Mlakić o Cvijetiću: Neboder u kojem je umrla Juga

U remek-djelu svjetske književnosti, romanu "Košnica" španjolskog nobelovca Camila Josea Cele, čija se radnja događa 1943. u Madridu, više stotina živopisnih likova defilira na malom prostoru, u dvije gostionice, kao na pozornici. Tu ima svega: osiromašenih radnika, konobara, prostitutki, svodnika, homoseksualaca, alkoholičara, pjesnika...

Vladaju siromaštvo, glad, besparica, kriminal, šverc, uz sveprisutnu političku represiju Francova režima. Svi ti likovi zapravo tvore krhotine od kojih Cela gradi savršeni mozaik Madrida, odnosno Španjolske tog vremena. Sličnim književnim postupkom poslužio se i Darko Cvijetić u svom kratkom romanu "Schindlerov lift". Darko Cvijetić je bosanskohercegovački pisac, kazališni režiser, glumac i dramaturg. Rođen je 1968. u Ljubiji u blizini Prijedora. Dosad je objavio desetak zbirki pjesama.

Nagrada Fric Kultura Zgazila je žohara, popravila slušni aparat, krećemo u šoping

Prvu knjigu poezije, "Noćni Gorbačov", objavio je 1990. u Beogradu. Tijekom rata u Bosni i Hercegovini Cvijetić je "zašutio", a ponovno se javio 1996. novom zbirkom "Himenica". Opsesivna poslijeratna Cvijetićeva tema su prijedorski logori smrti, ubojstva i masovne grobnice u koje su pokapali žrtve. "Schindlerov lift" njegov je prvi roman i tematski se ne razlikuje od njegove poezije.

Ulogu madridske "košnice" iz romana Camila Josea Cele kod Cvijetića preuzima prijedorski Crveni soliter, zgrada s četiri lifta marke Schindler. U soliteru su na 12 katova smještena 104 stana.

Darko Cvijetić

Sagrađen je i useljen polovicom sedamdesetih, u vrijeme intenzivne stanogradnje u bivšoj državi, u "zlatno doba" socijalizma, vremenu na kojem uglavnom počivaju svi narativi o jugonostalgiji: "A zgrada puna radnika i nastavnika, i svi izmiješani - na svakom katu osam stanova - po dva srpska, dva muslimansko/bošnjačka, pa dva jugoslavenska, dva hrvatska, sve izmiksano i začinjeno s bar dvije romske obitelji."

Ovo je ujedno opis Bosne i Hercegovine u malom. I autor je stanar mitskog Crvenog solitera, što se spominje na više mjesta u romanu. "Schinlerov lift" ponajviše je priča o tome kako su se radnici preko noći pretvorili u ratnike.

Fric - Olja Knežević Kultura Mladi s prijelaza u 90-e ili su pobijeni ili su postali plijen

Taj preobražaj bio je koban i nepovratan, a rezultat poražavajući: "Nema više nikakvih radnika. Imaju samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali. Nema radnika. Radnici su potonuli u naciju i ostali punih pluća vode, na dnu. Sada im djeca trčeći odlaze odavde."

Glorificirana radnička klasa u Cvijetićevu romanu je neosviještena masa, koja je ‘90-ih jednostavno prešla s druge strane ideološke barikade. "Rakija je bila osnovni anestetik preobražaja radnika u ratnike - nacionaliste, koji će tako brutalno biti zloupotrijebljeni da ubiju rođenu zemlju", kaže se na jednome mjestu.

Cvijetić svoju priču, dakle, postavlja u tipsku socijalističku sredinu, u Prijedor i obližnju Ljubiju, gdje taj preobražaj djeluje još grotesknije. Radnici su se pretvorili u ratnike ili u one koji su tu krvavu mašineriju šutke opsluživali, poput bagerista Obrada, koji je samo kopao tamo "gdje mu je rečeno", što je jedno od najbestijalnijih nasljeđa proteklog rata, a radi se o premještanju ostataka žrtava u sekundarne, a često i u tercijarne grobnice.

Schindlerov lift iz naslova romana predstavlja "vertikalu" Cvijetićeva svijeta, solitera, što je jasna aluzija na Oskara Schindlera, ali i gorka ironija koja se odnosi na odsutnost ljudi poput Oskara Schindlera u tom svijetu. Zatim dolazi rat. Upravo se ta stanogradnja, izmiješanost stanovništva, opće mjesto narativa o "boljoj prošlosti" - o podjednakim šansama sviju za dobivanje stana, bez obzira na podrijetlo, školsku naobrazbu ili nacionalnost - u Cvijetićevu romanu pokazala kao savršena klopka koju su rijetki "drugačiji" preživjeli, a i oni su pretvoreni u žive mrtvace koji u jednom trenutku "potonu u samoću, kao u mutnu vodu".

Početak rata opisan je brutalno i hladno, na način na koji to radi Branko Ćopić u "Gluvom barutu" ili Kiš: "U prvim danima rata, upadnu neku noć maskirani pozadinski lopovi, zadave Hamdiju Kurtovića i ženu mu, i opljačkaju automehaničarsku radionicu."

