Kultura
728 prikaza

"HDZ, SDP, IDS su samo inačice istog sranja"

Bojan Žižović
1/2
Sandorf
Istarski pisac s romanom 'Stranka' ušao je u širi izbor za književnu Nagradu Fric koju dodjeljuje tjednik Express

Bio je napušteno i zaostalo dijete. O ljudima je imao sliku samo kao o bićima osnovnih bioloških refleksa: hranjenje, seks, novac... Jadno fizičko postojanje glavnog junaka, teško je naći bolji izraz za taj lik iz romana Bojana Žižovića, prvi put je pronašlo okvir u kojem se moglo društveno snaći onog dana kad su ga primili u Stranku.

Roman “Stranka” od tog trenutka postaje priča o ulasku moralno osakaćenog mladog čovjeka u svijet još gore osakaćenih sociopata. S tim što u njihovim životima nije bilo nikakvih olakotnih okolnosti poput njegove životne tragedije. Stranku čine poremećeni humanoidi, kadri isključivo za totalnu političku korupciju, za pseudoplemenske odnose poput sekte. Kako je junak postajao Gradonačelnik, a onda i Predsjednik Stranke, propadao je kao čovjek do razina grotesknog koliko je groteskan bio ortačko-politički čopor tek jedva skriven kamuflažom registrirane političke stranke.

Fric - Olja Knežević Kultura Mladi s prijelaza u 90-e ili su pobijeni ili su postali plijen

Šmrkanje brda kokaina, trgovanje ženama, utjecajem i novcem, iživljavanje nad maloljetnim prostitutkama... Žižović je opisao hranidbenu hijerarhiju politike poput živog organizma kojem su gradive stanice ovi prokleti ljudi. Žižović je to napravio tako brutalno da posttranzicija u Hrvatskoj iz njegova romana djeluje dokumentaristički. I zato je ušao u širi izbor Expressove Nagrade Fric. A zato smo ga pozvali i da detaljno porazgovaramo o romanu, o Hrvatskoj, o Istri...

Express: Što vas je navelo da hrvatsku stvarnost unazad tri desetljeća opišete kao vrtlog ratovanja, trgovine i nagrađvanja kokainom, sinekurama i seksualnim podanicama?

Hm, čekajte da malo razmislim, nešto kao da mi je poznato u ovome što spominjete. Ili možda to samo umišljam. Možda sam protudržavni element koji žarko želi jednu demokratsku, poštenu, nekorumpiranu, nenadrogiranu zemlju difamirati, prikazati kao krvopiju koja nikako da utaži žeđ. Možda će me netko doista tako i doživjeti. Ali taj onda ili nije nikad živio u Hrvatskoj ili pripada nekoj političkoj organizaciji koja se na sve načine trudi održati na vlasti. Da, hrvatsku stvarnost smatram grotesknom. Zato za svoj roman ne mogu reći da je groteska nego, koliko god neobično zvučalo onima koji su ga pročitali, hiperrealizam. Vjerojatno će netko iščitati sličnost s jednom, drugi s drugom postojećom političkom organizacijom, no one su sve sadržane pod tom kapom Stranke.

Express: Zašto baš ‘Stranka’, a ne neka konkretna stranka?

Zato što je to matica, kolektivna svijest, svemirski brod pun onih, kako se zovu… onih borgova. To je nešto iznad suhoparne političke organizacije, nešto zbog čega se političarima na krajevima usana sakuplja slina, klizi niz bradu i razvlači se sve do ulaštenih kožnih cipela. Stranka je njihovo božanstvo, sunce koje im život daje, moć pred kojom padaju ničice, ližu podove. Političari su tu u podređenom položaju, Stranka je uvijek iznad njih. Moj glavni lik-idiot u romanu doživi prosvjetljenje i shvaća da nema apsolutne pozicije moći, nema boga, samo matica koja rađa stalno nove idiote. Ali to ga ne sprečava da prihvati tu igru. Uostalom, idiot je. I to mi je zapravo najteže palo kod pisanja, to što sam odlučio pisati u prvom licu i što sam za glavnog lika izabrao idiota. Moraš stalno biti u njegovoj koži. A to baš i nije tako lako kao što sam u početku mislio. Morao sam se stalno vraćati u rukopisu i provjeravati je li mi negdje pobjeglo da je nešto smisleno zaključio, pametno rekao. Srećom, bili su to jako rijetki trenuci. Bilo me strah i da se ne poistovjetim s njim, da ne počnem vjerovati u ono što govori, da ga ne počnem žaliti. Ali kako je roman napredovao, tako sam shvaćao da je on utjelovljenje bolesnog sistema, onakav kakvim ga osobno vidim. On je Stranka. On je koliko živa, toliko i neživa figura koja se na koncu raspline u ekstazi vladanja. Sama Stranka ima i svoju podstrukturu, svoje trutove koji tvore političku elitu…

