Mišljenje je k'o dupe, svatko ga ima, pa i ja o Jokeru i Tarantinu

Jesi li gledao “novog Tarantina”? To je pitanje koje se sa svakim novim filmom Quentina Tarantina neizostavno postavlja još tamo od “Paklenog šunda” i postalo je sastavni dio fenomena koji je u povijesti svjetskog filma gotovo jedinstven. Njegov posljednji film “Bilo jednom... u Hollywoodu” nije u tome iznimka.

Štoviše, niti jedan Tarantinov film, čini mi se, nije toliko zaintrigirao publiku poput njega. Međutim, ove je godine još jedan film pobudio pažnju sličnu onoj koju pobuđuje svaki Tarantinov film. Radi se o “Jokeru” Todda Philipsa, koji je u kina došao kao pobjednik Venecijanskog filmskog festivala, što u slučaju ovog filma nije bilo od presudnog značenja. Nagrada u Veneciji bila je samo jedan kotačić u medijskoj pompi koja se stvorila oko “Jokera”.

Irac-indijanac Kultura Tarantinova mama katolkinja sinu je dopuštala porniće

Ova dva filma prikazivala su se jedno vrijeme istodobno u kinima. Ja sam, primjerice, pogledao Tarantinov film u Zagrebu posljednjeg dana prikazivanja, s još dvojicom prijatelja. Nas trojica bili smo jedina publika u dvorani, dok je malo dalje bila neviđena gužva, u dvorani u kojoj se, pogađate, prikazivao tek pristigli “Joker”. Tako da se, sad, neizostavno postavljalo novo pitanje: “Jesi li gledao ‘Jokera’?”.

Odgovor je bio otprilike sljedeći: “Nisam Tarantina, ali jesam “Jokera”. Ili obrnuto. Ono što je, osim tajminga prikazivanja, još zanimljivo reći za oba ova filma je to kako ne postoji, čini mi se, nitko tko ih je gledao, a da nema svoje mišljenje o njima. Za njih doslovce vrijedi ona čuvena Prljavog Harryja: “Mišljenje je kao dupe, svatko ga ima”. Pa tako i ja.

Dakle, jesi li gledao “Jokera”? Hvala na pitanju - jesam. Prve reakcije na Philipsova “Jokera” bile su krajnje oprečne, u dijapazonu od “najboljeg filma svih vremena” pa do ocjena da se radi o blijedom i nedorađenom filmu. Istina je, po mojemu mišljenju, kako to obično biva, negdje na pola puta. “Joker” je film s mnogo vrlina, ali i s mnogo mana, koje ponajviše proizlaze iz nedorađenog i “šupljikavog” scenarija.

DPA/PIXSELL

Ponajviše se to odnosi na unutarnju logiku priče, koja u takvom, stvarnosnom registru, ne funkcionira besprijekorno. Ludilo Jokera iz franšize “Batman” ne zahtijeva neku posebnu motivaciju, a s Philipsovim Jokerom to nije slučaj.

A ta je motivacija u ovom filmu, blago rečeno, poprilično traljavo izvedena. Ovdje se radi o drami s elementima krimića i psihološkog trilera, a ne o fantastičnom filmu, što nije dosljedno izvedeno, te je scenarij u tom smislu najtanji. Postoji tu još nekoliko detalja, od čega dva najviše bodu oči.

Prvi su iluzije glavnog lika u vezi s lijepom susjedom, kojima redatelj u drugom dijelu filma “iznenadi” gledatelje, otkrivši mu da se radi o tlapnjama poremećena uma, iako je to i neupućenim gledateljima jasno odmah na početku. Na kraju, dobijemo loše ispričani vic bez poante. Moguće da bi to mnogo bolje funkcioniralo da je redatelj te scene barem neznatno stilizirao. Ovako, to djeluje kao podcjenjivanje gledatelja.

Pravo bogatstvo Kultura Degradacija Jokera u manijaka i obiteljskog nasilnika

Drugi detalj vezan je za iritantni Jokerov smijeh, koji je posljedica njegova psihičkog poremećaja. Taj smijeh, koji donekle devalvira najbolji dio filma, a to je gluma Joaquina Phoenixa, počesto loše utječe i na ritam filma. Dobije se dojam kao da se film u pojedinim trenucima nepotrebno “zaustavi” pa krene iznova.

Također, preobrazba smušenog i bolesnog Arthura Flecka u Jokera nije baš najsretnije izvedena, pogotovo scena u kojoj Arthur od radnoga kolege dobije revolver, koji, je li, po onom Čehovljevu pravilu, kad-tad mora opaliti, što je poprilično jeftin i prevaziđen dramaturški efekt.

Philips je tu mogao štošta naučiti iz jednog drugog filma, koji također govori o rađanju monstruma, filma “Hannibal Rising” Petera Webbera iz 2007. Zanimljivo je da je ovaj film svojedobno poprilično hladno primljen, iako je preobrazba Hannibala Lectera u monstruma izvedena suptilno i motivirano, bez obzira na to što su krajnje konsekvence lika Hannibala mnogo radikalnije od onih Jokerovih.