Nagrada Fric Kultura Rat, struja je pokrenula lift, a on je odrubio glavu curici

Veza Cvijetića i Kiša mnogo je dublja nego što se to čini na prvi pogled. Nema tu onog neponovljivoga kišovskog jezika, ali mnogi važni elementi Kišove proze sadržani su u Cvijetićevu romanu. Cvijetić je, kao mali kuriozitet, glumio Borisa Davidoviča u predstavi "Grobnica za Borisa Davidoviča" Gradimira Gojera iz 2009., rađenoj prema originalnoj Kišovoj drami nastaloj prema istoimenoj priči. Ako se može, dakle, govoriti o Cvijetićevim književnim uzorima, onda se Kiš nameće kao ključni.

Ta veza je najvidljivija u "Glavi dvadeset pet", u kojoj Cvijetić onim poznatim kišovskim književnim postupkom, manirom beskrajnog nabrajanja, daje presjek poslijeratnog društva opisom Crvenog solitera kao svojevrsne reality pozornice. Cvijetić nabraja što je sve snimila kamera postavljena u jednom od liftova marke Schindler, što je aluzija na današnje vrijeme, vrijeme realityja: "A snimak je pedantno zabilježio: (...) - komšo Obrad kako flomasterom ispisuje Partizan, ćirilicom."

Ovo je samo jedan primjer kako Cvijetić uspoređuje prijeratno i poslijeratno vrijeme. Postoji u romanu, također, jedna sjajna usporedba, po kojoj se prijeratno vrijeme prikazuje na primjeru zajedništva prilikom prvomajskih proslava, a poslijeratno opisom Božića. Taj opis je krležijanski: "Zorom usijeku Badnjak. Pa pred Božić traktorom dovezu hrastov usječak. I narod siđe iz zgrade, da pjeva, ojkače, loži vatru i kuha čorbu, da puca i pije rakiju u čast Spasiteljevog rođenja."

Teško je pobrojati mrtve u ovoj kratkoj prozi. Stoga je "Schindlerov lift" neka vrsta Cvijetićeve "enciklopedije mrtvih" koja bilježi brojne tragične sudbine na već opisani način. Najtragičniji lik iz te "enciklopedije" je Taib, čiji život nije odredio rat nego pogibija kćeri u prometnoj nesreći, koju je kao djevojčicu prije rata pregazio prvi komšija, automehaničar Kurtović, drugi tragični lik i jedna od prvih žrtava rata iz Crvenog solitera.

Tu je, zatim, tragična sudbina nesuđene glumice Sonje Žunac, koja je u Čehovljevu "Galebu" trebala glumiti nesretnu Ninu Zarečnu, a koja je živa izgorjela u automobilu prilikom prometne nesreće. Tu je i sudbina mladića Danka Džolića, Hrvata, koji je cijeli rat proveo u strahu, skriven u stanu tri godine i sedam mjeseci, gledajući ubojstva oko solitera. Zatekli su ga nakon rata potpuno sijedog i poludjelog, "kako se igra autićima, igračkama, i viče - brrrrr."

Sve te smrti Cvijetić kao da snima objektivnom kamerom, kao, primjerice, smrt majstora koji je održavao liftove u Crvenom soliteru: "Poginuo je na ratištu godinu dana kasnije, nagazivši na protupješadijsku minu. Bila je dovoljna sila pritiska od par kilograma, da majstor za liftove poleti u nebo." Ili jedan drugi primjer: "Visio je na konopcu za veš, zategnutom preko radijatorske cijevi... (...) pa je viseći izgledao kao loše marionetiran Đepeto."

Fric - Zoran Žmirić Kultura Jedan dan držiš remen Fendera, drugi dan kalašnjikova

Na jednome mjestu Cvijetić, gorko i s ironijom, na sjajan način rezimira rat: "I zločinci se ratni jedini vratili i sreću one koje su mlatili po logorima koji dođu ljeti, na godišnji odmor u prošle živote." Iako opsegom kratka, Cvijetićeva "enciklopedija mrtvih" sadrži u sebi gotovo sve detalje važne za razumijevanje rata i poraća u BiH. Tu su povampireni bivši susjedi koji se preko noći pretvaraju u ubojice, bageristi koji kopaju "tamo gdje im se kaže", šutljiva većina...

U Cvijetićevim jednostavnim, depatetiziranim i neuljepšanim smrtima ima nešto kišovsko, najviše zahvaljujući prikazu ljudskog zla koje se uzima samo po sebi, kao prirodno stanje stvari, kao svakodnevna banalnost, što romanu daje književnu uvjerljivost i težinu, što rezultira onom kunderovskom "nepodnošljivom lakoćom ubijanja".

U jednom intervjuu Cvijetić to pojašnjava na sljedeći način: "Pa znate šta, to je zapravo nevjerovatno i tu se susrećete sa onim što je Hannah Arendt nazvala banalnim tipom. Susrećete se sa banalnošću zla, on je naime običan, on je tu pored nas, on je svako od nas, ispunjen je banalnošću i sljepoćom vršenja svoje dužnosti, on je samo radio svoj posao. Taj imperativ ljudi koji nemaju svoje senzore nego pozajmljuju opće senzore i pričaju vam opće istine, takvih je ljudi, nažalost, puno."