Express: Biste li rekli da su te strukture moći, partijske i ortačke elite, nazovimo ih tako, bliže vjerskom fundamentalističkom ili mafijaškom klanskom organiziranju?

I jednom i drugom. To je zamršen i kompleksan sustav u kojem ne preživljavaju, kako je u ‘Besnilu’ napisao Borislav Pekić, ni najjači ni najslabiji nego najsrednjiji, oni koji su se dodvorili, koji nemaju ideale...

To su oni koji ne navijaju za desno, lijevo, centar, dolje, gore. To su bića bez mirisa i okusa, žohari koji preživljavaju termoturbobombastičnu bombu. To su junaci našeg doba. Oni su izgubljeni, nemaju se s kime i čime poistovjetiti nego sa Strankom. Ona je njihova jedina obitelj. Sve ostaje unutar nje. Nema miješanja s vanjskim svijetom jer taj svijet je ujedno njihov vanjski neprijatelj. A s neprijateljem se valja obračunati.

Bojan Žižović | Author: Sandorf Sandorf

Express: Donekle sličnom logikom početkom 20. stoljeća Kafka je popljuvao birokratsku demokraturu kapitalističke države svog doba. Što se promijenilo u tih 100 godina da piscima poput vas više nije dovoljna metafora pretvaranja čovjeka u velikog žohara nego političke organizacije opisujete kao čopor bazične bestijalnosti?

Zapravo se ništa nije promijenilo. Sve je vrlo slično. Istina, sistemi i političke organizacije se nadograđuju, pa sad više nemamo one bazične hadezee, esdepee, ideese. Njih su zamijenili novi modeli. Da parafraziram prijatelja i prvog čitatelja ‘Stranke’, tad još romana u nastanku, Borisa Vinceka, danas su to HDZ 7.0, SDP 4.5, IDS 2.3. Nisu to poboljšani modeli, da ne bi netko krivo shvatio, to su naprosto nove inačice istog, bit ću pristojan, sranja. Političke organizacije su naprosto čopori koji funkcioniraju na bazičnim principima. Mislim da se ni idućih 100 godina ništa bitno tu neće mijenjati.

Express: A žene u romanu? Prije nekoliko godina Vedrana Rudan jednu je raspravu o posvudušama i sponzorušama u TV prijenosu uživo objasnila pitanjem: ‘Pa kaj su one mislile, da će živjeti od pičke?’ U romanu ste, međutim, izdvojili jednu ženu koja iskače iz kovitlaca u-se-na-se-i-poda-se i muškaraca i žena: punoljetnih, maloljetnih, recimo to amaterki, profesionalki...

Da, u romanu se, vjerovali ili ne, pojavljuje i jedan humanoid - žena. Ona, kako to obično biva s onima koji dovode u pitanje ono što većina čini, blago rečeno stradava. obično zadesi takve ljude poput njega u krajevima poput “hrvatskih minus Istra”? Nije on moguć ni u Istri, on je nemoguć sam sebi. Drugo bi trebalo pitati njega, ne želim govoriti u njegovo ime, jer poslije bi me zvao, tražio bi preko nekih svojih ozbiljnih veza da ponovno pišem tekstove za njega, da se iskupim. Pa zar mu nije dosta tih 100 i nešto pjesama? Ne mogu više. Recite mu, ako ga vidite, da sam se odselio, da me neće biti godinama, da je svijet takvo mjesto, s različitim vremenskim zonama, i da tamo kamo sam otišao ima puno ljudi, ali da su svi krasni i da ga volim, ali da mu se ipak neću javljati. On će inzistirati, znam ga. Vi nemojte popuštati, makar vas to i boljelo. Proći će. Nije tako strašno.

