Kultura
856 prikaza

Masovna komunikacija može biti sredstvo manipulacije

1/7
Goran Stanzl/PIXSELL
Autor ‘Srbenke’, dobitnik brojnih filmskih nagrada i jedan od naših vodećih dokumentarista, u tandemu s redateljicom Juditom Gamulin i producenticom Reom Rajčić snimio je ‘Kolaže o laži’

Autor “Srbenke”, dobitnik brojnih domaćih i inozemnih filmskih nagrada i jedan od naših vodećih dokumentarista, Nebojša Slijepčević, u tandemu s redateljicom Juditom Gamulin i producenticom Reom Rajčić snimio je “Kolaže o laži”. Radi se o dokumentarnom serijalu u šest dijelova koji propitkuje laži, zablude i manipulacije u javnom prostoru. Serijal se fenomenološki osvrće na vrijeme kojim dominira tehnologija i nikad veće informacijsko obilje u kojemu je teško razlikovati istinu od neistine. “Kolaži o laži” prikazivat će se na HRT-u šest tjedana zaredom u nedjeljnom terminu koji je inače bio rezerviran za emisiju “Nedjeljom u dva”, dok će se svaka pojedinačna epizoda baviti jednom temom: lažnim vijestima, lažnim snimkama, dokumentarnim filmom, oglašavanjem, teorijama zavjere i virtualnim identitetima. Tim povodom razgovaramo s redateljem Nebojšom Slijepčevićem. 

 | Author:

Express: Vaš novi dokumentarni serijal ‘Kolaži o laži’ bavi se istinama i lažima u javnom prostoru, prezasićenosti toga prostora informacijama koje se brzo izmjenjuju i konzumiraju, a ne provjeravaju. Je li naše doba, upravo zbog enormnog tehnološkog napretka i užurbanog načina života suvremenog čovjeka, pogodno za medijske manipulacije?
Svaka masovna komunikacija, od Biblije do Twittera, potencijalno je sredstvo manipulacije, to nije ništa novo. No ono što se promijenilo je da smo uništili mehanizme društvene zaštite koji su mukotrpno građeni stoljećima, a nove mehanizme nismo postavili. Nekad su mediji bili pažljivo stvarani, postojali su novinarska etika, urednička odgovornost, uvjeti za izdavanje koncesija i državna kontrola. A onda je došao internet, i sve je to nestalo. Svatko može biti medij i svatko misli da je novinar. S jedne strane su tradicionalni mediji dobili besplatnu konkurenciju, a s druge strane su zbog tog istog interneta izgubili glavni izvor prihoda - reklame. Značajan dio marketinškog kolača sad se troši na internetu, na Google Ads i ostale servise. Posljedice toga su katastrofalne, zatvaraju se dopisništva, otpuštaju novinari, i iako je naizgled sve više raznih medija, smanjio se broj provjerenih izvora informacija. Razlog svemu je što internet nije na vrijeme reguliran, što su bez kontrole na tržište pripušteni giganti poput Googlea i Facebooka. Kad Katarina Peović kaže da bi Facebook trebalo nacionalizirati, pametnjakovići se zgražaju, no ja slično gledam na te internetska čudovišta, kao zloćudne nametnike koji uništavaju lokalnu scenu i kulturu, kao tropsku algu u Jadranskome moru.

Express: U jednoj epizodi dokumentarnog serijala Maja Sever i Borna Sor pokušavaju saznati tko su organizatori antivakserskog Festivala slobode. Međutim, to se ispostavio kao težak zadatak, a ti ljudi su bili posebno nepovjerljivi prema medijima. Tu su portali koji plasiraju često plitke i nebitne informacije, društvene mreže kojima se dijele kojekakve neprovjerene i lažne informacije, no jesmo li stigli u eru dubinskog nepovjerenja prema medijima? A s korona krizom i nepovjerenja prema znanstvenicima i liječnicima?
Živimo u romanu Philipa K. Dicka, s primjesama Dana Browna... Internetska liberalna utopija u stvarnosti nam kreira distopiju. A to najviše koriste opskurni tipovi loših namjera. Od širenja lažnih vijesti uvijek netko profitira. Dva su eklatantna primjera iz nedavne prošlosti, pobjeda Trumpa na izborima 2016. i pobjeda brexitovaca na referendumu u Velikoj Britaniji, oboje je direktna posljedica namjernog širenja lažnih informacija. Nepovjerenje prema znanosti nije vezano uz korona krizu, nego uz stoljetne pokušaje radikalnih vjerskih fanatika da obezvrijede znanost. Sve to dolazi iz iste kuhinje, i antivakseri, i ravnozemljaši... Iste face vidimo i na ‘Hodu za život’, i na protestima protiv nošenja maski. Svi oni u biti zastupaju istu tezu, da su nam znanstvenici neprijatelji koji nas svjesno obmanjuju. A ako nas znanost laže, što nam preostaje? Vjera i religija. Koordiniran je to pokušaj suspendiranja sekularne države. To je prozirna igra, istražena i dokumentirana, no nažalost u vremenima nesigurnosti na nju nasjednu i pametni ljudi.