Također, poprilično zapinje i ideološka potka koja je ubačena u priču, kao da svjedočimo rađanju nekog Robina Hooda, a ne jednog od najpoznatijih filmskih antijunaka. Ipak, venecijanski Zlatni lav sasvim je zasluženo pripao Toddu Philipsu, bez obzira na sve pobrojeno, jer mnoge vrline filma, kojima se nisam posebno bavio, ipak pretežu nad manama. 

Jesi li gledao “novog Tarantina”? Hvala na pitanju - jesam. Svojim desetim filmom “Bilo jednom... u Hollywoodu” Tarantino se “vratio kući”, u srce “tvornice iluzija”, iako on zapravo niti u jednom trenutku nije odande otišao jer je svaki Tarantinov film u većoj ili manjoj mjeri film o povijesti filma, što je u književnosti vrlo čest postupak.

Cijeli je niz knjiga koje se bave pisanjem, književnošću, dok je to na filmu iznimno rijedak postupak, pogotovo način na koji to radi Tarantino. Ono što je važno reći u vezi s Tarantinom je to da se svaki put iznova uspoređuje njegov novi film s prethodnima, što je, po mojemu mišljenju, pogrešno jer Tarantinovi filmovi vrlo malo “sliče” jedan drugome, tako da ih je vrlo teško uspoređivati.

TRAGIČNA ZVIJEZDA Life Zvali su je ‘svinja’: Nije smjela taknuti hranu na stolu

“Bilo jednom... u Hollywoodu” govori o glumcu na zalazu karijere i njegovu dvojniku koji se očajnički održavaju “u sedlu” u zlatno doba Hollywooda, 1969. godine, jer ih je vrijeme manje-više pregazilo, što je jedna od najvažnijih holivudskih priča.

Najčešća konstatacija koja se mogla čuti povodom ovog filma bila je ta da se radi o zanimljivu filmu, ali koji “ne govori ni o čemu”. Moram priznati da sam i ja, neposredno nakon gledanja filma, bio duboko razočaran filmom, što se sljedećih dana potpuno promijenilo.

Riječ je o filmu s “produženim djelovanjem”, da upotrijebim jedan farmaceutski termin, jer je nekako najbliži onome što želim reći, što mi se nije dogodilo niti s jednim Tarantinovim filmom.

Ovo je duboko promišljen film o “tvornici snova”. Oba glavna glumca žive u pomaknutoj stvarnosti, odnosno paralelno žive dva života, onaj ispred kamera te onaj izvan njihova dohvata, ali od kojih nijedan nije stvaran. Ta dva svijeta beznadno su se i gotovo patološki spojili.

Sve scene, tako, koje se događaju “u stvarnosti” su nadrealne, psihodelične, a jedina scena u cijelom filmu koja je uistinu “stvarna” je ona kad Cliff Booth (Brad Pitt), dvojnik holivudskoga glumca Ricka Daltona (Leonardo DiCaprio), namješta televizijsku antenu  na krovu Daltonove vile.

Ova scena je, također, beskrajno ironična, jer na neki način demistificira holivudske dublere, što je jedan od okoštalih mitova filmske industrije, koji je bio pogotovo važan ranije, pa i u vrijeme radnje ovog filma. U novije vrijeme taj mit se manje-više ugasio, ponajviše zbog moćnih filmskih alata kao rezultat novih tehnologija.

Tarantino je tijekom prikazivanja svog najnovijeg filma najavio novi projekt: rad na romanu. Uvjeren sam da će Tarantino napisati izniman roman jer nitko nije toliko kao on u svojim filmovima približio književnost i film. Ipak, u neizostavnim usporedbama književnosti i filma, Tarantino nema pandana u svijetu književnosti.

Frank Capra Kultura Obožavao je Mussolinija i snimio najbolji božićni film ikad

Najbliži tome je, po mojemu mišljenju, Umberto Eco. Mnogo je dodirnih točaka između ove dvojice autora. Jesi li čitao “novog Eca” bilo je svojedobno neizostavno pitanje sa svakom novom Ecovom knjigom.

Također, niti jedna knjiga Umberta Eca, poput Tarantinovih filmova, nije usporediva s drugom. Eca također nije zanimala puka stvarnost nego ona pomaknuta, stilizirana, i sličan je način na koji je kroz svoje romane gotovo opsesivno progovarao o svijetu književnosti.

Nadalje, možda manje važno, odnos Američke filmske akademije prema Tarantinu gotovo je identičan odnosu Švedske akademije prema Ecu. Oba ova autora veća su od ovih okoštalih institucija. Hoću reći kako Tarantinu neće nedostajati nedobiveni, a zasluženi Oscari, na isti način na koji Ecu neće nedostajati zaslužena Nobelova nagrada.