Meštrovićevi indijanci - za kulturnu čistku spremni

U Chicagu su gradske vlasti, predvođene demokratskom gradonačelnicom Lori Lightfoot, a na zahtjev aktivista iz pokreta Black Lives Matter, osnovale povjerenstvo nazvano Chicago Monuments Project. Povjerenstvo se sastoji od tridesetak članova, uglavnom povjesničara, arhitekata i umjetnika, čiji je zadatak preispitati oko 500 javnih spomenika na području grada. Da je slična vijest stigla iz neke zemlje s ozbiljnim demokratskim deficitima ili iz neke zemlje s “viškom povijesti”, što je nerijetko jedno te isto, gdje povijest, ali i povijesnu memoriju određuju “pobjednici”, to nikoga posebno ne bi iznenadilo. Svi se sjećamo 90-ih i rušenja partizanskih spomenika, mijenjanja imena ulicama, trgovima, ustanovama... Što je bila samo jedna predvidiva povijesna epizoda, nešto što se, gotovo po istim obrascima, već toliko puta odigralo na ovim prostorima. Kao u onoj Borgesovoj priči, po kojoj u paralelnim vremenima Brut uvijek iznova ubija Cezara. Neki spomenici, poput Fernkornova zagrebačkog spomenika banu Jelačiću, prešli su stoljetni put, od trgova na koji su prvi put postavljeni do muzejskih depoa u kojima su čuvani u vrijeme “nemilosti”, da bi spletom povijesnih okolnosti ponovno bili vraćeni na isto mjesto. Neki od tih spomenika, barem stvari zasad tako stoje, ostat će zauvijek u depoima, kao relikti djelića temeljito prebrisane povijesti. Kako se nešto slično moglo dogoditi u SAD-u? Cijela priča započela je s prosvjedima protiv policijske brutalnosti i rasizma diljem SAD-a. Aktivisti pokreta Black Lives Matter, osim reforme policije, tražili su i uklanjanje nekih spomenika koji su, po njima, simboli rasne neravnopravnosti i bjelačke supremacije u javnom prostoru. Aktivisti pokreta, koristeći masovne nerede u američkim gradovima, neke su spomenike i sami uklonili, ponajprije spomenike generalima poražene robovlasničke Konfederacije iz Američkoga građanskog rata od prije stoljeća i pol. 

Ovo nije originalni izum pokreta Black Lives Matter. Prvi sličan slučaj zabilježen je 2017. godine, kad je zbog uklanjanja spomenika generalu Robertu Edwardu Leeju, zapovjedniku poraženih snaga Konfederacije, koji se smatra jednim od najvećih vojnih stratega u američkoj povijesti, došlo do nemira u američkoj saveznoj državi Virginiji, u Charlottesvilleu, zbog skupa ekstremnih desničara koji su se protivili uklanjanju Leejeva spomenika. Tom prilikom tri su osobe poginule, dok ih je 19 ozlijeđeno. Jedna sudionica protuprosvjeda poginula je kad se automobil zaletio u masu u kojoj je bila, dok su dva policajca poginula kad se njihov helikopter srušio tijekom nadgledanja skupa. Vozač automobila, pripadnik ekstremne desnice, uhićen je i optužen za ubojstvo. Gradske vlasti Charlottesvillea, gdje su vladali demokrati, svojom odlukom da uklone spomenik generalu Leeju, otvorile su Pandorinu kutiju, raspirivši ideološke podjele stare stoljeće i pol, i to u najnezgodnije vrijeme, u vrijeme mandata Donalda Trumpa, kad se američko društvo polariziralo kao nikad dotad. I njihovu odluku treba promatrati u kontekstu tog svojevrsnog ideološkog rata, bez obzira na to što su možda bili svjesni rizika kojemu se izlažu, jer južnjački nacionalizam ima i danas, nakon stoljeće i pol, vlastitu verziju tog dijela američke povijesti, pri čemu Virginia, kao srce tadašnje Konfederacije, ima veliki simbolički značaj. 

