. Drugi takav slučaj je čuveni zagrebački neuropsihijatar i zdravstveni radnik Bartul Matijaca, koji se u slobodno vrijeme bavio različitim aspektima književnosti. Recimo, sakupljao je i zapisivao narodne poslovice. I bio je maran novinski čitatelj, pa je tako, uživajući u Večernjakovoj tjednoj rubrici, počeo i sam pisati priče i slati ih na konkurs, na kojem je, posve očekivano, dvaput zaredom i pobijedio. Ako se dobro sjećam, više je puta osvajao druge i treće nagrade, sve dok nije postao uvaženo ime u HRT-ovim projekcijama hrvatske kulture i književnosti. Nema nikakve sumnje da je doktor Matijaca bio zanimljiv čovjek i da ga je pred javnošću trebalo propitivati o njegovu životu i radu. Nema sumnje da je bio toliko zanimljiv da smo ga imali razloga slaviti kao doktora. Ili, možda, i kao čuvara mentalnog zdravlja u Hrvata. Ali bio je slab pisac, njegove rečenice bile su izvan svakoga proznog diskursa, njegove priče nisu vrijedile mnogo. I teško da bi bile nagrađivane da ih nije pisao upravo on. Najveća nevolja s diletantima u književnosti je što se tako često njihov društveni ili građanski značaj stavlja iznad teksta koji za sobom ostavljaju. Bartul Matijaca umro je 2023. u Zagrebu. Na ovoj dvojici uvaženih građana, uspješnih u svojim profesijama, mogli bismo se i zaustaviti, e da ne bismo pri prvom sljedećem kojeg spomenemo povrijedili žive, ili da ne bismo bespotrebno dirali u taštine onih koji su dali sebe nečemu za što nisu imali stvarnog dara.
Kakav je doživljaj čitati ovu knjigu u kontinuitetu, kao stilsko-poetički, književni i estetski, ali i kao društvenopolitički i sociološki portret Hrvatske kroz proteklih šest desetljeća? Na oba načina: vrlo zanimljivo i inspirativno! Odistinski dobri pisci onoga davnog doba, Novak, Kaleb, Božić, Šoljan, Kušan u osnovi dobro funkcioniraju kao dobrim piscima ili češće spisateljicama ovoga doba. U tematskom, pak, smislu malo toga se promijenilo. U hrvatskoj se književnosti, ako je suditi po antologiji pobjednika Večernjakove priče, oduvijek više cijenio društveni angažman, pripovijesti o alijenaciji pojedinca u velikom gradu, ukotvljene u nekoj vječitoj i trajnoj sadašnjosti, te u pravilu priče s manjkom pripovijedanja i pripovijesti, u kojima se anegdotalnost, a često i sama fabula, svode na ironijski štos i geg, nego priče o ljubavi, o prošlosti, priče oslobođene mašte ili autofikcijske priče o životu i stradanju. Sudeći po Večernjaku, dobro klasično pripovijedanje nije među hrvatskim književnim vrlinama u posljednjih šest desetljeća. Malo je i dramaturški promišljenih priča, jedva da ima obrata, trilera i preokreta karakterističnih za bolje trenutke europske i američke kratke priče u dvadesetom stoljeću. U ovako prikazanoj tradiciji nema Čehova, ali nema ni Ive Andrića. Zapravo, Andrića je tu najmanje. Srećemo, međutim, malo nesigurnijeg Carvera, srećemo Hemingwaya, Šenou (sve do najnovijih dana), Zagorku, ali i Sartrea i one teške, tmurne i pomalo već zakučaste klasike iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Među glavnim je junacima mnogo intelektualaca, podosta je žena stradalnica, ali i djece bez roditelja. Radnika i seljaka skoro da nema…
Tomislav Sabljak koji na ovoj knjizi nije potpisan kao urednik - urednica je Maja Car! - ali je svojevrsni njezin, knjizin i pričin, Gospodar, počinio je jedan zanimljiv, meni drag, premda nedopustiv prekršaj. Umjesto pobjedničkih priča iz po jednog ciklusa u 1967. i 1968. godini, uvrstio je priče Danila Kiša i Ivana Slamniga, koje nisu tada nagrađene, premda su u novinama objavljene. Naprosto ih je žiri procijenio inferiornim u odnosu na Mirka Božića i Živka Jeličića. Kiševa priča, naslova "Livada u jesen", kasnije je postala dio knjige "Rani jadi", i otpočinje sljedećim odlomkom, molim čitatelje da dvaput udahnu prije nego što ga u miru i s pažnjom pročitaju:
"Otišli su cirkusanti, 'atlete' i mečkari, jesen je na izmaku. Tu na Malom polju ili na Grofovom zapećku, kako ga još zovu, ostali su još samo tragovi njihovog boravka, utabano polje i zgažene trave. Nasred livade nalazi se jama, duboka skoro metar i jasno vidljiva među razgaženim krtičnjacima. Tu je još nedavno bio zaboden šatorski jarbol, pri dnu širok i netesan, a pri vrhu tanak i vitak; na njemu barjak. Oko jame izrovano zemljište, sasvim golo, nazire se ilovača izvučena iz dubine. Nije to ona jama od prošle ili pretprošle godine, kako bi se moglo pomisliti. Jer cirkusi dolaze i odlaze, mali provincijski cirkusi sastavljeni od Cigana i mađioničara, od pelivana i 'atleta', svake godine, s jeseni, kao poslednje slavlje leta, kao neki smešni paganski praznik."
