Nakon što je 2015., ocijenivši ga svojim najosobnijim pismom, u romanu “Mogla sam to biti ja” oslikala živote kakvi su se mogli dogoditi da su njihovi protagonisti bili hrabriji, odlučniji ili, jednostavno, drugačiji, spisateljica, dramatičarka i književna urednica, trenutna ravnateljica Drame splitskog HNK Marina Vujčić, 2021. se, objavom dnevničkih zapisa okupljenih pod naslovom “Stolareva kći”, pred čitateljima potpuno razotkrila. Dobrovoljno se lišivši sigurnosti glasova svojih likova, u opsegom nevelikim, ali emocijom snažnim upisima, Marina Vujčić pokazuje kako se i svakodnevica može pretvoriti u književnost te kako književnost, čak i kad to nije svjestan odabir, u tu svakodnevicu uplovljava. Baš su ta saplitanja i preplitanja, zakuci što ih najintimnijim pisanjem otvara, bili i povod ovom razgovoru.
BestBook: Često si isticala kako si ‘oduvijek znala da si pisac, ali ozbiljnije pisati nisi počela dok ti to nije postalo nužno u stvarnom životu’. Što je bio prvi impuls za stvaranje ovih dnevnika? Čini mi se da te zanimaju likovi na životnim prekretnicama, zaglibili u naizgled bezizlaznim situacijama. Je li te neka takva navela na ovako intimne zapise?
Dnevnike sam pisala još kao dijete i to je zapravo jedino što sam, s duljim ili kraćim pauzama, pisala cijeli život. Puno je tih bilježnica nastalo prije ovog dnevnika koji je objavljen, prvog što sam ga pisala na računalu. Neke od njih sam izgubila, neke još čuvam. Jednako tako uvijek sam voljela čitati dnevnike, pogotovo dnevnike pisaca, i oni su mi u odrasloj dobi najčešće bili poticaj da pišem svoj. U bezizlaznim situacijama nikad nisam pisala dnevnik. O najtežim razdobljima mog života ne postoji takav pisani trag. Kad mi je stvarno teško, o sebi šutim i pišem fikciju. Doslovce bismo po vremenskim rupama u vođenju dnevnika mogli rekonstruirati ta teška razdoblja, koja nisam bilježila vjerojatno zato što sam ih samo htjela zaboraviti.
BestBook: U posveti uz roman ‘Mogla sam to biti ja’ stoji kako će te čitatelj uz njega ‘najbolje upoznati’. Unatoč tome što ističeš kako je nešto autobiografsko utkano u svaku fikciju, druge su tvoje proze bar donekle omotane tim prozirnim omotačem, zaštitom fikcije. Koliko je teško bilo otpustiti priču koja zaista jesi ti i koja isprva objavljivanju i nije bila namijenjena?
Ovaj dnevnik zaista nije pisan s namjerom da bude objavljen. U jednom zapisu čak postoji i ‘dokaz’ o tome, kad pišem kako je najlakše pisati ono što nije buduća knjiga. Nisam razmišljala o objavljivanju jer nikad nisam mislila da bi moj život trebao biti tema ili da bi nekoga zanimao. Prvi tko mi je rekao da bih ga trebala objaviti bio je Miljenko Jergović, koji je nekoliko mojih dnevničkih zapisa objavio na Ajfelovome mostu. Nakon nekoliko tamo objavljenih zapisa počela sam dnevnik doživljavati više kao jedan od žanrova svog pisanja nego kao osobnu priču, pa mi je misao o objavljivanju postajala sve prihvatljivija. Ipak, kad sam poslala rukopis uredniku Seidu Serdareviću, još nisam bila sigurna treba li ga i objaviti. On nije dvojio ni trenutka i svojim je dojmovima o rukopisu rastjerao sve moje sumnje.