Svako manipuliranje poviješću koje se koristi isključivo kao političko oružje, a ovdje je prvenstveno o tome riječ, dovodi do razdora u društvu. Mi na ovim prostorima itekako smo toga svjesni, jer smo to proživjeli, a proživljavamo i danas, na vlastitoj koži. Zbog čega je Amerika velika zemlja, bez obzira na sadašnju situaciju. Pa, čini mi se, prije svega zbog toga što se tu poštovalo dostojanstvo poraženih, gdje, po onoj biblijskoj, “sinovima nisu trnuli zubi zbog grijeha očeva”. Nisu se, tako, nakon krvavoga Građanskog rata vršile ideološke odmazde, kao što je to nepisano pravilo na ovim prostorima, nego se išlo u drugom smjeru. Sporni spomenik generalu Leeju treba promatrati i u tom kontekstu. To nije isključivo spomenik jednom određenom čovjeku, nego spomenik svim poraženim vojnicima Konfederacije, živima i mrtvima iz tog rata, nedvosmislena poruka da oni, bez obzira na sve, pripadaju američkom društvu u istoj mjeri kao i pobjednička strana. Jedan dobar primjer slične prakse, što sam saznao nedavno, gledajući History Chanell, vezan je za konfederacijskoga generala Thomasa Jonathana Jacksona, koji je zbog svoje nepobjedivosti nazvan Stonewall (Kameni zid). Stonewall Jackson poginuo je nesretnim slučajem, umro je od posljedica slučajnog ranjavanja od strane svog vojnika. Taj događaj smatra se jednom od prekretnica Američkoga građanskog rata. Nakon rata, kako bi revitalizirali poraženi i poniženi Jug, američke vlasti su, na primjer, osnovale fond za pomoć obiteljima poginulih konfederacijskih vojnika, koji je nazvan po Jacksonu Stonewallu. Zanimljiva je u tom smislu i sudbina predsjednika Konfederacije, Jeffersona Davisa, koji je uhićen 1865. godine, pa pušten dvije godine kasnije da se brani sa slobode. Optužen je za izdaju 1866. godine, da bi optužnica dvije godine kasnije bila odbačena, a Davis oslobođen. Godine 1875. Davis je izabran u Američki senat, ali u njega nije ušao jer je odbio zatražiti amnestiju i pomilovanje za svoju ulogu u Građanskom ratu, čime bi ponovno dobio natrag oduzeto američko državljanstvo, koje mu je vraćeno posthumno, 1978. godine. Je li rasizam samo značajka juga Amerike? Je li to isključivo nasljeđe generala Leeja ili Jeffersona Davisa? Više od stotinu godina nakon Američkoga građanskog rata crni Amerikanci bili su građani drugog reda, što se u dobroj mjeri održalo i do danas, o čemu na najbolji način svjedoči brutalnost koju američka policija pokazuje prema crnom stanovništvu. Do pojave Martina Luthera Kinga, gotovo cijelo stoljeće nakon Građanskog rata, Amerika je bila školski primjer aparthejda. 