Častan i čestit bio je Mirko Božić, tvrd i teškorječiv pisac klasičnog realizma, i grehota je velika, i šteta, da je danas zaboravljen. Ne zbog njega i dobrih sjećanja marnog čitateljstva, kao ni zbog kroatističkih danguba s prijestolničkog Filofaksa. Šteta je upravo zbog onih koji danas u Hrvatskoj pokušavaju pisati, a nisu Božića čitali. Fali im, kao što katkad zafali jedan bubreg i par metara crijeva u utrobi. Preživjeti se može, ali nesigurno, jer nedostaje ono čega nema. Ali u odnosu na Danila Kiša Mirko je Božić doista zaboravljiva pojava. I čitatelj se doista može sažaliti nad takvim čitateljskim talentima koji su u Mirku Božiću našli nešto čega nije bilo u Danilu Kišu. Dobri Sabljak neće to tako reći, a tako neće ni pomisliti - uostalom, vjerojatno je i sam bio u tom žiriju! - nego će naknadno uvrštenje Kiševo opravdati time što se Božić u ovoj knjizi nalazi, i to ne s jednom, nego sa četiri priče, pa bi mu ona pobjednička iz 1967. bila četvrta. Ali zašto ne reći istinu, ako bi istina mogla biti poučna. Nema ničega goreg u književnosti od slabih i nedarovitih profesionalnih čitatelja. Ustvari, ima: gori su proračunati žiristi, koji vode računa o društvenom ugledu onih kojima dodjeljuju nagrade. A te 1967. Mirko Božić bio je neusporedivo ugledniji i društveno važniji književnik od Danila Kiša. Osim toga, bio je, za razliku od Kiša, i dobitnik Ninove nagrade za roman godine.
Slična stvar je i sa Živkom Jeličićem i Ivanom Slamnigom. Jeličić je bio partizan, te društvenopolitički i kulturni radnik, zaslužna figura, cijenjena u zajednici, a pritom silno dosadan, marljiv i monden egzistencijalistički pisac, sklon napornim jezičnim igrama. Kao i Slamnig bio je sveučilišni profesor, dobitnik Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo i akademik. Akademija je, bezbeli, bila ista, samo što se u vrijeme kada će Jeličić biti primljen zvala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, a za Slamnigova primitka bit će to Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Jeličić je u to društvo privremenih hrvatskih besmrtnika primljen kad su mu bile šezdeset i tri, a Slamnig kad su mu bile šezdeset i dvije. Ako bi se sudilo prema životu u književnosti, Jeličić i Slamnig bili bi jednojajčani blizanci, samo s deset godina razlike u rođenjima. Po svemu drugom, ta dvojica nikad se nisu sreli. Živko Jeličić danas je temeljito zaboravljen, a Slamnig je stup žive hrvatske književnosti. U ljeto 1968. on je napisao duhovitu, uvremenjenu, sjajnu priču - i golema je, zapravo, šteta što je Slamnig, ipak, bio samo povremeni i kampanjski prozaist! - dok je Jeličićeva, iz ove knjige izostavljena priča, bila mrtvorođena. Suha, papirnata, bezrazložna intelektualna gesta izvan svijeta i vremena. Što je na umu bilo članovima žirija kad su je nagrađivali?
I na kraju, čitatelj se u ovoj knjizi suoči s vlastitim pogledom na onu književnost koju s najvećom pažnjom i saznanjem prati, jer mu je ona, ta hrvatska književnost, nešto poput doma u svijetu ili, još tačnije rečeno, konteksta u kojem kao osoba postoji, knjige u kojoj tekst njegove svijesti nalazi vlastiti jezični i svaki drugi kontekst. Od te književnosti, hrvatske književnosti, mu je, čitatelju, i milina, i muka. Sve najbolje što može od jezika steći tu je, i sve najgore u isti mah i o istome trošku. Ali naravno, njemu je, upravo ovom čitatelju, ta književnost, hrvatska književnost, ono što su mu i sve druge književnosti koje čita kroz iskustvo svoga jezika, hrvatskog jezika. I tako u ovoj knjizi nalazi i priču koju izvan svake sumnje smatra najboljom. Nije to Kišova priča iz "Ranih jada", nisu ni Slobodan Novak, Vjekoslav Kaleb, Ivan Kušan, nije ni priča jedne od spisateljica iz posljednjih godina - neću spomenuti koje - nije ni priča Gorana Tribusona, koja je također odlična. Najbolja priča u knjizi, savršeno skrojena propisanom urneku, napisana po Sabljakovoj narudžbi, raskošna i puna iznenađenja, priča koja na sve strane raznese čitatelja, po svemu neusporediva s bilo kojom, velika i puna obrata, "Zimovanje u Blumfildu" Mirka je Kovača.
Bilo bi lijepo, ovaj bi čitatelj to želio mnogo više nego pisac, da nagrada Večernjeg lista, koja od 2001. nosi ime po Ranku Marinkoviću, preživi opći nemar i da zaliječi vlastite što urođene, što stečene bolesti. Osim što bi to bio lijep spomenik jednoj ustrajnosti u kulturi, onoj Tomislava Sabljaka, i idealima jedne književne generacije, one uz čije se zajedničke ideale Sabljak oslonio kada je osmislio i rubriku i nagradu, opstanak neke malo bolje nagrade, značio bi mnogo hrvatskoj književnosti i svim njezinim čitateljima. Pritom, na umu valja imati da književni značaj nikada se i nigdje ne mjeri nakladama ni brojnošću čitatelja, jer kada bi tako bilo, najvažniji bili bi danas upravo oni pisci čija imena povijest književnosti više ne pamti. Najvažniji bili bi književni pirotehničari, ideolozi i, naravno, diletanti.
