Kultura
238 prikaza

"Mijenjati svijet više nije popularno, a bunt je premali"

Sanja Lovrenčić
Igor Soban/PIXSELL
Sanja Lovrenčić je s romanom ‘Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost’ ušla u širi izbor za nagradu Fric

Ova knjiga nije autobiografska. No moje iskustvo življenja utkano je u sve njezine stranice, kaže književnica. Ona je s romanom ‘Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost’ ušla u širi izbor za nagradu Fric.

Kakav je status književnosti u hrvatskom društvu?

Teško je to prosuditi nekome tko tu književnost stvara - da bi se donio suvisli sud, trebalo bi imati distancu koju nemam. Paušalno gledajući, reklo bi se da položaj književnosti u hrvatskom društvu nije osobito dobar: opća su mjesta da i u tiskanim i u elektroničkim medijima ima premalo prostora za ozbiljnu književnu kritiku, da se knjige relativno malo čitaju, još manje kupuju, da se distribucija još temelji na nakladničkim knjižarama, što nije dobro, da nema suvislog i dosljednog koncepta podučavanja hrvatskog jezika i književnosti u školama, pa i da je kvaliteta dijela knjižne produkcije upitna. S druge strane, međutim, mislim da čitateljska publika ipak postoji, da se unatoč svemu formiraju nove generacije zainteresiranih, obrazovanih i zahtjevnih čitatelja, kao i autorica i autora, te da perspektiva hrvatske književnosti nije toliko mračna kao što se možda čini.
   
Od književnosti se danas teško može živjeti. To je, uglavnom, postao ‘hobi’ uz drugi posao. Kako komentirate takvo stanje?

Takvo se stanje mora odraziti u kvaliteti pisanja, jer se u ‘ostatku vremena’ teško nečemu posvetiti s maksimumom energije i kreativnosti. No nije svaka situacija ista, neki su poslovi više, neki manje kompatibilni s književnim radom, nego zato što neka radna mjesta ostavljaju nešto više slobodnog vremena. Kod nas je prilično raširena sprega novinarstva i književnosti, što ne smatram baš dobrim. U toj se osmozi previše toga prelijeva iz sfere novinarstva u književnost te je čini siromašnijom i priprostijom nego što bi trebala biti. Nedostatak vremena za ozbiljan rad i stanovita novinarska estetika čine književni eksperiment kod nas relativno rijetkim. S druge strane, pak, iz osobnog iskustva, znam koliko je teško opstati kao samostalni umjetnik i koliko odluka da se književnost postavi u središte vlastitog profesionalnog života biva gotovo svakodnevno ugrožena prihvaćanjem poslova - za mene su to prijevodi, uredništva, poneka radijska emisija - koji nisu književni rad u najužem smislu, ali donose nekakav prihod.  

Smatrate li da su danas mladi premalo buntovni, da su nekako ukalupljeni u obrasce društva?

Mislim da su danas ljudi svih generacija premalo buntovni, osobito kod nas - štrajk nastavnika prva je suvisla akcija pobune kojoj smo svjedočili nakon rata.  Sudjelovala sam zadnjih godina u nizu prosvjeda, zbog stvari koje su mi se činile izrazito nepravednima, nepoštenima i štetnima, i uvijek se čudila koliko malo ljudi se okuplja zbog nečega kao što je npr. očigledna devastacija grada. Čini mi se da se ne radi toliko o ukalupljenosti, koliko o nekom općeprihvaćenom stavu da se svatko treba pobrinuti za sebe najbolje što zna i može - zbog toga i mladi često prihvaćaju neke oblike sitne ili manje sitne korupcije, prednosti veza i poznanstava, logiku usluge za uslugu jer, eto, ‘svijet je takav’. Ideja da bi trebalo promijeniti svijet odvela je čovječanstvo u ne previše davnoj povijesti na kojekakve stranputice i više nije osobito popularna. No mislim da će morati uskrsnuti u nekom novom obliku. 

‘Čovjek je stalno svjestan onoga što nastoji privremeno zaboraviti’, što ste konkretno mislili ovom izjavom? 