Dakle, ako bismo išli do kraja, iz sličnih razloga zbog kojih je uklonjen spomenik generalu Leeju, zbog rasizma, treba ukloniti gotovo svu spomeničku baštinu SAD-a, jer nije general Lee, koji je pripadao poraženoj strani u tom ratu, usmjerio povijest Amerike u tom smjeru, nego pobjednici, kojima je rasizam bio prirodni poredak stvari. Dakle, nije ukidanje ropstva dovelo do Američkoga građanskog rata, kao određeni vid borbe za ljudska prava crnog stanovništva, kako se to često želi prikazati, nego industrijalizacija kojoj je robovlasništvo, kao stari povijesni model, bilo najveća zapreka na tom putu. Nije trebalo dugo čekati da se “rat protiv spomenika” otme kontroli. Nakon spomenika vođama Konfederacije, na red su došli i neki američki predsjednici, poput Georgea Washingtona, Thomasa Jeffersona, Abrahama Lincolna, pa i general Ulysses Grant, zapovjednik snaga Unije u Građanskom ratu. Zatim Kristofor Kolumbo, uz obrazloženje kojeg se ni Staljin ne bi postidio: Kolumbo je svojim otkrićem Amerike, po “ideolozima” pokreta Black Lives Matter, “započeo višestoljetni genocid nad američkim starosjediocima”. A zatim se, po onom principu “vidjela žaba da se konji potkivaju pa i ona digla nogu”, “rat protiv spomenika” internacionalizirao. U Velikoj Britaniji je tako srušen spomenik Edwardu Colstonu, filantropu i trgovcu robljem iz 17. stoljeća, dok je u sličnoj gerilskoj akciji oštećen spomenik Winstonu Churchillu. Ono što se dogodilo u Belgiji, gdje su uklonjeni svi spomenici Leopoldu II., jednom od najokrutnijih kolonizatora u povijesti čovječanstva, treba pozdraviti, ali i postaviti jedno nezgodno pitanje - zbog čega se na to čekalo više od jednog stoljeća? Međutim, ono što je uslijedilo bilo je prvorazredno iznenađenje, ali samo za naivne, rekao bih. Među 500 spomenika na području grada Chicaga, povjerenstvo spomenuto na početku ovoga teksta proglasilo je “sumnjivim” njih četrdeset i jedan. Među njima je i djelo “Indijanci u Chicagu” velikog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, koje se sastoji od dvije brončane konjaničke skulpture. Spomenik se nalazi na trgu Congress Plaza na zapadnom ulazu u veliki čikaški Grant Park. Skulpture su visoke oko pet, a s monumentalnim podestom gotovo 11 metara. Meštrović je svoje “Indijance” izradio u Zagrebu, a u Chicagu su postavljeni 1928. godine. Cijeli projekt financirala je Zaklada Benjamina Fergusona. Struka ima nepodijeljeno mišljenje o umjetničkim dosezima Meštrovićevih “Indijanaca”, koji se smatraju vrhunskim ostvarenjem spomeničke plastike. Chicago Monuments Project smatra da je Meštrovićev rad neprikladan jer daje “romantiziran i reduciran prikaz Indijanaca”. Promatrati Meštrovićev rad u istom kontekstu kao i spomenutu spomeničku baštinu prvorazredna je svinjarija i miješanje krušaka i jabuka. Meštrovićevi “Indijanci” podliježu, kao i svako drugo umjetničko djelo, isključivo estetskom sudu, koji je svoj pravorijek dao još davne 1928. godine, kad je spomenik postavljen. 

Rad čikaškog povjerenstva, barem kad je riječ o Meštrovićevu spomeniku, podsjeća na praksu SUBNOR-a u bivšoj državi ili na praksu Karamarkovih jurišnika koji su željeli potaracati hrvatsku kulturu, propisivati kakvi će se filmovi snimati te što će se čitati i objavljivati. Tu se, u oba slučaja, radi o rigidnoj jakobinskoj političkoj svijesti kojoj je isključivi cilj pumpanje vlastite političke moći. Ayan Hirsi Ali, aktivistica podrijetlom iz Somalije, poznata po svojoj suradnji s ubijenim redateljem Theom Van Goghom, u intervjuu za jedan hrvatski dnevni list dotakla se i fenomena Black Lives Matter. “Mislim, ako pogledaš organizacije poput Black Lives Matter - otiđite na njihov website - tim ljudima ne može biti manje stalo do života crnaca nego što jest. Pokret je financijski isplativ. Osnivačice Black Lives Mattera osigurale su milijunske ugovore za film, knjige, serije...”, izjavila je Ayan Hirsi Ali. Dakle, sve se u konačnici svodi na novac i bildanje bolesnog ega. Kakva je uloga čikaških gradskih vlasti u svemu ovome? Radi se, čini mi se, prije svega o kapitulaciji pred zahtjevima ulice, bez obzira na to s koje strane političkog spektra oni dolaze, ali i o neodgovornom političkom zavlačenju glave u pijesak. Sličnim procesima se ne nazire kraj. Kraj je zapravo zabrana svega, trijumf dogmatizma u svojem elementarnom i konačnom obliku. Sve ovo usko je povezano s rigidnom “kulturom otkazivanja”, o kojoj sam nedavno pisao u Expressu, sve je to produkt jednog skučenog i ograničenog uma u kojemu postoje samo dvije boje: crna i bijela. Sve ostalo treba iz tog svijeta protjerati. To je, ujedno, i groteskna realizacija one izreke po kojoj povijest pišu pobjednici. U ovom slučaju možemo čak govoriti o novom fenomenu, po kojemu pobjednici ne pišu povijest, nego je dokidaju. “Povijest brišu pobjednici”, rekli bismo. Ništa u ovim procesima nije novo. Sve to spada u kategoriju već viđenog. Brisanje povijesti omiljena je praksa najvećih autokrata i tiranina kroz povijest. 

