Ovogodišnje, 68. Splitsko ljeto kao jedinu dramsku premijeru predstavilo je ‘LizistRATu’, u režiji legendarnog Paola Magellija, koji je nakon dva desetljeća ponovno režirao u gradu pod Marjanom. Odigrana je u Meštrovićevu kašteletu u Splitu i, blago rečeno, oduševila je publiku, koja je ansambl i redatelja ispratila ovacijama. Inače, ‘Lizistrata’, što na grčkom znači ‘ona koja raspušta vojske’, jedna je od 11 sačuvanih drama grčkog komediografa Aristofana. Premijerno je izvedena 411. godine prije nove ere, a govori o naporima jedne žene da zaustavi ratove. U tim naporima ona nagovara druge žene da uskrate svojim muževima seksualne odnose te ih tako prisile da prekinu ratove. Glavna glumica u Magellijevoj predstavi, dakle sama Lizistrata je mlada splitska glumica Petra Kovačić Botić.
Rođena je u Splitu 1988. godine, Umjetničku akademiju u Splitu upisala je 2009., a diplomirala 2015. godine. Tad postaje i članicom Drame HNK Split. Na matičnoj Akademiji radi kao docentica na kolegiju glume. Iako je do sada nastupala u mnogo predstava, kako u HNK Split, tako i u drugim kazalištima, Lizistrata joj je do sada nesumnjivo najveća uloga karijere.
Express: Iako je poznato o čemu se radi u djelu, kako ste osobno doživjeli tu tematiku i kako ste se osjećali u toj ulozi?
Predstava započinje Aristofanovom komedijom koja se temelji na utopističkoj, pacifističkoj ideji, ali se vrlo brzo premeće u užas ratovanja, pa je Lizistrata koju igram zapravo putanja jednog ideala koji se razbija o surovu i gorku realnost. Ona je aktivistička figura koja svojom srčanošću potiče žene na pobunu, na preuzimanje vlasti koja je do tada bila u muškim rukama. U drugom dijelu predstave vidimo odbljesak iste figure, sad kao političku lidericu koja se, upavši u zamku utopije, izgubila u sljepilu vlastitih borbi.
Express: Što mislite koliko se promijenilo u žensko-muškim odnosima od tada? I ako se promijenilo što mislite zašto, a ako nije također.
Kad govorimo o muško ženskim odnosima, mislim da se ova predstava nadograđena Homerom, Matišićem i Lucičem odmakla od Aristofanove komičke provokacije i rezultirala puno ozbiljnijom pričom. Mir je za nas, nažalost, tek odsutstvo rata, to ova predstava uvjerljivo pokazuje. Posebno mi je drago što su u emocionalnom središtu predstave divne pjesme Predraga Lucića. Lucić je duhovni predvodnik onog boljeg Splita - slobodoumnog, feralovskog, zajebantskog i mudrog. S njim je ova ‘LizistRATa’ zaista postala naša - u isto vrijeme splitska i svjetska, poput njega samog. Da se vratim na poziciju žene u društvu, izgleda da je ona odavno određena svetošću utrtih puteva i strahom od drugačijeg. O tome lijepo govori Želimir Periš, toplo prepuručujem njegovu ‘Mladenku kostonogu’.
Express: Osim Lizistrate, glumili ste u mnogim predstavam. Koje su vam najdraže i zašto?
Rad na svakoj novoj predstavi počinje ispočetka, riječ je o stvaranju nekog novog svijeta u kojem se možeš ili ne moraš ugodno osjećati. Iako su predstave ono što publika vidi i doživljava, proces rada je ipak ono što me oblikuje u najvećoj mjeri. Osim teksta i ideje, proces u najvećoj mjeri za mene predstavljaju - ljudi. Kad se dogodi spoj kreativnih, srčanih i živopisnih ljudi, poput autorskog tima i glumačkog ansambla predstave ‘LizistRATa’, to su za mene najveća sreća i zadovoljstvo. U istraživačkom i kreativnom smislu, puno mi je značio rad na predstavama ‘Sretna ne bila’ i ‘Disanje’, objema autorskim projektima. U prvom sam upoznala redateljicu Helenu Petković i dramaturginju Ivanu Vuković, čija su opuštenost pri radu i ukazano povjerenje jako pridonijeli mom glumačkom samopouzdanju. U predstavi ‘Disanje’ imala sam priliku zaigrati u Zagrebu (predstava je u koprodukciji splitske Playdrame i zagrebačkog ZKM-a), sklopila sam nova prijateljstva i ponovno vrlo intenzivno surađivala s Oljom Lozicom, koja me nekako prati još od mojih prvih koraka u HNK Split.
