"Mi smo generacija kojoj je internet obećao slobodu"

Oboje pripadaju istoj generaciji, oboje su završili Akademiju dramske umjetnosti, oboje su mladi ljudi koji kroz umjetnost, doduše kroz različite medije, pokušavaju izraziti sebe i duh svojega vremena.

Ono što je također bitno naglasiti, oboje iza sebe imaju sjajne i zapažene autorske projekte i karijeru koju su počeli graditi već u ranim dvadesetima. Iako se znaju još od studentskih dana, početak ove godine je Juditu Gamulin i Dinu Pešuta spojio u zajedničkoj namjeri - postaviti predstavu prema njegovoj drami “H.E.J.T.E.R.I.” u Zagrebačkom kazalištu mladih. 

Judita Gamulin je dosad snimila nekoliko zapaženih filmova, od kojih je 2015. kratki film “Cvijeće” nominiran za Studentskog Oscara Američke filmske akademije, dok je Dino Pešut autor pametnih i vješto napisanih drama za koje je osvojio brojne nagrade te zapaženog romana “Poderana koljena”. Ovom predstavom obraćaju se direktno mladim ljudima, koristeći njihov jezik i baveći se njihovim tjeskobama. 

“Kazališne teme rijetko se tiču mladih direktno, a još rjeđe se o njima govori na generacijskom jeziku. Šteta, jer u digitalnom dobu u kojemu živimo kazalište je intenzivnije nego ikad, postalo je jedno od rijetkih mjesta susreta sa stvarnošću, ljudskošću, samima sobom. Naša generacija za time žudi, a da to ni ne zna. Spas je u tekstovima mladih autora - buntovne godine života sigurno mogu ponuditi radikalne ideje koje su nam itekako potrebne”, otvara se Judita Gamulin o tome koliko je kazalište blisko mladim ljudima.

Njih dvoje upoznali su se još na Akademiji, no kad ih se pita da se prisjete tog momenta i što su mislili jedno o drugome, ne mogu ga točno definirati. No tijekom deset godina poznanstva, kažu, susreli su se mnogo puta. 

“Dinu sam upoznala na Akademiji prije deset godina, sjećam se samo instantnog prepoznavanja, da smo ‘nešto tračali, hejtali’ i planirali. Nismo slutili da ćemo ‘izgubiti dvadesete u nekoj ambiciji’ pa raditi predstavu o tome”, priča Judita. 

Dino ove godine navršava 30 godina, što kod mnogih ljudi, barem psihološki, označava prekretnicu, ulazak u neko novo razdoblje. Ono što se kod njega promijenilo, kaže, to je što je samoga sebe prestao shvaćati ozbiljno. 

“Ljudi su mi sve više zanimljivi i smiješni nego što ih se plašim. I naučio sam poštovati sebe, pa posljedično i druge. Dobar dio svoje egomanije sam džorao za dobro društvo i dobar humor. A to ne ide ako se shvaća preozbiljno. Naravno, nitko mi ne garantira da neću krivo zabrijati već iduće godine i ćao”, objašnjava. 
Neko vrijeme je, kao uostalom toliko mladih s ovih prostora, otišao živjeti u inozemstvo. Vratio se, hrabriji za odluku da uspije na domaćem terenu. Pričati o hrvatskoj politici može biti uzaludno na toliko načina, no svejedno ga pitam izgleda li mu sve malo shizofreno tu nakon povratka. 

“Kad sam išao za Berlin, Hrvatskom je vladala nezgodna alijansa jake desnice i populista. Premijer je bio menadžer s ograničenim znanjem hrvatskog jezika. Neke četiri godine kasnije situacija se ipak malo smirila. Jer kad se društvo polarizira, centar se teže izdržava. Hrvatska se, sudeći i po zadnjim izborima, smješta prema centru, i lijevom i desnom. Generalnih se dijagnoza suzdržavam jer ovaj intervju treba pročitati i za godinu dana. Hrvatska nije imuna na kretanja u svijetu, postala je otvorenija, kao što ima i snažan povratak radikalne desnice. Ali malo što je, 2020., autentični hrvatski proizvod. No ja sam optimist”, govori Dino. 