Pa to se vidi iz konteksta u romanu: rečenicu izgovara moj glavni lik, stari kustos Kabineta, u trenutku kad bi trebao odlučiti koga će od deset kandidata uzeti za nasljednika. Ne voli donositi odluke, stoga oklijeva i odgađa, ostajući svjestan da neće uspjeti potisnuti problem niti se izvući iz te situacije. Ovako izdvojena, rečenica upućuje na uobičajenu igru koju naša svijest igra s nama, uporno nam vraćajući ono što želimo gurnuti nekamo u stranu, a pomalo se referira i na situaciju pisca koji se odgađa vratiti svojem tekstu - to će lako razumjeti svi oni koji su uhvaćeni između vlastite želje za pisanjem i sklonosti odgađanju i razvlačenju.    

Gledajući hrvatsko društvo, mnogi smatraju da postajemo sve konzervativniji. Istraživanja pokazuju da su djeca u Hrvatskoj konzervativnija od svojih roditelja. Kako biste to komentirali i smatrate li to problemom za društvo?

Teško je reći tko smo to ‘mi’. Kad izbliza gledam generaciju svoje djece - ljude na prijelazu iz dvadesetih u tridesete s kojima se svakodnevno susrećem, a vrlo često i surađujem, nipošto ne bih rekla da su konzervativniji od mene. To je, naravno, tek uska osobna vizura, koju spominjem samo zato što zazirem od paušalnih ocjena. Novi konzervativizam koji se zaista opaža u društvu nije mi nimalo simpatičan - donosi uskogrudnost, zazor ili neprijateljstvo prema svemu što se percipira kao ‘drugo’, nesklonost kompleksnijem promišljanju svijeta. No mislim da je ta duhovna regresija samo simptom i posljedica - temeljnim problemima ovog društva na svim razinama smatram korupciju i institucionaliziranu nepravdu. Vjerujem da je i egzodus obrazovanih mladih ljudi, između ostalog, jedna od njihovih posljedica. Vjerojatno nije potrebno naglašavati da i taj egzodus smatram teškim problemom ovog društva. 

Vaše djelo prikazuje Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost kao ustanovu u kojoj se čuvaju ‘ženske ostavštine’, kako biste to komentirali? 

Naslov moje knjige zapravo je citat, potječe od stvarnog Kabineta za sentimentalnu trivijalnu književnost koji se nalazi u švicarskom gradu Solothurnu. Bila sam tamo 2011. i taj je posjet odigrao ulogu svojevrsnog okidača za roman, koji sam ipak počela pisati tek pet godina kasnije. U stvarnom Kabinetu čuvaju se uglavnom knjige i časopisi specifično namijenjeni ženama, od popularnih 19-stoljetnih priručnika za svakodnevni život pa do ljubavnih romana. U mojem fikcionalnom Kabinetu to je malo drugačije - tu se čuvaju uglavnom rukopisi, dnevnici, pisma, spomenari, razni zapisi koji nisu bili namijenjeni objavljivanju, papirnate ostavštine kakve su znale ostajati iza žena - žene se, naime, u prošlosti često na različite načine sprečavalo da javno djeluju, između ostaloga i kao književnice. Moj Kabinet je, dakle, nešto poput arhiva s pomalo proizvoljnim pravilima koja je postavila njegova osnivačica, modna crtačica i svjetska putnica, koja u vrijeme u koje se odvija radnja romana više nije živa. Njezin nasljednik, kustos, tj. čuvar tih ženskih ostavština, čovjek je u godinama i mora pronaći novoga čuvara ili čuvaricu. Jer bez čuvara ti tihi glasovi - bili oni krikovi srca, uzleti mašte ili puke brbljarije - teško će nastaviti svoj krhki papirnati život u sjeni. No moja knjiga manje govori o prošlosti i materijalu koji se čuva u Kabinetu, a mnogo više o sadašnjosti i o desetero, uglavnom mladih kandidata za kustosovo mjesto.   

Kad biste uspoređivali status žena u Jugoslaviji i sad, što biste rekli, je li došlo do napretka ili regresije?