BestBook: Iako su posljednji zapisi, oni označeni kao ‘Selo’, nastajali još tijekom prošle godine, prvi sam put za objavu dnevničkih zapisa Marine Vujčić čula još 2019. Je li svijest o izvjesnosti njihova objavljivanja išta promijenila u tvojem pristupu zapisima ili načinu njihova oblikovanja? Jesu li stvarani s većom zadrškom od onih ‘prvih’?
Misao o mogućem objavljivanju nije utjecala na moj pristup zapisima, ali utjecale su okolnosti ili okruženje u kojem pišem. Recimo, dnevnik s Palagruže pisan je potpuno drukčije, s određenom dozom naivnosti i gotovo djetinje iskrenosti, koju taj ambijent jednostavno izvuče iz čovjeka. Na takvome mjestu shvatiš koliko si malen, pa je prirodno pisati jedino iz pozicije sićušnosti vlastitog života u odnosu na veličinu i snagu prirode i univerzuma. Selo je također promijenilo ton mojih zapisa na sličan način. Teme koje su me zaokupljale u četiri zagrebačka zida gubile su na važnosti pred daleko jednostavnijim oblicima života. Kad jednom baciš sjeme u zemlju i onda nešto iz te zemlje nikne, kad iz prve ruke iskusiš tu relaciju s prirodom, puno toga prestaneš mistificirati i preozbiljno shvaćati. U zagrebačkom dnevniku mnogi se zapisi vrte oko mog pisanja ili nepisanja, oni su neki koncentrat mentalnog života koji mi iz sadašnje perspektive djeluje pretenciozno. Nisam se odrekla tih zapisa jer su dio mog sazrijevanja, pa bih i samoj sebi zvučala lažno da ih se odreknem. Dnevnik je stvarno autentičan i ništa u njemu nije pisano s objavljivanjem na umu. Vjerojatno sam objavljivanje imala na umu samo u situacijama kad nešto NISAM napisala.
BestBook: Zapisuješ kako si, jednom zgodom, svoje stare dnevničke zapise na čitanje dala sinu Borni. Koliko ti je ta epizoda bila stresna? Trebaju li djeca znati sve o svojim roditeljima, ili ih na tako intiman način (pre)poznavati, i je li na tu odluku djelomice utjecalo i to što si o očevoj ljubavi prema plesu saznala nekoliko godina nakon njegova odlaska?
Borna je sam poželio čitati moj dnevnik. To je bio dnevnik koji sam pisala dok sam živjela s njegovim ocem, pa je bio puno više od ‘majčina dnevnika’ – bio je i trag o jednom razdoblju života njegova oca, a to je uvid koji mu nisam mogla uskratiti. Možda djeca ne trebaju o roditeljima znati baš sve, ali vjerujem da bi bilo mnogo bolje kad bi znali više nego što obično znaju. Mislim da nam općenito nedostaje kultura izražavanja emocija, da su mnogi obiteljski odnosi uskraćeni za tu razmjenu. Ja sam nakon majčine smrti pronašla njezin dnevnik u kojem je zapisano puno emocija koje za života nije pokazala. Ponekad mislim da ih je zabilježila baš zato što je željela da naknadno upoznamo i taj ‘najmekši’ dio nje, koji nam je bio nedostupan dok je bila s nama.
BestBook: Ponekad, kažeš, osjećaš tugu što te nitko ne pokušava odgonetnuti. Je li to doista izvedivo? Koliko je teško odgonetnuti makar i samu sebe i je li to razlog u podlozi nastanka svih tvojih romana?
Ne znam je li izvedivo odgonetnuti nekoga, ali zna me rastužiti nedostatak pokušaja da se nekoga odgonetne jer vjerujem kako odnosi među ljudima i počivaju na toj istinskoj znatiželji. Ako nje nema, sve ostaje na površini. Ponekad imam osjećaj da se s razvojem sredstava komunikacije proporcionalno smanjuje njezina dubina. Što je svijet širi i složeniji, postaje sve plići. Površnost je zahvatila sve pore života i naši se pravi sadržaji rijetko kad imaju priliku izraziti. Ispada da je danas luksuz zagledati se i u sebe, a za druge ćemo smatrati da ih poznajemo na temelju profila na društvenoj mreži. Prilično sam tvrdoglava kad očekujem dubinu u drugima i lijepim se za ljude koji je imaju i koji je i od mene očekuju.