Express: Dogovoreno. Ali da malo zagrabimo u jednu ‘šaljivu zgodu’ iz vaših mlađih dana u ‘90-ima. U Novostima su je ovako opisali: “Bojan Žižović ulazi u kafić. U njemu njegov prijatelj već lupa po poker-aparatu. Bojan nema ni dinara u džepu. Prilazi mu čovjek od svojih pedesetak godina, pokazuje mu HOSovu iskaznicu i govori mu da mu radi nje mora platiti piće; Bojan mu kaže da nema novca za to, okreće mu leđa… i osjeti trnce kad shvati da mu je uz njih prislonjeno nešto tvrdo, najvjerojatnije pištolj. Nekim čudom uspijeva ostati priseban, pa mirnim glasom ponovi napadaču da nema para. Krene polako prema izlazu, očekujući pucanj… koji se, pukom srećom, ipak neće začuti.” Je li to vjeran opis i živimo li danas bolje?

Ah, te krasne ‘90-e. Bilo je toliko lijepo da se još živo sjećam nekih krasnih ljudi s pištoljima, koji najčešće nisu vidjeli ratišta nego su se obračunavali s civilima u gradovima do kojih nije dospio rat. Danas su neki od njih prije svega bogatiji, imaju ne samo za bevandu nego i za kakav desetljećima odležani viski.

Express: Onda je to potpuni moralni kolaps. Postavlja se logično pitanje kako to da su neki tipovi, poput, ne bih se htio prostački izražavati, ali moram, poput komunista gradili sasvim drugačije društvo? Zar su strukture socijalističkog društva do 1990. doista bile moralno superiornije od ovoga što se događalo i događa od 1991.?

Ne vjerujem da su te bivše strukture bile moralno superiornije, bile su samo društveno odgovornije. Zamislite situaciju da je u Jugoslaviji pulski Uljanik završio u stečaju. Pa ne da to ne bi bilo moguće nego čak ni fikcija takvo što ne bi mogla uprizoriti. Ne samo u slučaju Uljanika nego i svih ostalih radnih kolektiva. Onda se dogodila demokracija, a s njom i uvoz političke radne snage iz raznih vukojebina

Bojan Žižović | Author: Sandorf Sandorf
Čak sam je u jednom trenutku pisanja romana mislio spasiti, ali čemu? Nema tu spasa. Kad jednom uđeš u njihovu organizaciju, u maticu, nema nazad. Otkrili su ti svoje tajne, ili barem dio njih, što je dovoljno da te smatraju svojom jedinkom, asimiliranom radilicom. Žene su u romanu općenito samo odraz želja muškog političkog roda. One nisu same odlučile biti supruge, majke, stranačke prostitutke, sprave za iživljavanje. To su od njih učinili stranački trutovi. Oni su im osmislili uloge, učlanili ih u Stranku, jer nitko ne može biti izvan matice, namjestili ih u seksualne poze po svojim željama, obukli ih, svukli, ponudili jedni drugima.

Express: Posljednjih tjedana pisci iz Pule, a i općenito umjetnici iz tog malog grada, jako su postali vidljivi u javnosti. Nije da ih nije bilo i jasnije s tog živog, sasvim drugačijeg poluotoka, kao potkontinenta. Kako objasniti fenomen Istre?

Mislim da ljudi u Zagrebu previše idealiziraju Istru. Slažem se da je u Istri bilo i trenutno ima odličnih pisaca, ali nije to zasluga sredine koja je po nečemu posebna. Čini mi se da književna, odnosno općenito umjetnička, ali i svaka druga scena u Zagrebu gleda na druge prilično svisoka. Kao da otkriva blago duboko zakopano pod stablom u selendri do koje ne vodi ni kaldrma. Problem je, naravno, i u nama iz manjih sredina koji se incestuozno držimo vlastitog dvorišta, kao da se bojimo da nas tamo negdje u velikom gradu ne požderu svjetla spektakla. Osobno smatram da ne postoji fenomen Istre već lijepi poluotok kojim vladaju iste političke kaste kao i u ostatku Hrvatske. Ali razumijem to vaše oduševljenje Istrom. Ugostio sam u Puli Damira Pilića, koji mi je rekao da se na Poluotoku osjeća slobodno, kao da je u nekoj drugoj državi, nema ustaških grafita, nema likova odjevenih u crno, agresivna retorika nije dominantna… I slažem se s tim. Međutim, to ne znači da mi nemamo nekih drugih problema. Recimo, ovdje je jedna stranka na vlasti već gotovo tri desetljeća. Možete misliti kakva je to organizacija, koliko je premrežena. A sredina mala. Imam osjećaj kao da su u Istri svi učlanjeni u istu stranku. Ona je postala Istra ili se barem tako legitimira. Problem je što ja ne želim živjeti u stranci.