“H.E.J.T.E.R.I.” će se premijerno prikazati 18. siječnja u ZKM-u i u njima uloge ostvaruju Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Luka Bulović, Ugo Korani, Katarina Bistrović Darvaš i Luka Bulović, dok predstavu pod redateljskom palicom drži Judita Gamulin. Tekst se bavi problemima milenijalaca, njihovim strahovima, strepnjama, željama da se ostvare i tjeskobom kad se to ne dogodi. Generacija rođena osamdesetih i ranih devedesetih doista je odrastanje i mladost doživjela u čudno vrijeme, osobito na ovim našim balkanskim prostorima. Činilo se da je rat daleko iza nje, da je to ne dira, no ipak je sve to čučalo u prikrajku, tranzicija i njezine posljedice bili su tu, korupcija je bila tu i nikad zapravo nije ni otišla. Umjesto da postanu prva generacija koja će biti neopterećena prošlošću i postići nešto veliko, dogodile su joj se velike želje, ali i opustošeno te neplodno tlo na kojemu bi mogle stasati. Jedna, po jedna, počele su se gasiti. 

“Mi smo generacija kojoj je internet obećao beskonačne mogućnosti i slobodu, a roditelji da će se ta sloboda vrlo lako dohvatiti ako se bude dovoljno radilo. No taman kad smo prema njoj pohrlili, shvaćamo da čovječanstvo još nije razvilo vještinu kroćenja i svoje obećane slobode te da je u njoj izuzetno teško pronaći stabilno mjesto. No ono što nas prije svega određuje je činjenica da smo odrasli u eri umiranja tradicije i pratećih, tradicionalnih obreda inicijacije u odraslost, kao što su brak, vojni rok, pa čak i stalno zaposlenje. Izostanak takvih vrsta inicijacija često znači produljenje naše lutajuće mladosti - i to u nedogled. Kad se tome pridoda činjenica da ovi rođeni nakon 1989. nikad nisu živjeli u vremenu stabilne politike i ekonomije, jasno je da se radi o generaciji koja u svijetu i njegovu poretku trenutačno pronalazi vrlo malo smisla. S tekstom se, prije svega, poistovjećujem kroz snažan osjećaj anksioznosti koji prati nas zarobljene u vlastitoj adolescenciji, osjećaj koji mi je vrlo blizak, pa čak i, priznat ću, drag”, priča Judita. 

Oni koji su čitali Dinine drame, kao i gledali njegove predstave, primjerice “Pritiske moje generacije” ili “Stelu, poplavu”, znaju da u njegovim likovima ima nešto drsko i destruktivno, no i privlačno. Kompleksni su i nesretni, a cijelo vrijeme analiziraju tko su i gdje su. Što se tiče portretiranja generacije milenijalaca, njihove uzaludne borbe, no i silne inteligencije, Pešutu je teško naći pandan na domaćem terenu. 

Nitko o njima nije pisao tako izravno i tako jasno. Ono što je vjerojatno zajedničko cijeloj generaciji, kao i likovima koje ispisuje Dino, je cinizam. No i iskreni pokušaji da ga se otarase. 

“Moji su likovi često povrijeđeni. I zbog toga razgovarati o svojim emocijama je često teško, ako ne i nemoguće. Cinizam je obrana od svijeta koji se pokazao nepravednim. Jezik cinizma služi da pokažemo svijetu kako nas nije briga, smješta nas iznad situacije. To je obrana. Pokušati izbaciti cinizam je samo uspostava intime. Jednostavne stvari se ne mogu izgovoriti cinično. Poput, ‘volim te’, ‘nedostaješ mi’, ‘teško mi je i ne znam što da radim’ i ‘ne volim te više’. To je ujedno i najteže izgovoriti. No cinizam ima i nevjerojatne komične potencijale. Gay kultura svaku od trauma i njihovih nusprodukta može pretvoriti u umjetnost. Visoku formu cinizma može se vidjeti na svakom boljem drag showu. Cinizam je dio jezika i ne treba ga zabraniti ili lišiti snage. No ovdje govorimo o borbi za uspostavom intime”, iskren je Dino. 

Judita Gamulin već godinama radi kao redateljica, scenaristica i montažerka, no kaže da režiju ne bi trebalo mistificirati. Pitanje je uvijek isto - kako neku temu provući kroz sebe i ponuditi novu perspektivu. Bi li više šansi imala u inozemstvu s poslom kojim se bavi, pitam. 

“Domaći film ima nevjerojatno mnogo blještavih točaka s obzirom na svoju minijaturnu veličinu, a s budžetom s kojim raspolažemo ne možemo očekivati bolje rezultate. Novcem se na filmu kupuje isključivo vrijeme i tu prve stradaju glumačke probe, a nakon ovog kazališnog projekta koji je znatno dulji od prosječnog snimanja jasnije mi je nego ikad koliko fatalnu pogrešku radimo kad vrijeme rada na filmu pokušavamo prilagoditi njegovu budžetu. Od filma se ne živi i to je jednako zdravo koliko i bolno.” 