BestBook: Pisce se često, ponekad i stereotipno, opisuje kao bića samoće, no ti u njoj istinski uživaš, cijeli je dio posvećen samotnjačkim zapisima s Palagruže, rado se osamljuješ i na selu i u gradu, a intenzivna se samoća očitava i u pozdravljanju ptica zalutalih na prozorsku dasku tvojeg stana. Ipak, stječe se dojam kako ti prisilno osamljivanje prošle godine nije pričinjalo toliko zadovoljstva. Je li 2020. samoći pridala ili oduzela na važnosti i kako na tu emociju i stanje gledaš danas?
Sklonost samoći mnogi doživljavaju kao pozu. Mogu to razumjeti jer je usamljenost neugodno stanje, a mnogi samoću izravno povezuju s usamljenošću – pa tko bi je onda volio?! Moja je potreba za samoćom možda pomalo ekstremna, što su čak i neki bliski ljudi zaključili kad sam otišla na Palagružu. No treba biti jasno da govorimo o doziranoj samoći, koja je preduvjet za pisanje, ili barem razmišljanje ili čitanje koje vodi do pisanja. Stvarno ima dana kad sam u tom stanju najsretnija, ali ima i dana kad bih sto stranica budućeg romana zamijenila za živog čovjeka. Potreba za samoćom u mom slučaju ne ide na štetu potrebe za ljudima. Baš sam nedavno na jednom okupljanju s grupom prijatelja izjavila kako mislim da je talent za ugošćivanje ljudi jedini moj neupitan talent. Da me stavite pred izbor hoću li provesti dan s dragim ljudima uz trpezu koju sam za njih pripremila ili nad tastaturom, sigurno bih izabrala ovo prvo – pogotovo nakon iskustva prisilne izolacije u pandemiji. Samoću sam zavoljela tek kad sam je naučila dobro upotrijebiti.
BestBook: ‘Nisam u neprijateljstvu sa stvarnim životom’, kažeš, ‘samo ga pokušavam izbjeći’. Što te to u njegovoj stvarnosti odbija i je li ta materija slična onoj kakvu pronalaziš u nepotrebnim dijalozima?
Stvarni svijet rijetko nam kad služi na čast. Čak i da se ne susrećemo na dnevnoj bazi s nasiljem, siromaštvom, korupcijom, nepravdom, fašizmima ove ili one vrste i ostalim nuspojavama suvremenog svijeta, kolektivna stvarnost je nešto na što ne možemo previše utjecati. Ona je izvor viška informacija, nepotrebnih dijaloga, praktičnih zadataka koji su nam nametnuti. Ja sam neizmjerno zahvalna na mogućnosti da izmislim neki paralelni svijet nad kojim mogu imati kontrolu. Uvijek je to neka mala pobjeda nad stvarnošću.
BestBook: Poseban odnos imaš i sa snovima i nesanicom. Patiš, čini mi se, i od jednog i od drugog. Zašto je toliko važno zadržati snove, zašto su oni kod tebe istodobno tužni i nužni? Što njima kanaliziraš, a što kataliziraš?
Ja toliko rijetko sanjam, ili se svojih snova tako rijetko sjećam, da mi svaki bude kao događaj. Možda su snovi zapisani u dnevniku jedini koje sam u tom dugom razdoblju uopće sanjala. To što ih zapišem, ne znači da ih shvaćam ozbiljno. Ne analiziram ih, ne tražim u njima ‘skrivene poruke’ jer bi to ionako bila samo nagađanja. Više ih doživljavam kao priču koju je netko drugi ispisao dok sam spavala, a koja meni onda može poslužiti da se igram jezikom.
