Miljenko Jergović: Život i paradoks Novaka Simića

Bosanski Srbin, pravoslavac iz Vareša, od matere sarajevske koljenovićke iz familije tašlihanskih Jelića i oca dobrostojećeg trgovca, Novak Simić je jedno od amblematskih imena hrvatske književnosti i kulture 20. vijeka. U vremenu kad se srpska kultura autodefinirala široko izvan prostora zemlje Srbije i gravitirajućih joj prečanskih zajednica, a onda i izvan srpskopravoslavnih okvira, dugo izbjegavajući preklapanje nacionalnih i vjerskih identiteta, i kad su, još od kraja 19. stoljeća, pa sve do raspada Jugoslavije, toliki pisci, slikari i glazbenici, katolici, muslimani, a ponekad i svjesni Hrvati ili svjesni Slovenci, prihvaćali srpsku kulturu kao svoj dom i jedini prihvatljivi okvir, u vremenu kad su Hrvati, a od sedamdesetih godina 20. vijeka i Muslimani (Bošnjaci) bili žestoko frustrirani srpskim preskakanjem taraba i krađom njihovih krušaka i jabuka, a još i više držanjem svojih izdajnika koji se, eto, odrekoše i oca i matere, i postadoše neki drugi ili nešto drugo, u tom vremenu, dakle, Novak Simić u ljeto 1939., kad se već i lišće na granama razvrstalo na srpske i na hrvatske listove, izjavljuje svoju pripadnost hrvatskoj književnosti, “iako je podrijetlom Srbin iz Bosne”. Ono što danas zvuči kao paradoks, a što bitno drukčije nije zvučalo ni 1939., za Simića je bilo nekako prirodno. Za razliku od Hrvata koji bi iskazivali pripadnost srpskoj književnosti tako što bi u pravilu prešućivali svoje hrvatsko podrijetlo, ostavljajući tumačima iz kafane, Crkve i Akademije da tumače jesu li svoje podrijetlo zatajili ili ga ne spominju zato što ga podrazumijevaju, Novak Simić naglasio je svoje srpsko podrijetlo, suprotstavivši ga riječju “iako” svome kulturnom izboru i pripadnosti. Osamdesetak godina kasnije ovaj pisac temeljito je izbrisan, iščezao iz hrvatske književnosti.