Ne znam koliko sam kompetentna o tome dati relevantan sud. Mislim da je patrijarhat žilava životinja i da ni u Jugoslaviji nije bio toliko odsutan koliko bismo voljeli vjerovati. Kao gradsko dijete roditelja intelektualaca tijekom cijelog djetinjstva i mladosti nisam se susrela ni s kakvim oblikom diskriminacije, nitko mi nikad nije rekao da nešto ne mogu ili ne smijem zato što sam djevojčica/djevojka. No u odrasloj dobi susrela sam se s prilično agresivnim oblicima patrijarhalnog razmišljanja i u privatnom i u profesionalnom životu, a ljudi od kojih je to dolazilo odrastali su u toj istoj Jugoslaviji. Ako se zadržimo samo na području kulture, sjećam se kako su mi starije kolegice spisateljice pričale o šikaniranju, prešućivanju i guranju na marginu koje su doživjele zato što su žene (da ni ne spominjemo praktičnije stvari, poput raspodjele kućnih poslova i brige za djecu). Da bi se postiglo nešto poput jednakosti spolova potrebni su, naravno, odgovarajući zakoni, kao i prakse poput npr. sekularnog školstva - no to nije dovoljno. Jer patrijarhalna shvaćanja, prema kojima su žene na različite načine manje vrijedne od muškaraca, često se prenose kroz obitelji, iz generacije u generaciju, pa i unatoč promjenama u vanjskom okruženju. Danas, čini mi se, s jedne strane dolazi do svojevrsne regresije - koja se najjasnije očituje u raspravama o pravu na pobačaj - s druge strane, međutim, u nekakvome mikrosvijetu oko sebe primjećujem da su se muško-ženski odnosi pomaknuli prema većoj ravnopravnosti. 

Kroz svoje romane šaljete mnoge poruke, što biste ovim putem poručili mladima, ali posebno djevojkama?

Zapravo, kad razmislim, nisam sigurna da se pisanje romana može svesti na slanje poruka. Sebe vidim kao pripovjedačicu, osobu koja zna izmišljati priče, a dobre priče - za mene barem - nikad nemaju jednoznačne poruke. One prije bacaju novo svjetlo na neki problem, postavljaju pitanja, suprotstavljaju različita moguća gledišta. I sad, ako treba nešto poručiti, teško mi se odlučiti za samo jednu poruku. Brinite o svijetu oko sebe, ne činite nepotrebnu štetu? Nemojte dopustiti da vas bez ostatka usisaju klišeji koji vas napadaju sa svih strana? Čuvajte osjećaj vlastitog dostojanstva? Možda ipak nešto skromnije: poručila bih mladima bez obzira na spol da je uranjanje u dobar književni tekst veliko zadovoljstvo i da vrijedi stanovitog početnog napora.  

U neoliberalizmu sve se gleda kroz brojke i profit. Možemo li književnost gledati kroz to?

Vjerujem da nijedna djelatnost kojoj je profit primarni i dominantni cilj uglavnom ne može stvoriti ništa dobro. To vrijedi i za književnost. No moguće je, naravno, cijelo područje kulture gledati kao nešto što donosi profit, to se često i čini kad se govori o ‘kulturalnim industrijama’ - jedna od važnih tema mojega romana jest upravo metamorfoza koja se događa kad se nešto što pripada sferi kulture počinje shvaćati kao poduzetništvo. Moje je mišljenje da je to za kulturu općenito više loše nego dobro. No vjerujem također da sama književnost u velikoj mjeri uspijeva odoljeti tom trendu. Pisati književne tekstove nije lako, ima mnogo lakših načina da se dođe do novca - zato mislim da većina književnih tekstova ipak dolazi iz nekih drugačijih poriva i potreba.

Sve se manje čita, to prikazuju sva istraživanja, kako biste to komentirali?

Nisam sigurna ni da se prije baš jako mnogo čitalo. Slučajno mi je došla u ruke jedna studija s kraja sedamdesetih o kulturnim navikama ‘radničke klase Zagreba’ - što je u ono doba praktički značilo svih građana. Podaci u vezi s čitanjem knjiga (za razliku od novina i časopisa) nisu nimalo blistavi i začuđujuće se malo razlikuju od današnjih. Možda su čitatelji i ljubitelji knjiga uvijek bili svojevrsna manjina, možda se ta manjina u okolnostima intenzivne izloženosti drugim medijima sad još više smanjuje, no ipak ne vjerujem da će posve nestati. Zadnjih godina vodila sam klub kreativnog pisanja u jednoj knjižnici te se susretala s djecom i mladima koji su nezasitni čitatelji. Također znam da postoje brojni čitateljski klubovi koji djeluju tiho i bez ikakvog publiciteta. Nailazila sam na ljude koji sustavno prate neke autore ili neke nakladnike, iako nisu profesionalno povezani s tom djelatnošću. Čini mi se da je ta manjina knjigoljubaca vrlo uporna u svojem interesu i svojoj ljubavi za knjigu. Nadam se da će tako i ostati. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.