BestBook: Zapise si okupila pod naslovom ‘Stolareva kći’. Je li to oda i ocu i drugim precima, od kojih je prvi stolar u Dalmaciju došao iz Italije kako bi, tijekom epidemije kuge, izrađivao ljesove? Je li ‘stolareva kći’ datost u tvojem životu? Pitaš se i jesi li ‘spisateljica koja je kupila motiku ili seljanka koja povremeno i piše’, spominješ koliko si godina majka, koliko si godina (tad) bila kći… kroz što se, ako kroz išta, najsnažnije definiraš?
Naslov koji sam nadjenula ovim dnevničkim zapisima sasvim sigurno je posveta mom ocu. Osim toga, u njima je vidljivo koliko doista jesam stolareva kći i koliko je ta obiteljska povijest utjecala na mene i moj način života. Odrastajući uz oca stolara, naučila sam baratati alatom, prilagođavati sebi prostor u kojem živim, sastavljati, obnavljati ili čak izrađivati jednostavniji namještaj – a sve je to itekako pridonijelo mojoj neovisnosti. S godinama sam postajala sve više zahvalna na tome koliko me činjenica da sam stolareva kći oblikovala i osnažila za neke životne izazove. Vjerojatno danas ne bih mogla živjeti sama u kući na selu da nemam to obiteljsko naslijeđe. Nije da se kroz to najsnažnije definiram, ali volim vjerovati da je to najsnažniji obiteljski pečat u mojoj osobnosti. Što se motike tiče, ipak sam ja spisateljica koja je kupila motiku i igra se poljoprivrede. Činilo mi se pomalo neumjesnim imati prazan vrt pred kućom pa sam se upustila u tu avanturu. Kad bih morala odlučiti kroz što se najsnažnije definiram, ipak bih, iako sramežljivo, izabrala pisanje. Trebala su mi četiri romana da se usudim predstaviti se nekome kao spisateljica, pa se nakon još nova tri osjećam kao da sam napokon stekla pravo na taj identitet.
BestBook: Spominješ i gubitke, odlazak oca, potom i majke, prisjećaš se gubitka supruga, o kojem govoriš kao o ‘čovjeku bez dna’, a čini mi se da je najsnažnija reminiscencija ona o bijeloj košulji koja visi u ormaru iako najdražeg čovjeka odavno nema. Kada danas sabireš uspomene, kojeg se razdoblja najradije prisjećaš?
Kad je moj suprug bolovao, bojala sam se da će mi u kasnijim sjećanjima prevladati to razdoblje. Nisam ga se htjela sjećati nemoćnog i bolesnog. Morale su proći godine da lijepe uspomene izguraju to teško razdoblje. A puno ih je, tih lijepih uspomena. Možda su mi najdraže one koje smo stekli kad smo zajedno stvarali Kazalište Ulysses jer su to bila ljeta kad smo 24 sata na dan provodili zajedno u nečemu prema čemu smo imali zajedničku strast i predanost. Jedan od razloga zbog kojih više nisam mogla raditi za Ulysses upravo je taj – jer mi je na Brijunima njegova odsutnost najsnažnija.
BestBook: Tvoja majka, referirajući se na vrt vaše obiteljske kuće, nekoliko puta govori kako bi, da je ona živa, ondje bilo svega, a i sama na jednome mjestu spominješ kako nas kuće naših roditelja na neki način zarobljavaju. Iako si uvjerena da je vaša obiteljska kuća baš po tvojoj mjeri, koliko su i te majčine želje utjecale na tvoju odluku o preseljenju na selo?