 | Author: Goran Stanzl/PIXSELL Goran Stanzl/PIXSELL

Express: Jedan od zanimljivijih segmenata ove priče je deepfake - video manipulacija. Vi ste u epizodi koja se bavi ovim fenomenom pokušali na primjeru Mesića koji priča nebuloze i Tuđmana i Tita koji igraju ping-pong u Kumrovcu prikazati da čak i video može biti lažan. Što znači da više, u doslovnom smislu, ne možemo vjerovati ni vlastitim očima. Mislite li da bi deepfake u budućnosti mogao postati još rasprostranjeniji? Što to može značiti za medijski prostor koji svi konzumiramo? Nastavno na ovo pitanje - kako prepoznati deepfake?
Deepfake ne možete prepoznati, to je gotova stvar. Dakle, već danas postoje videosnimke za koje je praktički nemoguće utvrditi da su falsifikati. Upravo izlazi dokumentarac o Anthonyju Bourdainu u kojem su semplirali njegov glas i uz pomoć audio deepfakea proizveli njegove izjave koje su uklopili sa stvarnim snimkama. Nemoguće je prepoznati koje su snimke autentične, a koje kreirane nakon njegove smrti. Naizgled je to novi zastrašujući fenomen, no zapravo se sad događa s videom ono što je oduvijek problem pisanog teksta, a to je da moramo sami zaključiti je li ono što čitamo, gledamo i slušamo istina. Prvi i glavni korak je da ustanovimo izvor nekog videa. Na kojem je siteu objavljen, tko je vlasnik stranice, ima li uopće impressum? I jesu li video prenijeli neki ugledni mediji koji imaju i neku zakonsku odgovornost ili se širi samo po društvenim mrežama? Mi konzumenti moramo odlučiti kojemu mediju ćemo vjerovati, ali cinično bi bilo prebaciti svu odgovornost na gledatelja. Baš kao i s pisanim tekstom, onaj tko distribuira falsifikate mora odgovarati. Ako YouTube objavljuje deepfake video, a ne upozori vas da gledate falsifikat, YouTube treba odgovarati. Do tada, mogu samo preporučiti svima da ne vjeruju ničemu što nema provjereni izvor. Krenite od pretpostavke da je sve što dolazi s anonimnih web sajtova laž i u pravilu nećete pogriješiti.

Express: ‘Srbenka’ je osvojila brojne filmske nagrade, među ostalim i Srce Sarajeva, proglašena je jednim od najboljih dokumentaraca snimljenih u Europi te godine, najnagrađivaniji je hrvatski film iz 2018. godine, a od lipnja ove godine prikazuje se na HBO-u. Na koji način su taj film i njegova recepcija utjecali na vašu filmsku karijeru? Jeste li nakon uspjeha tog filma startali s nekom drugom redateljskom pozicijom?