Express: Vašu ‘Stranku’ može se doživjeti i kao anarhoidno napisano štivo, recimo ‘pankoidno’.

U književnosti me oduvijek zanimao apsurd. Počelo je s Daniilom Harmsom, nastavilo se s Venediktom Jerofejevim. Iako mnogi vrlo neozbiljno shvaćaju takvo pisanje, ono je za mene jedini mogući način da izrazim ono što želim. Humor je tu samo površinski sloj, premaz preko ploče za staru grafičku tehniku, ispod kojeg se krije vrlo ozbiljan, mračan rukopis koji će, nakon što mu ponudi smijeh, čitatelja podmuklo udariti u potiljak.

Express: Kad spominjem asocijaciju na pank, pa onda Istru... Koliko imate veze s pulskom scenom, primjerice KUD Idijotima ili nekime drugim?

Reći ću to ovako: i KUD Idijoti su me odgajali, ali majčino mlijeko sam uzimao od Gori Ussi Winnetoua i Francija Blaškovića. Za to su odgovorni moji roditelji, koji su me od malih nogu na Vazan (Uskrs) vodili u Kanfanar, u oštariju Lipi i grdi, na koncert Gori Ussi Winnetoua. Kasnije je to preraslo u ozbiljnu ljubav, u suradnju s Francijem. Napisao sam više od 100 pjesama za Gori Ussi, odlazio s njima na turneje. Bilo je to puno više od suradnje, baš ljubav. Vozimo se tako autocestom prema Ljubljani u Fiat Unu i, kako bismo mi rekli, mrsimo muda, spašavamo svijet. U jednom trenutku Franci i ja, uz pomoć odlične viljamovke, zaključismo da smo mi drkadžije, dok su svi ostali jebači, mi dreameri, a oni fakeri. Da se vratim na prethodno pitanje, možda imate pravo, možda me Franci previše obilježio, možda je moje štivo doista anarhoidno. Ali to je on kriv. Nemojte u mene upirati prstom.

Express: Koliko bi netko poput Francija Blaškovića bio moguć negdje drugdje u Hrvatskoj?

Ili, još bolje, kakva sudbina u koje su se posakrivali nacistički kolaboracionisti, kvazidomoljubi, a zapravo obični teroristi, mafijaši. I oni su trebali biti moralne vertikale. Kome? Iz takve se bagre nije moglo izroditi ništa dobro. Uglavnom, mislim da ćemo još dugo plaćati cijenu ‘90-ih. Smatram pogrešnim tumačenje da se stalno vraćamo na ’40-e, na razgovore o crnima i crvenima, i da zbog toga kao društvo stagniramo. Ti razgovori, međutim, potječu iz ‘90-ih, politika ih je iznjedrila, a društvo popušilo. Intelektualno ova država nazaduje od svojih početaka, od prvih demokratskih izbora.

Express: Što sljedeće možemo očekivati?

Napisao sam više od 100 pjesama za Gori Ussi, možda me Franci zbilja obilježio da pišem anarhoidno, ali za to je onda on kriv Nisu u SFRJ strukture bile moralnije, ali su bile društveno odgovornije. Zato tad, npr., stečaj Uljanika nije bio zamisliv... od vašeg umjetničkog bića? Nešto iz književnosti, glazbe, opet nešto s Francijem Blaškovićem? Planiram svašta i ništa. Neshvatljivo mi je da u tako malom gradu kao što je Pula nemam vremena ni za što. Vjerojatno starim jer mi vrijeme curi kroz prste kao hladno pivo kroz grlo u vreloj ljetnoj noći. Volio bih konačno završiti zbirku vrlo kratkih priča. Htio bih napisati još jedan roman. Želim oploviti svijet, upecati gofa od 50 kila. San mi je biti chef i pripremati jela u nekom kuharskom showu. Šalim se. Zbirka kratkih priča je realnost, a onda bih mogao na novi roman.

  • Avatar maks20022
    maks20022 18:22 07.Ožujak 2020.

    Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site