Da su roditeljske želje utjecale na moju odluku o preseljenju, onda bi daleko snažniji poticaj bile želje mog oca, koji je imao puno čvršću vezu s kućom u kojoj sad živim, iako je majka u tom selu rođena. No ni jedno ni drugo nisu računali na to da će netko od nas jednom živjeti u kući koja nam je bila obiteljska vikendica, mjesto na koje smo svi tek povremeno dolazili. Vjerojatno bi oboje bili šokirani da me sad mogu vidjeti. Mene je neka sila vukla ovamo, a koliko je u toj sili bilo veze s ‘onim svijetom’ i je li je uopće bilo, teško mi je reći. Na svjesnoj razini sigurno nije, ali podsvijest je čudna biljka.
BestBook: A kako je na selu danas? Uz ostale razlike, kažeš i da na selu vrijeme teče drukčije, pa se na drukčiji način mjeri. Budući da danas kombiniraš selo i grad, koliko je teško priviknuti se na njihove razlike i funkcionirati unutar njihovih granica? Pada li ti teško ta podijeljenost života ili u njoj uživaš?
Uživam baš u toj ravnoteži između dva oprečna svijeta. U jednom dobivam ljude, komunikaciju, teatar, osjećaj pripadnosti i zajedništva; u drugome mir i tišinu, prirodu, samoću i izolaciju. I jednome i drugome se rado svaki dan vratim i volim ih možda baš zato što ih mogu kombinirati. Posao u gradu vjerojatno me spašava od pretjerivanja u samotnjaštvu, a seoski mir od stalne izloženosti stresu, gužvi i buci. Na putu između ta dva svijeta vozim, a meni je vožnja gotovo pa neki oblik meditacije. Ukratko… ne mogu se požaliti.
BestBook: Je li preseljenje utjecalo i na tvoju odluku da, prije svih prošlom godinom donesenih nemira, kreneš i inače nesigurnim freelance vodama? Iako se u njima nisi dugo zadržala, promatrano sadašnjom optikom, je li to bila mudra odluka?
U tom trenutku bila je sve samo ne mudra, ali pokazala se ispravnom jer mi je omogućila da više vremena provedem na selu i shvatim koliko se tamo bolje osjećam. Kako se ta freelance godina poklopila s lockdownom, poslužila mi je kao ‘reset’, kao prilika da zastanem i promislim što zapravo dalje želim od života. Nije mi se jednom dogodilo da donesem neku naizgled potpuno nerazumnu odluku za koju se kasnije pokaže da mi je promijenila život nabolje, pa sam sad puno hrabrija kad ih donosim. Moja je generacija odgajana na način da na prvom stalnom radnome mjestu koje dobiješ treba dočekati mirovinu, pa mi je osjećaj da se u pedesetima može dati otkaz – i to dva puta u razmaku od nekoliko godina – bio kao da sam otkrila neki novi svijet koji su od mene skrivali.
BestBook: Zapisuješ kako ti je sve novo i strano kad izađeš u grad, a zapis datira iz vremena stare normalnosti, kad su nam takva kretanja još bila posve normalna, otvorena, bez ograničenja. Kako se, izlazeći u grad, osjećaš danas? I osjeća li se razlika između Splita u kojem si sad mnogo češće nego u Zagrebu?
Kako u Splitu ne živim nego samo radim, još mi je sveden na zgradu Hrvatskog narodnoga kazališta i nekoliko okolnih ulica. Sa splitskim prijateljima kavu obično popijem u blizini kazališta. Kako živim podalje od Splita, nemam iskustvo ‘izlazaka u grad’ kakvo sam imala u Zagrebu, ali baš sam od tih izlazaka u grad bila pomalo umorna. No Zagreb je 35 godina bio moj grad i još ga osjećam svojim. Previše mi je dao da bih ga tek tako ‘napustila’. Split ga zasad nadmašuje tek po količini sunca. Još se ne mogu nagledati te vedrine i tog neba, za koje nisam bila ni svjesna koliko mi u Zagrebu nedostaju. Trenutno sam u fazi u kojoj je bio moj Božo kad je krenuo ispočetka – jednom nogom u starom gradu, drugom u novom. Nadam se samo da će moj novi početak završiti bolje od njegovog.
