'Mogu Radu i mene napadati, ali se nećemo mijenjati'

Godinu i pol nakon premijere "Antigone" na Brijunima, predstava Teatra Ulysses izvodi se i u Zagrebačkom kazalištu mladih. Redateljica Lenka Udovički još nije sigurna, zapravo, kako će zagrebačkoj publici prenijeti sve ono što je uspjela na tvrđavi Minor. Tamo je na scenu dovezla bager, a impozantni stroj teško će unijeti 3. ožujka na daske ZKM-a.

"Da vam iskreno kažem, još nismo sigurni kako ćemo to izvesti, ali probe idu dobro. Prilagođavamo se prostoru i ima tu puno posla, ali to je uvijek izazov. Naše su predstave na Brijunima često specifične za taj prostor, za tvrđavu Minor" kaže Lenka. Nakon desetak dana uspjeli smo telefonski razgovarati s poznatom redateljicom koja sa suprugom više od šest godina živi u Rijeci.

Dogovaranje razgovora s njom je baš onako kako biste očekivali od nekoga tko je tako slobodan i neopterećen poput Lenke Udovički. Zadrži se na probi pa se ne javi u dogovoreno vrijeme, primjerice. No u intervjuima daje mnogo. Ne skriva se iza floskula, lako izražava stavove i ne bira teme – privatno, profesionalno, društveno i politički, Lenka ima što reći. Uostalom, već je svima poznato da kad radi na probama, nema vremena za stvarni svijet.

"Potrebna mi je ta izolacija. Okruženi smo s toliko neurotičnih podražaja koji nam odvlače pažnju i teško je ući u dubinu nečega. Današnji svijet je prepun brzih i površnih informacija. Pa vidite da Trump pokušava voditi zemlju preko Twittera. To je apsurd", kaže Lenka. Dok razgovaramo, često se vraća na "Antigonu". S dramaturginjom Željkom Udovičić prilagodila je Sofoklov tekst i dio predstave posvetila modernoj Antigoni, uz onu klasičnu.

Njezina suvremena Antigona traga za svojim bratom koji je vjerojatno u jednoj od masovnih grobnica. "Nažalost, to je vrlo pristuan dio naših života. Živimo u prostoru gdje toliko obitelji još traga za svojim najmilijima koji su nestali u ratnim vihorima. Riječ je o Sofoklovu sudaru prava i pravde, između kojih je rascjep u kojem stoji naša civilizacija.

Mi smo kao velika obitelj u kojoj se događaju strahoviti lomovi te uvijek dolazimo do tog trenutka destrukcije i autodestrukcije", kaže Lenka dodajući kako se nada da ćemo ipak kao civilizacija i društvo pronaći izlaz iz kruga nasilja koje se neprestano ponavlja. Iako kritizira sve štetne društvene pojave, svaka njezina izjava i svaki stav završava s nadom u bolje sutra. Tako i kad govori o tradicionalizaciji i neofašizaciji društva, o zatiranju nekih prava kojima svjedočimo i slično.

Da, strašno je, ali vjerujem da će biti bolje, ukratko vjeruje Lenka Udovički. "Teško podnosim totalitarizaciju društva, djeluje zabrinjavajuće. U ove skoro dvije godine, otkad je bila premijera ‘Antigone’, mislim da je generalno stanje sve strašnije. Žao mi je gledati kako se na leđa novih generacija stavljaju svakakve mržnje, podjele, oštećenja i traume koje su doživjele neke prethodne. Na to nemamo pravo, ali se to nekako događa. To neko klatno koje ide lijevo-desno sad je u zamahu na desno i vidjet ćemo dokle će otići. Ali posljedice će sigurno biti teške", smatra.

Kao jedna od najgorih posljedica je, kaže, zatvaranje budućnosti mladima i disfunkcionalnost sistema koji ih koči. Ponovno se vraća na "Antigonu" i izvlači korsku donicu koju je u predstavi ponovila dva puta, a koja govori o "nesreći koja padne na jednu obitelj i onda se ponavlja iz roda u rod, mlade generacije padaju pod teretom ranije mrtvih.

Ni za jednu generaciju nema izlaza jer se uvijek pojavi neki bog i mačem zatre". Njezina su muža, Radu Šerbedžiju, nedavno ponovno napali zbog nekih izjava o Domovinskom ratu. Često ga napadaju zbog prilično banalnih i rijetko kad političkih izjava. Zapravo, toliko su ga napadali da je njegova obitelj gotovo razvila neku vrstu imuniteta prema tome.

"Naravno da nikome nije lijepo to doživjeti i naravno da nam je teško. Ali to traje već toliko dugo da smo mi razvili neku vrstu filozofskog pristupa tome", kroz smijeh govori Lenka. Ističe kako su oni oduvijek govorili iste stvari, nikad nisu mijenjali mišljenja ni svoja polazišta.

"Uvijek smo za bolje sutra i uvijek smo za ljubav i istinu, a o vremenu ovisi kako će to odjeknuti. Život je stalna borba, stalno guranje kamena uzbrdo i ne treba odustajati od želje da nešto izgradiš", zaključuje. Pa osjećaju li se ipak kao da smo se vratili u devedesete? Lenka Udovički nevoljko povlači tu paralelu, ali neke sličnosti ipak su preočite.