Kultura
135 prikaza

Matićeva knjiga 'Šifrirano, biografija' je lirski Babilon

1/4
Elena Uljančić
Đorđe Matić je objavio knjigu poezije. Njegove pjesme sažimaju iskustvo egzila, bezdomnosti, dvodomnosti, on, 'firtelkroat' je 'dvaputrođen', on je 'čuđenje u svijetu'

Želiš da te pjesme nikad ne završe, uživaš dok ih čitaš u subotnje proljetno jutro. One su bogate, sadržajne, slojevite, možeš osjetiti emociju u njima i razumjeti njihovu refleksiju. One ti, u ovom svijetu koji se raspada (svijet u kojem smo stasali nepovratno i definitivno nestaje u blatu Ukrajine) donose predah i utjehu, omogućuju ti tihi užitak i, barem kratkotrajan, zaborav svakodnevice kojom gospodare nepodnošljivi prizori neočekivanog, besmislenog rata. Matićeva se lirika podjednako nadahnjuje Breughelom i zvucima iz podnožja Šar planine ("micićevski, barbaroidno"), slikama Safeta Zeca i Jackom Kerouacom, baladama Petrice Kerempuha i sintaksom Miloša Crnjanskog, širokom i, naizgled, samo naizgled nespojivom topografijom duha. To nije eklekticizam, nego širina, odnosno širina i dubina. A iznad svega, te su pjesme staromodno lijepe i iz njih se možeš učiti jeziku. Ma kako načitan bio...

 | Author: Ljevak Ljevak

Nakon romana "Niotkuda s ljubavlju" - čija je prva naklada rasprodana vrlo brzo - Đorđe Matić objavio je, dakle, knjigu poezije. Njegove pjesme sažimaju iskustvo egzila, bezdomnosti, dvodomnosti, on, "firtelkroat" je "dvaputrođen", on je "čuđenje u svijetu". Matićeva knjiga je lirski Babilon u kojemu se miješaju jezici, naglasci, narječja, dijalekti. Pjesma koja otvara knjigu - "Incident" - jezgrovit je prikaz događaja s početka pjesnikove duge, prisilne anabaze po Zapadu, do koje je došlo početkom rata. "Incident" govori o ožiljku na duši, stečenom jednog rimskog dana i nezaraslom do danas:

Jednom, davno, dok krih se u starom Rimu/Srca puna, mada bježah od rata sjene/Vidjeh Rimljanina/Kako gleda pravo u mene./A bio sam mlad/i sâm gledao u ljude pravo/Nasmiješih mu se, ali on ispruži prst/ka meni i vikne mi: sciavo.

Vidio sam poslije cijeli Rim/Od rujna pa do siječnja/Od svih stvari što su mi se desile tamo/To je jedino čega se sjećam.

U "Incidentu", u modelu stiha, u izboru riječi, vidimo poigravanje sa stoljećima pjesništva;, bogata erudicija pretočila se u pjesmu u kojoj osjetimo natruhe lirike milenijskog raspona, od Homera do Slamniga. U pjesmi "Kost i srž", posvećenoj Popi, Matić opisuje nešto što smo svi, kad-tad, osjetili:

U meni je to/slabo uglavnom/i ljulja se kao mliječni zub/Ali nekad se zacrni/avet trulog kutnjaka/iz krnjave žute kosti i crnog mesa/čekíćâ davni otrov i gadi braću do sebe/potop bi napravio/Samo rijetko/bljesne mlad očnjak/zašiljen, oštar i zdrav/kad bi ugrizao, otkida živo meso...

Uređeni svijet koji mnogima nestaje ovih dana Matiću je bio izgubljen već davnih godina, kako pokazuje pjesma "20 godina", napisana u proljeće 2009.:

Ja nisam zavidio prošlim/i nisam nikad mislio da bi netko mogao zavidjeti meni: na redu prvih stvari/na beskrajnom vremenu/na mekim granicama/lakom ulasku iza neprobojnih/na ehu prvog puta/na zelenim vlakovima/gramofonima/teškim telefonima/šestocifrenim brojevima,/nemogućnosti da te pronađu/na bestjelesnim muzičarima/na visokom, posljednjem naponu/na demokraciji dodira/na Makedoniji/na olovnoj štampi/kao zadnjima u nizu...

A pjesma "Nemam više jedno ime" nešto je što može savršeno razumjeti svaki naš našijenac, globtroter, gastarbajter, egzilant...