Uz poslove u filmskoj industriji, Judita je i jedna od osnivačica nezavisne umjetničke inicijative “BoliMe”, kojoj je svrha pružanje podrške zdravlju mladih ljudi. Uz nju, dio inicijative su još i profesorica Marina Vitković, glumac Adrian Pezdirc te dizajnerica Draga Komparak. 

“Mentalnim zdravljem bavimo se rekreativno, spontano, ali s vrlo zdravim i snažnim motivacijama i trenutačno nam je u fokusu krijumčarenje ove nezahvalne teme u javni prostor jer je destigmatizacija mentalnog zdravlja i emocionalno opismenjavanje našoj zemlji apsolutno nužno. Naša kampanja za promociju mentalnog zdravlja aktivno djeluje preko društvenih mreža, ove smo godine proizveli i web emisiju o mentalnom zdravlju ‘Pričamo.’, a u srednjim školama trenutačno provodimo program mentalne higijene i emocionalnog opismenjavanja mladih - ‘Osjećam’. Dugoročno, sanjamo o formiranju tima stručnjaka koji će izraditi cjelovit program socijalno-emocionalnog učenja u obrazovnom sustavu. Kako je uopće moguće da svi mi prođemo dvanaest godina školskog sustava bez da nas itko nauči da, kao što imamo fizičko, imamo i mentalno zdravlje, bez da nas nauče artikulirati osjećaje, ne potaknu na introspekciju, razgovor, da priznamo da nas boli? Internet je definitivno donio svijest o stvarnosti mentalnog zdravlja, no mnogi još nisu svjesni koliko je rada i brige potrebno kako bismo svoje mentalno zdravlje održavali, a rješenje traže vrlo pasivno - lakše je započeti Instagram scroll koji će naše osjećaje otupjeti, nego se s njima suočiti ili započeti psihoterapiju. Rezultate mjerimo isključivo u reakcijama na društvenim mrežama, one su nebrojene i prelaze granice naše socijalno i emocionalno nepismene zemlje - potražnja je osjetna i velika nam je motivacija”, osvrće se Judita na ideju iza inicijative. 

Za kraj ili za sredinu, treba li reći tko su ti hejteri o kojima Dino i Judita pričaju? To su Roza, koja se iz inozemstva vratila kući, svojim prijateljima, svojoj drugoj obitelji, te Sanjin, njezin najbolji prijatelj, koji je ostao bez noge, kao i Paško, njegov najbolji prijatelj. Tu su još dva lika, Mak i Korana, ali oni nisu dio tog prvotnog prijateljskog kruga. Pešut ispisuje dramu o prijateljstvu, odlasku i ostanku te onim nitima koje ljude vežu kroz život. 

Likovi su to koji su prošli sve i svašta, jedni s drugima pričaju vrlo direktno, čak i grubo, dok je ipak, suštinski, to grupa ljudi koja među sobom dijeli nježnost. 

“Mnogo ljudi, a osobito LGBT osobe, nerijetko na raspolaganju imaju samo odabranu obitelj. I vjerujem da se trajni odnosi, ljubav i intima postižu na mjestu otvorenosti, prihvaćanja i razumijevanja. Biološka obitelj to nerijetko isključuje iz svojega programa. Barem sudeći po povijesti književnosti i filma. No i odabrane obitelji mogu biti komplicirane”, priča Dino. 

O tome posjeduju li njegovi likovi univerzalnu notu koja bi bila dopadljiva širem auditoriju, odgovara: 

“Čitam Karla Krausa. I kaže da dobro pisanje spaja formu i sadržaj kao duh i tijelo. Loše pisanje ih sparuje kao tijelo i odjeću. Ja ispisujem svoju perspektivu svijeta. U tom svijetu su prominentni žene i gayevi, ljudi. I nemam se više potrebu oko toga ispričavati ili to nešto naročito opravdavati. Jer se više nemam potrebu ispričavati ili intelektualno opravdavati svoju poziciju u svijetu. Samo zato što su glavni likovi gay muškarci ili žene, tekstovi nisu manje univerzalni”. 

Što se tiče svojih nadolazećih projekata, Judita za kraj najavljuje kamo će usmjeriti fokus svojega interesa u budućnosti.

“Trenutačno me pali naš lokalni problem - velike razlike u iskustvu i percepciji male zemlje poput naše, zemlje u svojevrsnom pubertetu, izgrađene na nerazvijenom obrazovnom sustavu, koja zbog svega toga trpi konzervativni protuudar kao nuspojavu. Fasciniraju me ljudi koji grade identitete na temelju takve zemlje i nostalgije koju moju generacija ne razumije, kako se to manifestira unutar obitelji, kako generira određeno psihološko nasljedstvo, sve u svemu - nelogičnosti našega ponašanja u zemlji magičnog realizma.”