Miljenko Jergović o Annie Ernaux: Intimna povijest jedne žene i cijele Francuske

Naglo probuđena potreba beletrista da pišu memoare, moda autofikcije, tog teksta koji bi se od memoara trebao razlikovati po stupnju literarne stilizacije i po fikciji, povratak zbilje u romaneskni tekst, kao u ona rana vremena romana ili onoga što nazivamo romanom, a pisalo se prije koju tisuću godina, prezir prema izmišljanju, jer stvarnost je važnija i veća, književnost kao hiperrealistična preslika sitne stvarnosti u djelima manje maštovitih i kultiviranih, ali zato silno angažiranih spisateljica i pisaca... Sve to se s nekim razlogom zbiva u proteklih desetak godina. Kad je još 2015. Svetlana Aleksijevič dobila Nobelovu nagradu za književnost, po našoj su se književnoj provinciji, kao i po inim europskim geografskim, kulturnim i mentalnim provincijama, čuli glasovi protesta jer, kao, nije to lijepa književnost, nagradili su novinarku za novinarstvo. Proći će zatim samo šest godina, i upravo će oni koji su opanjkavali Aleksijevičku na kladionicama izvikivati ime Annie Ernaux kao idealne nagrađenice, pa će biti ozbiljno razočarani kad se onobelovi nepoznati profesor, beletrist rodom sa Zanzibara, a ne kultna francuska prozaistica za koju će netko u književne postupke neupućen ovaj put s divljenjem reći da nije izmislila ništa u svojoj prozi. Kako je neizmišljanje postalo stilsko-estetski kriterij? I kad je, precizno, imaginacija protjerana iz suvremene književnosti? Što se to dogodilo u tih šest godina, da se vrlo sličan književni postupak od prezrenog žurnalizma pretvorio u najvažniju prozu našega doba? Promijenila se moda u metropolama, a provincija je uvijek bila osjetljiva na promjenu metropolskih moda. Osim toga, naše će književne ignorantkinje i ignoranti nužno mnogo ozbiljnije dočekati jednu Francuskinju, nego Bjeloruskinju, Ukrajinku, Ruskinju... Ali dogodilo se još nešto: usljed halucinogenih i hipnotičkih efekata digitalne ere, kad je slika svijeta počela nestajati pred očima i bježati iz glava, javila se vrlo snažna potreba za zbiljom. A onda i za svakom imitacijom zbilje.