"Nemam više jedno ime/imam razne verzije, sto načina imena/kako su ga ovakvo, nemoguće, nedosljedno/ispisano izgovarali/prvo nervozno i s prijetnjom/na granicama, po vlakovima i autobusima/u policiji, po općinama i ambasadama/nezainteresirano, u poštama i bankama,/kako su se s imenom tukli/ovdašnji jadni službenici, i ja s njima/što su se dovijali, hrvali,/prilazili sa simpatijom/ljutili se i mirili s imenom pred njima/dodavali slova, oduzimali glasove/razmještali akcente, gađali intonacije/skupljali oči i mrštili se/uzimali zrak prije nego se stušte niz izgovor/Onda prijateljske varijante/na jezicima civiliziranih naroda/kad se čovjek rado podavao krstiti/da bude malo u sigurnom/da se i na njega spusti neka meka ruka/dok malo ne ojača/Vučem sa sobom u sjeni/i seriju hipokoristika/kojima su me zvale/a kao da nikad nisu/kad me danas oslove/na telefonu ili u ljutim službenim pismima/I još jedno/kad rijetko dođem nazad/a netko me nov dozove/imenom što naglo oživi pod poznatim timbrom/što je jednom dobar i prisan/a drugi put/s izvijenim obrvama/s bagažom/pod težinom neugodne tišine/i samorazumljivim nečim/što me uvrijedi uvijek/tako/da odmah hoću da se vratim ovdje/da se od užasa prepoznavanja/radije skrijem u sto krivih verzija moga imena/gdje lakše slušam kako se lome/nad nepoznatim/slušam ponovo kako se sapliću i ustaju/udaraju meni poznat nepravilan ritam/u uhu siguran, uspavljujući drugi zvuk/u koji se umotavam k'o u komotan kaput."

 | Author: Elena Uljančić Đorđe Matić Elena Uljančić

Evo još jedan sjajan primjer Matićeve poezije. U pjesmi "Samo sjeverni Slaveni" on sažima naše viđenje Venecije, "serenissime"...

"Pjetroburžani, Lenjingrađani/padaju pred Venecijom/Mi, Južni, nikako/Venecija je stara baba/kod koje moja susjeda čisti./Ide iz Istre autobusom za Mestre/da pere govna sa sve svojom diplomom/i sluša zakeranja de la vecia paranòide/što zatvara kuću sa sto ključeva/i brtvi se iznutra da joj ne bi tko šta odnio, mizeriju od mizerije čuva stara vrana/i ostavlja kao slučajno pare za sobom/što joj ispadaju iz osušene pandže/da vidi hoće li la slava da ih pokupi..."

Đorđe Matić - čitamo u kratkoj biografskoj crtici - pjesnik, pripovjedač, esejist i kritičar, rođen je 1970. u Zagrebu, gdje je i odrastao. Od 1991. živio je najprije u Italiji, a zatim u Nizozemskoj, gdje je u Amsterdamu studirao englesku i talijansku književnost. Objavio je pjesničke zbirke "Lingua franca", "Haarlem Nocturne" (na nizozemskom jeziku) i "Drugi zvuk", zatim knjige eseja o glazbi "Tajni život pjesama - hrvatska popularna muzika devedesetih" i "Tajne veze; zbirke ogleda i eseja Historija i savremenici", "Senke naših predaka: otrgnuto od zaborava", te "Visages du silence - Lica tišine" (na francuskom). U rujnu 2021. godine objavio je roman "Niotkuda s ljubavlju" (Naklada Ljevak). Član je Hrvatskog društva pisaca. Živi u Poreču. Veliki Tonko Maroević napisat će o Matiću kako nije "puki svjedok vlastite gorke sudbine, plačljivi sentimentalni zapisivač naivnih stihova o preboljenim teškoćama, nego je vrlo istančani autor eruditske orijentacije, koji svoju doživljajnu sferu filtrira kroz univerzalnu optiku, a svoj govor kalemi i dograđuje na slojevite tradicije vrlo raznolikih korijena".

"Nekad sam volio vlakove/stare, evropske, zelene s kupeima, i zubima radijatora iz moderne/ sa staklenim vratima s ručkom za povlačenje i vagon-restoranom s pepeljarama na stolovima... Dobro bi bilo sada samo jedno/sjesti opet u ubrzani/u subotu ujutro/sesti se u kupe z friškim kruhom u vrečici, i novinama i otvorenom drinom i šibicama...", pjeva Matić.

A kako to nije moguće, sjednimo u ovu knjigu pjesama, potragu za izgubljenim vremenom naših dana, i uživajmo u slikama, zvucima i osjećajima koje nam stvara Matićeva poezija.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.