Moja redateljska pozicija u Hrvatskoj nije bitno bolja nego nekog početnika. Unatoč svim nagradama, pa i državnoj nagradi ‘Vladimir Nazor’, HRT do danas nije prikazao ‘Srbenku’. Moj novi dokumentarac filmska komisija grada Zagreba nije željela podržati, iako su financirali čak 24 filma. Na natječajima ne dobivam ništa više novca nego debitanti. Kad bi se podijelio broj nagrada s uloženom kunom, vjerojatno sam najjeftiniji hrvatski redatelj. Nemojte misliti da se žalim, zapravo sam ponosan što sam jeftin. U krajnjem slučaju, svi trošimo javne pare, moji filmovi su financirani novcem iz poreza koji netko krvavo zarađuje. Ono što me čini ogorčenim je potpuni nedostatak kriterija za raspodjelu novca. Dat ću vašim čitateljima primjer: moja ‘Srbenka’ koštala je HAVC 200.000 kuna. Šest epizoda ‘Kolaža o laži’ HRT je platio milijun kuna, oko 170.000 po epizodi. A istodobno, HRT plaća serije poput ‘Republike’ i ‘Doba uskoka’ više od dva milijuna po epizodi! I režira ih valjda najskuplji hrvatski redatelj, neki Domagoj Burić. Koje su njegove kvalifikacije da režira tako skupe projekte? Koju filmsku školu je završio? Na kojem natječaju je prošao, tko je odobrio toliki budžet? A to nije jedini primjer, ima ih još. Nemojte misliti da sam zavidan, jedino ‘Doba Uskoka’ koje bih ja režirao zbivalo bi se u sadašnjosti, a s obzirom na to da je Uskok nedavno optužio HRT-ova ravnatelja, dijelovi bi se snimali i na HRT-u. Ta bi serija, uvjeravam vas, bila puno jeftinija od Burićeve, i društveno značajnija. HRT je veliki problem hrvatske kinematografije, i društva u cjelini, i nadam se da će ova sramotna epizoda s Kazimirom Bačićem biti povod za daljnje smjene i dubinsku reformu televizije. HRT je prevažna institucija, oni raspolažu glavninom novca koje ovo društvo ulaže u film, no njihovi kriteriji potpuno su nejasni i netransparentni, ponašaju se kao pijani bogataši koji rasipaju javni novac kao da im ga je ostavio djed. Hrvatske filmove ne prikazuju, ponašaju se kao cenzori, kao ideološka policija. Treba ponavljati: HRT nije vlasništvo ni Kaze Bačića, ni Brune Kovačevića, ni Domagoja Burića. HRT nije vlasništvo ni svojih zaposlenika, HRT je naš, i mora se ponašati tako. Inače ga treba zatvoriti, a novac od pretplate dati nekome tko će biti svjestan te odgovornosti.

 | Author: Goran Stanzl/PIXSELL Goran Stanzl/PIXSELL

Express: Radili ste filmove o migrantima, djevojkama koje odrastaju u odgojiteljskoj obitelji, o životu s invaliditetom, devastirajućim posljedicama rata, kao i generacijskom prenošenju traume. Sve te teme govore o današnjoj Hrvatskoj i njezinim ljudima. U jednom intervjuu ste kazali: ‘Smisao subvencioniranih malih kinematografija je upravo da tresu, a ne da zabavljaju. Ne vjerujem u dekorativnu umjetnost’. Dva pitanja u jednom: Koliko vam je važno da budete umjetnik koji pokazuje i progovara o stvarima i problemima s margine društva? Te kojom ocjenom biste ocijenili zrelost hrvatskog društva?
Postavljate me u poziciju nekog autoriteta koji ima pravo dijeliti ocjene. Ne osjećam da na to imam pravo. No kad me već pitate, čini mi se da taj jedan teški nacionalni pubertet traje puno predugo. Kad bi naše društvo personalizirali kao filmski lik, bio bi to četrdesetgodišnjak koji još živi s roditeljima, spreman zamijeniti svoju nezavisnost za kuhani obrok i topli krevet u dječjoj sobi. Demokraciju koju imamo na papiru u praksi malo ljudi želi. S jedne strane, HDZ je duboko nedemokratska stranka. Njihova politika je od prvog dana takva da pokušavaju ugušiti svaku opoziciju, ne podnose neistomišljenike. S druge strane, čini mi se da ni veliki broj glasača ne želi demokraciju. Jer demokracija je kompleksna, demokracija je zamorna. Puno je jednostavnije živjeti u sistemu u kojem se zna tko je gazda, kog treba podmititi da bi se riješili problemi. I tako smo dobili 20 godina Bandića u Zagrebu, jer takav sistem možda nije pošten, ni zakonit, ali je predvidljiv i jednostavan. Što se tiče moje pozicije kao umjetnika, ili ‘umjetnika’, čini mi se da je život jednostavno prekratak da bih se bavio nebitnim temama. Mnogi umjetnici bave se samim sobom, svojim djetinjstvom, odrastanjem, vlastitom biografijom. Ja se neću baviti samim sobom, smatram se nebitnom osobom. Poznajem filmski jezik i tehnologiju rada, nisam posebno talentiran, no to kompenziram snalažljivošću i iskustvom. Te svoje vještine želim uložiti u nešto korisno, nešto što će drugima biti bitno.