Express: Kako ste se uopće počeli baviti glumom, otkud ta ideja?
Odrasla sam u Splitu, kad je igra na ulici bila glavni hobi svakog djeteta, a videoigre luksuz kišnih dana. BMX-ica, blato, laštik i čehoslovački filmovi. Kasnije glazbena škola, gimnazija, dramska skupina, umjetnička akademija. Ponekad mi se čini da sam s upisom studija glume pokušala odgoditi odrastanje.
Express: Kad ste i kako shvatili da je to vaš životni poziv i da ne želite raditi ništa drugo?
Ne volim izraz ‘životni poziv’.
Mislim da je u životu bitno znati prioritete. Taj smrtno ozbiljni ‘poziv’ mi često zvuči kao izlika za manjak odgovornosti pred vlastitim životom, iako je, naravno, potpuno legitimno da je nekome posao prioritet. Ono što jest adiktivno kod glumačkog posla je igranje, poticanje kreativnosti, adrenalin i dopuštenje za ‘glupiranje’ neograničenog trajanja. Kad glumiš, radiš ono što bi se inače okarakteriziralo kao čudno, i nitko to ne dovodi u pitanje, dapače, nagrade te pljeskom na kraju. Zainteresirana sam i za još neke segmente kazališne umjetnosti, pa sam tako magistriravši glumu namjeravala upisati studij režije. Dok sam ja planirala, stvari su se odvile drukčije, dobila sam posao u HNK Split i režiju ostavila po strani. Nedavno sam postala docentica u polju glume na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Volim planirati, jer sve uvijek ispadne drukčije, ne nužno lošije.
Express: Kakve su vam onda ambicije i planovi u budućnosti?
Čekam poziv Sorrentina. Do tada ću nastaviti živjeti na relaciji Split - Zagreb u nadi da ću uskoro imati jedan krevet, s najboljim madracem na svijetu i manje refreshati stanje na cestama.
Express: Uz glumačke uloge ste i docentica na Glumačkoj akademiji. Jednom ste rekli da možda više vi naučite od njih, nego oni od vas. Slušaju li vas studenti, koja je vaša najvažnija poruka budućim glumicama i glumcima?
Raditi sa svježim umovima novih generacija izuzetno je inspirativno. Njihov pristup kreativnosti je drukčiji, baš kao što je drukčije vrijeme u kojem su odrastali. Ako uzmemo u obzir da se glumačka klasa sastoji od osmero studenata, odmah je jasno da se radi o individualnom pristupu. Kako je gluma delikatan posao i studij u kojem se učenjem zanatskih vještina njeguje jedinstvenost svakog studenta ponaosob, jedinstven mora biti i pristup svakom od njih. To da je gluma bespoštedni posao znači da glumac može sve. Prekrasna misao iza koje stoji puno sumnje, znoja i borbe. Sačuvati sebe, to je umijeće.
Express: Kako biste sebe opisali kao glumicu, a kako privatno? Što vas veseli izvan glume, imate li vremena i za pokoji hobi?.
Gluma je lijepi posao. Pokušavam održavati taj stav i kad sam u poziciji gdje ga netko iznutra podriva, utješno je što znam da će i to proći. Kao glumica se trudim maksimalno ispoštovati svoj dio posla i što manje se baviti tuđim. Često imam mišljenje koje zadržavam za sebe i ako nemam što za ponuditi zauzvrat, ne podcjenjujem ono što je ponuđeno meni. Volim kad redatelja zanima glumac s kojim radi, a ne kad u proces ulazi s kalupom u koji se glumac mora ugurati, makar mu odrezalo prste. Privatno sam kombinacija šutljivog i duhovitog tate, temperamentne i srčane mame te strpljive sebe. Mediteransko melankolični tip osobe. Od hobija mi je omiljeni odlazak na izlet koji je netko drugi organizirao. Volim dobro proučiti knjigu koju namjeravam pročitati. Volim plivati, buljiti u more, gledati detektivske serije, svirati s posinkom i mužem. Imamo bend Pokvarene ćufte i nekoliko ozbiljno dobrih kritika.