Po legendi, Shi Huangdi Qin, poznatiji kao prvi kineski car, koji je vladao od 221. do 210. godine prije Krista, graditelj monumentalnog Kineskog zida, dao je zapaliti sve knjige u carstvu kako bi se stekao dojam da prije njega ničega nije bilo, da povijest započinje s njim. Slična “resetiranja” povijesti, također, karakteristika su zemalja s “viškom povijesti”, u koje sad, nažalost, možemo ubrojiti i Ameriku. Po uzusima agresivne “kulture otkazivanja”, kako s lijevog, tako i s desnog političkog spektra, povijesna memorija ne postoji, jer ne postoji nijedan povijesni lik koji bi zadovoljio sve kriterije obje strane. A ne postoje ni estetske kategorije. Da postoje, upitno je jesu li promotori “kulture otkazivanja” oni koji bi mogli suditi o umjetnosti. Da, na primjer, povjesničari, svojom počesto skučenom optikom, arbitriraju u kulturi? O Meštrovićevu spomeniku? Postoji jedna sjajna scena iz drame “Hrvatski Faust” Slobodana Šnajdera. Kad intendant Hrvatskog narodnog kazališta Dušan Žanko tijekom 2. svjetskog rata u Zagrebu načuje o strahotama koje se događaju u Jasenovcu, u što, kao zagriženi pobornik Pavelićeva režima, ne želi povjerovati, ode do jednog zagrebačkog župnika, protivnika ustaškog režima, da ga upita je li to istina. Ovaj mu to potvrdi. Župnik pokaže Žanku pješčani sat i kaže: “Kad pijesak iscuri, tamo će biti ubijen jedan čovjek. Izračunao sam uz pomoć Spasitelja, podijelivši vrijeme od osnutka logora do današnjeg dana s brojem žrtava. 

U najsavršenijem od svjetova, Bog je matematičar”. Dakle, Bog koji šutke zbraja nevine žrtve. “Bogu matematičaru” iz Šnajderove drame, u nekom “manje savršenom svijetu” od onog iz 1943. godine, prethodio je jedan drugi “Bog”, koji je bio “esteta”. To je isti onaj “Bog” koji se desetak godina kasnije pretvorio u “matematičara”. O čemu se radi? U nacističkoj Njemačkoj postojao je uvriježeni način na koji su se pogrdno prikazivali Židovi, kao lukavi i pokvareni ljudi s karikaturalnim kukastim nosovima. Dakle, bilo je kažnjivo prikazivati Židove kao normalne ljude. Tako nešto bilo je namijenjeno isključivo za “arijevce”. “Ako želimo vidjeti fizičko nasilje nad Židovima Newarka, treba otići u ordinaciju za estetsku kirurgiju gdje si žene daju operirati nos”, kaže Philip Roth u jednom svom romanu, kao neku vrstu pojašnjenja mimikrije koja je rezultat traumatičnog povijesnog nasljeđa. Može se povući vrlo jednostavna analogija između Meštrovićevih “Indijanaca” i prikaza Židova iz vremena nacionalsocijalizma. Dakle, dostojanstven Indijanac je nešto što nekome smeta, nešto što je uljepšano, romantizirano, netko bi, valjda, radije vidio na tom mjestu kakvog “arijevskog kauboja”. Uzgred, ako postoje određene kategorije koje su u našoj percepciji do neukusa romantizirane, onda su američki kauboji negdje pri vrhu te liste. Dakle, svako propisivanje kako bi trebao izgledati idealan Židov ili idealan Indijanac ima svoju jasnu ideološku boju - crnu. Što je sljedeće? Hoće li nakon stvarnih ljudi doći na red i oni fiktivni, književni likovi, na primjer, kao što su nakon generala Leeja na red došli Meštrovićevi “Indijanci”? Hoće li netko i tu napraviti “reda”? Sve “nepoćudne” likove izbrisati, a knjige u kojima “žive” spaliti na lomači? Lako je biti danas pisac distopija, jer ništa se na ovom svijetu ne može dogoditi, a da se u određenoj mjeri već nije dogodilo. Književni likovi su već gorjeli, i to u zemlji spomenute “nacionalsocijalističke estetike”.