Express: Dokumentarnim filmom počeli ste se baviti slučajno, kad ste počeli snimati ‘Direkt’, serijal za mlade, koji se emitirao na HRT-u deset godina, bez prave namjere da vam to postane karijera. Jeste li ikad zbog toga zažalili ili pomislili da bi bilo bolje da vas je put odnio u nekom drugom smjeru?
S godinama sam shvatio da to nije baš tako slučajno. Moj karakter zapravo nije za redatelja igranih filmova. Preveliki sam introvert, ne osjećam se ugodno u velikom društvu. Ne osjećam da imam pravo nametati svoje mišljenje drugima, ne mislim da sam pametniji od drugih, ni da su moje zamisli baš toliko bitne da bi ih trebala realizirati vojska ljudi. A to je sve poželjno da bih bio redatelj igranih filmova. Najugodnije se osjećam kad radim sam ili s nekim vrlo bliskim ljudima. Dokumentarni film je utočište za autsajdere poput mene. To ne znači da ne bih volio raditi igrani film. Dokumentarna forma me s jedne strane sve više sputava, a s druge strane mi je sve manje izazov. 

 | Author: Goran Stanzl/PIXSELL Goran Stanzl/PIXSELL

Express:  U kakvom je položaju dokumentarni film danas u Hrvatskoj? Je li u malo zavidnijoj poziciji od igranog?
U Hrvatskoj mnogi moji kolege još ne razumiju nešto što je već očito iz aviona: za male i siromašne kinematografije upravo je dokumentarni film izvozni proizvod s kojim mogu stvoriti međunarodnu vidljivost. U zadnje dvije godine dva su istočnoeuropska filma dobila nominacije za Oscara, makedonska ‘Zemlja meda’ i rumunjski ‘Kolektiv’. Oba su dokumentarci. No kod nas se na dokumentarac još gleda kao na TV formu. Imamo cijeli niz kvalitetnih, međunarodno afirmiranih dokumentarista, hrvatski dokumentarci redovno gostuju, pa i pobjeđuju, na najvećim festivalima, prodaju se na stranim televizijama, pa čak konkuriraju gledanošću igranim filmovima u kinima. Uostalom, svjedočimo uzletu dokumentarnog filma u cijelom svijetu. Ono što kod nas nedostaje je mala institucionalna podrška. Logično je da se u dokumentarni film ulaže manje nego u igrani, no kod nas su ti omjeri ipak pretjerani. HAVC bi komotno mogao udvostručiti ili utrostručiti ulaganje u dokumentarce, to bi bio mali trošak s obzirom na rezultate koji bi se postigli.

Express: U intervjuu koji ste 2018. godine dali Kristini Ljevak za Express, kažete: ‘Dokumentarni film počiva na paradoksu jer gledatelji obično najviše žele vidjeti ono što drugi pokušavaju sakriti’. Je li teško doći do toga skrivenog i je li etički ispravno prikazati na filmu nešto što netko želi sakriti? U čemu, po vama, s distance od tri godine, leži tajna dobrog dokumentarnog filma?
Naravno, izbor teme je na prvome mjestu, ali to je tako i u igranom filmu. Morate izabrati temu koja je značajna, relevantna, temu za koju će gledatelji imati osjećaj da je od presudnog značenja za njihov život. No za suvremeni dokumentarac užasno je važna i autorska intervencija. Nekad je već sama činjenica da ste nešto zabilježili kamerom bila dovoljna da ta snimka ima vrijednost. Danas se stalno sve snima, dokumentiranje stvarnosti je banalno, same snimke su bezvrijedne. Danas postaje važniji onaj koji je iza kamere od onog što je ispred kamere. Zato se danas dokumentarni film približava igranom, i sve više se spominje pojam ‘hibrid’. Igrani i dokumentarni film dvije su sestre od istih roditelja. I igrani i dokumentarni film su konstrukcije, samo su im građevni materijali različiti. Dokumentarac se gradi od elemenata stvarnosti, a igrani od fikcionalnih ciglica. To je s naše, režijske strane tako, no s gledateljske strane puno je veća odgovornost na autoru dokumentarca jer dokumentarni film ima posljedice u realnom životu. Dokumentarni film predstavlja se kao odraz stvarnosti, i morate vrlo dobro paziti što proturate pod ‘stvarnost’. Naravno da je etički problem u srži dokumentarnog filma. Mislim da je robinhudovska etika primjenjiva na dokumentarac: dopušteno je otimati samo od jačih i moćnijih od sebe. 

 | Author: Goran Stanzl/PIXSELL Goran Stanzl/PIXSELL

Express: Rođeni ste 1973. godine u Zagrebu i cijeli život živite u Hrvatskoj, koja, priznali mi to ili ne, ima dubokih i teško rješivih korupcijskih problema. Može li u tome smislu Zagreb prodisati i zadobiti svježi start s novim gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem? Kako gledate na recentnu tranziciju vlasti?
Mislim da se Zagreb nakon dva desetljeća mraka konačno budi u jednom tmurnom, maglovitom jutru. Ali ipak sviće. Divim se Tomaševiću i ekipi iz Možemo. Nemamo boljih ljudi od njih. Preuzeti Zagreb u ovoj situaciji je, oprostite na patetici, herojski, i pomalo suicidalni čin. Puno ljudi ne želi da Možemo uspije, i s lijeve i s desne strane. Nadam se da će i glasači iz ovog iskustva izvući pouku. Ne smije se više dogoditi da netko, bilo tko, vlada 20 godina bez prestanka. Najbolja u demokraciji je mogućnost promjene vlasti. Svaka vlast, ako predugo traje, postaje arogantna, troma, često i kradljiva, a onda se to kapilarno širi u sve pore društva. Svaka promjena je stres, ali pozitivan stres, koji razbija ustaljene sheme i natjera sve da se malo više trude. Zato se nadam da će Možemo u sljedeće četiri godine, najviše osam, obnoviti Zagreb i da će ih onda na izborima pobijediti netko drugi.

Express: Na ovoj dokumentarnoj seriji radili ste s mladom kazališnom i filmskom redateljicom Juditom Gamulin. Kako je protekla ta suradnja?
Zapravo ovaj serijal ima tri ravnopravna autora. Osim Judite i mene, a možda i ispred nas, treba staviti producenticu Reu Rajčić. Rea je ‘Kolaže o laži’ počela još prije desetak godina kao svoj studentski projekt. U međuvremenu je njezina produkcijska kuća Eclectica izrasla u jednu od najuspješnijih domaćih produkcija. Rea je onda pozvala prvo Juditu pa mene i zajedno smo razradili seriju. Na nekim epizodama potpisan sam ja kao redatelj, na nekima Judita, no sve smo epizode zajedno planirali. Rea, Judita i ja različita smo generacija, i mislim da je upravo ta razlika u iskustvu i interesima dala kvalitetu serijalu. 

 | Author: Goran Stanzl/PIXSELL Goran Stanzl/PIXSELL

Express: Planirali ste i snimanje dugometražnog dokumentarnog filma u rumunjskoj produkciji, no prošle vam je godine koronavirus pomutio planove sa snimanjem. Stojite li sad malo bolje kad je o tome riječ i jeste li već počeli raditi na tom projektu? Također, čini li vam se da vas je pandemija unazadila ili ste to vrijeme nekretanja iskoristili za promišljanje budućih projekta?
Rumunjski projekt je stao, trebao je biti sniman po cijeloj Europi i baviti se projektom Europske prijestolnice kulture, no zbog pandemije odgođen je na neodređeno vrijeme. Ali daleko od toga da mi je bilo dosadno u pandemijskoj godini. Osim serije ‘Kolaži o laži’ snimio sam jedan kratki igrani film, koji uskoro ide u distribuciju, a počeo sam i predavati na Akademiji dramske umjetnosti. I, najvažnije i najzabavnije, nakon što sam prethodne dvije godine putovao po svijetu promovirajući ‘Srbenku’, konačno sam imao više vremena za druženje s trogodišnjim sinom Mikom.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.